Prvi dani škole donose mješavinu uzbuđenja, osmijeha, a ponekad i tjeskobe, posebno kod djece s autizmom koja se često suočavaju s izazovima u školskom okruženju.

Vjerojatnije je da će djeca s autizmom biti isključena iz školskih aktivnosti, čak i s početkom u predškolskoj ustanovi. Metaanaliza 34 studije je otkrila da je 67 % mladih s autizmom bilo zlostavljano. Drugo istraživanje je pokazalo da je vjerojatnije da će djeca s autizmom odbiti školu, često kao rezultat zlostavljanja.

Sarah Hampton, psihoterapeutkinja u Green Mountain Psychological Associates i majka autističnog djeteta, ispričala je za Psychology Today svoja iskustva s kćerinim školovanjem.

Potpora se ne nudi kako bi trebala

Hampton je opisala svoju bistru, energičnu kćer s autizmom koja se do drugog razreda suočavala s tjeskobom, maltretiranjem i zlostavljanjem. Unatoč njezinim pokušajima da osigura pomoć, rečeno joj je da njezina kći ne “kvalificira” za potporu. Bile su potrebne godine zagovaranja, nesporazuma i uplakanih jutara prije nego što je njezina kći konačno dobila potrebne usluge za uspjeh.

Ovo iskustvo nije neuobičajeno. Iako djeca u SAD-u imaju zakonsko pravo na besplatno i odgovarajuće javno obrazovanje, potpora se često ne nudi sve dok djetetov uspjeh značajno ne opadne. Ove politike koje se nazivaju “prvo neuspjeh” mogu oštetiti djetetovo samopoštovanje, stav prema školi i društvene odnose.

Društvena i emocionalna dobrobit

Hampton je istaknula nezadovoljene emocionalne potrebe djece s autizmom u školi. Istraživanja pokazuju da su mladi s autizmom izloženi većem riziku od tjeskobe, depresije, niskog samopoštovanja i samoubojstva, pri čemu je zlostavljanje glavni uzrok loših ishoda mentalnog zdravlja.

Primijetila je da djeca s autizmom mogu prikriti svoje emocije, pa bi školsko osoblje trebalo biti svjesno da osmijeh ne znači uvijek sreću. Rješavanje problema nasilja može biti teško jer izdvajanje djece ili njihovo poticanje da prijave nasilje nije uvijek učinkovito.

“Pošteno ne znači uvijek jednako!”

Djeca s autizmom često imaju izazove u ponašanju, a tipične školske metode poput nagrada i kazni možda nisu prikladne. Alternativni pristupi, poput suradničkih i proaktivnih rješenja koja naglašavaju rješavanje problema i zadovoljavanje dječjih potreba, mogu biti učinkovitiji.

Hampton je naglasila da “pošteno ne znači uvijek jednako“, a autistična djeca mogu trebati dodatne prilagodbe da bi napredovala. Otkrila je da je njezina kći jako napredovala kada je odraslima iskreno stalo do nje, što pokazuje da su odnosi važniji od pukog fokusiranja na ponašanje.

Na pitanje kako se roditelji mogu zalagati za svoju djecu s autizmom Hampton je savjetovala modeliranje željenog ponašanja, stvaranje prilika za društvenu interakciju izvan škole i spremnost da govore i traže potrebne usluge. Ponekad se djeci može u početku uskratiti potpora, ali kasnije se kvalificiraju za nju.

Školama je Hampton preporučila obrazovanje o neuroraznolikosti za sve učenike kako bi se potaknulo prihvaćanje, posebno u ranim godinama, kao i obuku osoblja u praksama koje afirmiraju neuroraznolikost, kao što su suradnička i proaktivna rješenja. 

Pročitajte i ove članke:

• Djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju: Dvije kategorije koje ne znače isto! Psihologinja otkriva koja je razlika
• Dijete s ADHD poremećajem i škola: Kako možete pomoći?
• Kako djeci olakšati povratak u školu? Otkriva psihologinja.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Otkriva psihologinja

Psihološki profil ljubavnika: Zašto ljudi varaju?

• Marija Šimunić
• 5 min čitanja

• djeca s autizmom u školi
• istraživanja
• savjeti