Djeca su neizmjerna radost i sreća, na njima ostaje svijet i o njima ovisi budućnost. No, često se djecu koja su malo drugačija od drugih stigmatizira i stavlja u drugi plan samo zato što ne odgovaraju kalupima u koje ih se uporno pokušava ugurati.

Djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju nisu sinonimi i, neovisno o tome što karakterizira njihovo stanje, ona su prvenstveno djeca – zaigrana, radosna i optimistična bića koja neizmjerno žele otkriti i istražiti svijet oko sebe, a na nama je da im to i omogućimo.

Djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju – razlika

Kako bi se osigurao čim kvalitetniji rad u dječjim vrtićima i školama, ustanovljeno je posebno Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja djece koje, između ostalog, objašnjava po čemu se razlikuju djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju.

Djeca s posebnim potrebama

Posebne potrebe djece mogu se podijeliti na tri glavne skupine:

• potencijalne
• prolazne
• trajne potrebe.

Potencijalne posebne potrebe imaju djeca koja su bila izložena određenim prenatalnim rizicima (npr. problematična trudnoća, komplikacije pri porodu, prerano rođeno dijete) ili rizičnim okolinskim uvjetima u prošlosti ili sadašnjosti (npr. loši obiteljski odnosi, bolest, zanemarivanje od strane roditelja, zlostavljanje). Djeca s potencijalnim posebnim potrebama također mogu biti i djeca koja se zbog određenog stupnja razvoja značajno razlikuju od ostale djece svoje dobi (npr. kašnjenje u motoričkom razvoju).

Prolazne posebne potrebe imaju djeca kod koje dolazi do određenih prirodnih raskoraka u određenim razvojnim fazama između djetetovih potreba i mogućnosti. Ovakve vrste potreba se također mogu pojaviti zbog traumatičnih iskustava u djetinjstvu ili određenih stresnih događaja koji su utjecali na djetetov razvoj (npr. smrt bliske osobe, dugotrajno odsustvo roditelja). Prolazne posebne potrebe se mogu odraziti na određene segmente djetetovog razvoja na koje je potrebno dodatno obratiti pozornost kako bi se na vrijeme moglo na njih utjecati.

Trajne posebne potrebe se javljaju kod djece na čije se potencijalne ili prolazne potrebe nije na vrijeme reagiralo i poduzelo određene intervencije, kod djece koja su bez odgovarajuće roditeljske skrbi odgajana u drugim ustanovama i kod djece s poteškoćama u razvoju.

Teškoće u razvoju su urođena ili stečena stanja organizma kojima je potrebno pristupiti na poseban način.

Djeca s teškoćama u razvoju

Djeca s teškoćama u razvoju su djeca koja imaju određene probleme koji im onemogućavaju određene aktivnosti i utječu na ostale segmente njihovog razvoja. Najčešće su u pitanju djeca s:

• mentalnom retardacijom
• tjelesnim teškoćama (oštećenja vida i sluha, kronične bolesti, invaliditet)
• problemima u ponašanju
• poteškoćama u učenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija)
• višestrukim teškoćama i oštećenjima (više navedenih teškoća).

S obzirom na to da se kod djece s poteškoćama u razvoju nije na vrijeme interveniralo na potrebe koje su iskazivali, problem nastaje kada ih se treba motivirati za rad, učenje i disciplinu jer nemaju toliko volje i nisu zainteresirani za svoju okolinu.

Često su takva djeca pasivna i zaostaju po svojim sposobnostima za ostalim vršnjacima. Ponekad se najveći problem javlja kod roditelja kojima je teško prihvatiti poteškoće koje dijete ima i koji se, nažalost, često okrivljavaju zbog toga što nisu na vrijeme reagirali i spriječili progresiju određenih problema.

Kada i kako reagirati?

Kako bi se na vrijeme reagiralo i pomoglo djeci, važno je potražiti stručnu pomoć čim se uoče određene poteškoće. U ranom djetinjstvu je stvari moguće mijenjati i na njih povoljno utjecati ako im se pristupi na stručan i profesionalan način.

Stoga se roditeljima savjetuje da, ako primijete bilo kakve teškoće u razvoju kod djece (npr. probleme u koordinaciji, motorici, govoru, vidu, sluhu itd.), potraže pomoć stručnjaka. Ponekad se kod djece s određenim poteškoćama naizgled ne uspijeva uočiti problem, stoga je važno s djetetom komunicirati i promatrati njegovo ponašanje u različitim kontekstima.

Djeca s posebnim potrebama najčešće bivaju identificirana od strane psihologa koji kroz testiranje, promatranje i razgovor s djetetom i roditeljima prikupljaju sve potrebne podatke vezane uz djetetovo ponašanje. Nakon toga se pokušavaju pronaći najbolji odgojni postupci za svako dijete kako bi se potaknuo njihov psihofizički razvoj.

Naravno, potrebno je i psihologijsko praćenje koje uključuje suradnju s roditeljima i odgajateljima djece kako bi ih se kroz individualni rad moglo informirati i educirati o stanju djeteta i načinima provođenja posebnog programa.

Psihologijsko mišljenje je važno kako bi se moglo odlučiti koju školu ili vrtić će dijete upisati te kakva vrsta obrazovnog programa je za njega najbolja. Psiholog ima važnu ulogu po pitanju prevencije, posebno kada su u pitanju djeca s potencijalnim ili prolaznim potrebama, a isto tako puno može pomoći roditeljima koji imaju problema s prilagodbom na potrebe djece, kako bi znali reagirati i stvoriti pozitivnu okolinu za razvoj djece.

Što se dogodi ako se problem zanemaruje?

Ako se na vrijeme ne reagira i ne zatraži pomoć, može se utjecati na pogoršanje problema. Naime, djeca kod koje nije prepoznat poremećaj ili koja nemaju individualiziran pristup učitelja u školi, često nastave razvijati svoje probleme u nepovoljnom smjeru.

Tako dijete koje ima disleksiju postaje lijeno zato što zna da ne može pratiti postignuća svojih vršnjaka pa odustaje ili pak dijete koje ima poremećaj pažnje postaje nezainteresirano zato što mu nitko ne pristupa na način prilagođen njegovoj potrebi.

Djeci je također važno pružiti emocionalnu podršku kako bi mogla razviti pozitivnu sliku o sebi i drugima i kako bi ih se moglo motivirati na rad i uspjeh. U takvim situacijama je izrazito važno obavijestiti odgajatelje, učitelje, pedagoge i ostale stručnjake koji rade s djetetom s poteškoćama o njegovom stanju kako bi mogli postupiti na odgovarajuće načine i tako pomoći djetetu u razvijanju samostalnosti, neovisnosti, smanjenju nesigurnosti i straha, eliminiranju neželjenih ponašanja i razvijanju realnih očekivanja vezanih uz vlastiti uspjeh.

Sve to podrazumijeva neprestani rad i trud oko djeteta uz obveznu suradnju roditelja i djetetove šire školske i obiteljske okoline.

Pročitajte i ove članke:

• Infekcije grla i uha kod djece mogu biti znak poznatog neurorazvojnog poremećaja! Evo na što trebate pripaziti
• Socijalizacija djece u školi: Zašto dijete nema prijatelje i kako mu pomoći? Psihologinja donosi sve odgovore
• Odgoj djece danas i nekad: Dogodio se veliki preokret u roditeljskim očekivanjima! Evo objašnjenja psihologinje.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• djeca s posebnim potrebama
• djeca s poteškoćama u razvoju
• psihologijsko praćenje