Mentalna retardacija označava ispodprosječnu intelektualnu sposobnost prisutnu od rođenja ili ranog djetinjstva. U pitanju nije bolest niti specifični poremećaj, nego naziv za različita genetska, socijalna i medicinska stanja koja rezultiraju ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem.

Mentalna retardacija – karakteristike

Prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti i srodnih zdravstvenih problema (10. revizija), mentalna retardacija je stanje zaostalog ili nepotpunog razvoja uma, posebno karakterizirano oštećenjem sposobnosti koje pridonose cjelokupnom stupnju razvoja inteligencije (mišljenje, govor, motorika i sposobnosti ostvarivanja društvenog kontakta). Smatra se da oko 3% opće populacije ima neki oblik mentalne retardacije. 

U starijoj literaturi, mentalna retardacija se nazivala imenima kao što su oligofrenija, slaboumnost, psihička zaostalost itd. Noviji klasifikacijski termini mijenjaju naziv ‘osoba oboljelih od mentalne retardacije’ u ‘osobe s intelektualnim poteškoćama’, čime se nastoji dodatno zaštititi dostojanstvo i vrijednost ljudske osobe izostavljajući diskriminirajuće aspekte koje u svom nazivu sadrži pojam mentalne retardacije kao poremećaja. Međutim, zbog nedovoljne upoznatosti šire populacije s navedenim izmjenama, koristimo pojmove na temelju međunarodne stručne klasifikacije koja još uvijek zadržava isti pojam.

Mentalna retardacija – stupljevi

Mentalna retardacija ima četiri stupnja koja pokazuju mjeru oštećenja intelektualnog funkcioniranja. Stupnjevi su određeni prema kvocijentu inteligencije kojeg osoba ostvaruje prilikom testiranja inteligencije (IQ).

stupanj mentalne retardacije	kvocijent inteligencije	mentalna dob osobe
laka	50 – 69	9 – 12 godina
umjerena	35 – 49	6 – 9 godina
teška	20 – 34	3 – 6 godina
duboka	< 20	< 3 godine

Laka mentalna retardacija

Laka mentalna retardacija uspostavlja se kod osoba koje imaju približni kvocijent inteligencije između 50 i 69. Taj kvocijent inteligencije odgovara mentalnoj dobi osobe između 9 i 12 godina. Glavne karakteristike ovog stupnja retardacije su teškoće pri učenju i usvajanju novih informacija.

Laka mentalna retardacija u školi uglavnom nije previše izražena te se djeca mogu stopiti s prosječnim učenicima iz razreda u raznim aktivnostima i druženjima. Međutim, kod procesa učenja i pamćenja te obrade informacija koje se usvajaju u školi dolazi do uočljivih poteškoća. 

Međutim, laka mentalna retardacija kod odraslih podrazumijeva da su takvi pojedinci sposobni za rad i ostvarivanje socijalnih kontakata.

Umjerena mentalna retardacija

Umjerena mentalna retardacija uspostavlja se kod osoba koje imaju približni kvocijent inteligencije između 35 i 49, a to odgovara mentalnoj dobi između 6 i 9 godina.

Smatra se da većina osoba s umjerenom mentalnom retardacijom može voditi brigu o sebi te imati neki stupanj neovisnosti. Međutim, ipak im je potrebna neka vrsta pomoći i potpore za život i rad.

Teška mentalna retardacija

Teška mentalna retardacija uspostavlja se kod osoba koje imaju približni kvocijent inteligencije između 20 i 34 što odgovara mentalnoj dobi između 3 i 6 godina.

Takve osobe trebaju pomoć okoline jer ne mogu biti neovisni i voditi brigu o sebi. Imaju poteškoća s učenjem, ostvarivanjem socijalnih kontakata i komunikacijom.

Duboka mentalna retardacija

Duboka mentalna retardacija uspostavlja se kod osoba čiji je kvocijent inteligencije ispod 20, a to karakterizira mentalnu dob ispod 3 godine.

Osobe s ovim stupnjem mentalne retardacije imaju ograničenja u svim područjima života, od komunikacije do pokretljivosti. Potrebna im je stalna pomoć i potpora u svakodnevnom životu.

Granična mentalna retardacija

Granični stupanj mentalne retardacije opisuje pojedince čiji je kvocijent inteligencije između 70 i 79 što odgovara mentalnoj dobi između 10 i 13 godina.

Iako pojedinci ne mogu postići adekvatnu socijalnu i profesionalnu adaptaciju, većina djece na graničnom stupnju može se normalno uklopiti u prosječnu populaciju, iako se kao odrasli uglavnom zadržavaju na nižem socioekonomskom statusu što pogoršava njihovu situaciju. 

Uzroci mentalne retardacije

Uzroci mentalne retardacije mogu biti biološki, psihosocijalni ili kombinirani. Smatra se da kod većine ljudi uzrok mentalne retardacije ostaje nepoznat usprkos napretku u dijagnostici.

Poznati su neki uzroci tijekom trudnoće koji mogu rezultirati mentalnom retardacijom, a to su uglavnom uzimanje lijekova, prekomjerno konzumiranje alkohola, virusne infekcije ili slaba prehrana.

Najčešći uzroci mentalne retardacije su:

• nasljednost – oko 5% (prirođene greške metabolizma i abnormalnosti gena),
• rana oštećenja u embrionalnom razvoju – oko 30% (kromosomske promjene poput Downova sindroma, oštećenja alkoholom, infekcije),
• trudnoća i perinatalni problemi – oko 10% (infekcije, traume, prerani porod, ozljeda glave pri porodu, niska razina kisika tijekom poroda, dob majke, zračenja),
• opće zdravstveno stanje u dojenačkoj dobi – oko 5%,
• utjecaj okoline – oko 15-20%.

Psihoemocionalni uzroci

Kasnije su ustanovljene i drugačije podjele uzroka, kao što su biološki i psihoemocionalni uzroci. Biološki su uglavnom isti navedenima, a psihoemocionalni imaju neke nove pretpostavke. Oni najviše govore o formiranju ličnosti osobe s poteškoćama u intelektualnom razvoju koja se stvara još u najranijoj dobi neodgovarajućim socijalnim odnosima i očekivanjima.

Najčešće se spominje deficit pažnje kod osoba s poteškoćama u intelektualnom razvoju kao i poremećeni odnosi između majke i djeteta čime se kod djeteta razvija nesigurna privrženost. Uz majku, važni su i drugi članovi obitelji koji imaju od djeteta različita očekivanja i prihvaćanja. S vremenom dolazi i širi krug osoba izvan obitelji koje utječu na dijete i njegov razvoj.

Najveći problem kod osoba s poteškoćama u intelektualnom razvoju je nemogućnost uspostavljanja dobre komunikacije s okolinom što rezultira psihološkom i socijalnom dezorganizacijom. Važno je biti dobro upućen u moguće uzroke mentalne retardacije te pratiti razvoj osoba koje pokazuju neke poteškoće u funkcioniranju upravo zato što kod nekih oblika postoji mogućnost intervencije i sprječavanja razvoja stupnja mentalne retardacije.

Dijagnoza mentalne retardacije

U mnogim zemljama dijagnoza mentalne retardacije postavlja se samo u slučajevima kada je takvoj osobi potrebna pomoć društva tijekom njezinog života. Nadalje, jednom postavljena dijagnoza ne mora biti stalna tijekom cijeloga života. Naime, mentalni razvoj može biti usporen u pojedinim fazama, ali može biti i produljen.

Kod nekih osoba se mentalna retardacija tek kasnije prepoznaje što baš i nije dobro. Rano prepoznavanje i otkrivanje mentalne retardacije uvelike pridonosi kvaliteti života djece štiteći ga od brojnih frustracija i nerealnih očekivanja okoline.

Tako dolazi do brojnih problema zato što dijete stvara lošu sliku o sebi, ima manjak samopouzdanja i teško se prilagođava na situacije u kojima se nalazi.

Liječenje mentalne retardacije

Osobe s intelektualnim teškoćama diljem Europe i svijeta stigmatizirane su i suočavaju se sa značajnim preprekama u ostvarivanju svojih temeljnih prava. Najvažnije što im možemo pružiti kako bi se njihovo liječenje moglo adekvatno provoditi je emocionalna potpora i socijalna uključenost.

Na samom početku liječenja, liječnik se savjetuje sa specijalistima kako bi se odredio stupanj mentalne retardacije te razvio cjelovit i individualiziran pristup liječenja za osobu s retardacijom. Kod djece sa zaostajanjem u razvoju treba uzeti u obzir i edukacijski program odmah po postavljanju dijagnoze.

Važno je da dijete boravi u podržavajućoj okolini, a to znači da će najbolje napredovati ako živi kod kuće i pohađa uobičajene predškolske ustanove. Ponekad je osobu potrebno smjestiti u zdravstvenu ustanovu i tamo provoditi liječenje. Međutim, takva odluka se ne donosi baš lako, nego tek nakon opširnih razgovora između obitelji, liječnika i specijalista.

Obitelji bi trebalo pružiti psihološku pomoć kako bi se znala nositi sa svakodnevnim poteškoćama, ali i njegom osoba s mentalnom retardacijom koja se pruža kroz patronažnu njegu, privremene udomitelje i asistente te kroz dnevne bolnice. Očekivano trajanje života djece s mentalnom retardacijom može biti skraćeno, ovisno o uzroku i težini. Što je veći stupanj retardacije, kraće je očekivano trajanje života.

Mentalna retardacija u Hrvatskoj

Diskriminacija osoba s poteškoćama u intelektualnom razvoju ponekad je vrlo vidljiva u Hrvatskoj, ali i u ostatku svijeta. Djeca i odrasli s mentalnom retardacijom se najčešće obrazuju odvojeno od ostale djece te se uglavnom samo djeca s lakom mentalnom retardacijom školuju u redovitim uvjetima. Postoje podijeljena mišljenja o takvom pristupu, ali najčešće takvi uvjeti ne mogu pripremiti osobe s poteškoćama u intelektualnom razvoju za bilo kakav posao ili samostalnost.

Nadalje, poslodavci često ne žele zaposliti osobe s intelektualnim teškoćama što još više otežava njihovu svakodnevicu. Stoga je potrebno razviti socijalne modele skrbi u zajednici koji će uključiti osobe s ovim poteškoćama u društvenu dimenziju koja je jako važna za njihovu prilagodbu.

• dječja psihologija
• mentalna retardacija
• psihologija