Vanda Brezonjić preživjela je zadnji i najteži stadij neizlječivog zloćudnog tumora na mozgu – glioblastoma 4 – i već je puno godina potpuno zdrava žena.

Za naš portal je opisala kako izgleda život nakon operacije tumora na mozgu i predstavila svoju knjigu Uspjela sam, živjet ću.

Život nakon operacije tumora na mozgu

Evo kako je izgledao ključni trenutak kada je dobila dijagnozu glioblastoma 4 i kako se u početku nosila s tom viješću:

Postala sam svjesna da mi se nešto ozbiljno događa kada sam shvatila da trebam razmišljati o operaciji i krenulo je … Nisu me mogli operirati doktori u Švicarskoj, pa jedna klinika u Njemačkoj, druga je rekla da može, ali nisam u sebi osjetila ono “Idem!” i nisam išla. Tražila sam nekoga da me operira, a kad su se ovi javili, odlučila sam da neću ići … Slušala sam sebe. Neki u Zagrebu nisu mogli. Situacija je bila sve gora, a ja mirna. Medicinsku dokumentaciju nisam nikad čitala, nije me zanimala. Nije tu bilo nikakvog straha. Više je to bilo ignoriranje uz potvrdno “Zdrava sam!”.

Zašto sam se tako ponašala? Ne znam. Znala sam da se nešto događa, ali sam iz sebe nesvjesno izbacivala i brigu i strah. Osjećala sam se dobro i zdravo, bila sam odvjetnica i uživala u svojem poslu, vjerujem da je to pozitivno utjecalo na mene i živjela sam u tom lijepom osjećaju.

Poslije posla bi se našla s prijateljicama na kavi (tada nisu ništa znale o njoj), išla na Jarun na vježbanje ili trčanje. Radila je sve ono što ju je činilo sretnom.

U Zagrebu bih došla na kontrolu, nalaz stavila u tašku, ušla u auto i išla nekad u ured, nekad na sud ili u drugi grad. Živjela sam u svojim lijepim emocijama i osjećala se sretno i zdravo.

Prvi put je dokumentaciju čitala kada je pisala svoju knjigu Uspjela sam, živjet ću, kako bi sve što točnije napisala.

“Zabranjujem da me pitaju ‘Kako si?’!”

Brezonjić je opisala i sustav podrške koji je imala tijekom liječenja i procesa oporavka:

Ja sam odlučila ići svojim putem sama, donositi odluke i rekla svojoj obitelji. Nisam htjela ničija mišljenja, savjete ni preporuke. Pozvala sam roditelje i brata i rekla im da ne želim i zabranjujem da me pitaju “Kako si?” i nastavila sam s “Ja sam zdrava!” i “Ponašajte se prema meni kao i dosad!”. Isto tako, rekla sam da zabranjujem da govore o meni rodbini, susjedima i sl. Ne želim da me zovu u brizi i postavljaju tisuću pitanja. To bi mi stvaralo negativnu energiju, a ja to ne želim. Poštivali su moje riječi. Brat bi mi ponekad dao isprintani tekst govoreći da je slučajno našao i da će mi možda biti zanimljivo ako želim pročitati. Odluke o svim informacijama je prepuštao meni.

Nakon operacije njezina je majka živjela kod nje godinu i pol te je kuhala, čistila i šetala s njom, a otac je išao na tržnicu, po recepte i u bolnicu prijaviti je za kontrole.

Često sam spavala kod brata, igrala se s nećacima, pričala sa šogoricom, išla s njima u šetnju i grad ili negdje na izlet. Bila je to neka čudna situacija, ali nikad nitko od njih nije pitao ništa glede bolesti. Svi su odrađivali svoju ulogu kao da je sve normalno. Najviše sam zapravo bila s bratom. Sve je znao i čitao dokumentaciju, ali meni nije komentirao. Svaki dan, sve te godine je nakon posla dolazio k meni i ostajao kod mene koliko je mogao. Poštivao je moju odluku da ne želim pričati o bolesti i nismo nikad.

Tek je nakon nekoliko godina slučajno saznala da su brat i šogorica danima istraživali što bi bilo dobro za nju i što bi možda htjela probati, a brat bi joj sve isprintao i rekao da je “slučajno” naišao na te informacije pa joj daje da pogleda ako želi. Tako je našla i prehranu koja joj se svidjela i jednog od fitoterapeuta. Tek tada je saznala za “mašineriju” koja je radila za nju.

Holistički pristup liječenju

U svojoj knjizi Uspjela sam, živjet ću detaljno opisuje svoj holistički pristup liječenju, koji uključuje više liječnika, travara, promjene u prehrani i još mnogo toga.

Poštivala sam svoje liječnike jer sam odmah, kad sam ih vidjela, osjetila nešto pozitivno u sebi. Da, osjetila sam taj osjećaj u sebi i znala sam da idem pravim putem. Liječilo me je šest doktora. Prvoj doktorici sam išla jer je sve počelo s glavoboljom, a ja nisam htjela piti tablete. Drugoj sam išla kad su me svi liječnici odbijali s operacijom jer me nisu mogli operirati. To mi je bilo teško podnijeti, osjećala sam se nemoćno da nešto u sebi promijenim pa sam se javila psihijatrici da mi pomogne. I išla sam jako dobroj doktorici koja mi je već nakon 5 – 6 susreta pomogla. Bila sam ponovo svoja i krenula dalje.

Napokon je uspjela doći do neurokirurga koji ju je operirao i nakon operacije su je istovremeno liječila četiri doktora, dva fitoterapeuta sa svojim pripravcima i ona na svoj način. Svatko od njih je za nju bio poseban.

Odmah nakon operacije koju je obavio jedan, jedini i najbolji, onkologica je odredila kemoterapiju, a neurolog tablete i počela je kemoterapija. Ja sam jako sklona i prirodnom liječenju pa me je moj fitoterapeut liječio sa svojim preparatima, a drugi sa svojim. Uz njih, i ja sam se liječila prirodnom kemoterapijom koju sam našla nakon što je jedna pacijentica pričala o toj terapiji i uspjehu, raznim drugim preparatima, promijenila sam prehranu i svoj život.

Kad je osjetila da to zaista treba, radila je vježbe opuštanja, meditacije, kreativnu vizualizaciju i autogeni trening. Zatvorila bi se u sobu i rekla majci da joj ne ulazi u sobu dok ne izađe jer joj za to treba mir, i nije to nikada učinila.

Tijekom snimanja MR-a radila sam vizualizacije i meditirala ovisno o tome koja mi se emocija javljala. Osjećala sam se lijepo i zdravo tijekom snimanja, a svaki nalaz je bio odličan.

Napravila je popis hrane koju jede, a majka je kuhala, a lijekove koje koristi, biljne pripravke i pripravke koje je odlučila koristiti posložila je po stolu jedno do drugog, da ne bi nešto zaboravila.

Sve sam to koristila tijekom dana prije, tijekom ili kratko poslije hrane s ciljem da si zaštitim želudac i uspjela sam. Sve to je trajalo cijeli dan. Uvijek sam si mirna i sigurna govorila potvrdno “Zdrava sam!”, “Moj mozak je zdrav!” i pritom sam istovremeno u sebi stvarala osjećaj sreće, osjećala se tako i ponašala tako.

Izazovi tijekom liječenja

Brezonjić je opisala i koji su bili neki od najvećih izazova s kojima se suočila tijekom borbe s glioblastomom i kako ih je prevladala:

Neke, nazovimo izazove – mislim da nisam imala ili ih nisam tako doživljavala s obzirom na to da sam sve te neke teže situacije micala od sebe i živjela u pozitivnim mislima. Možda bih mogla reći da su to bila razne situacije koje su se događale, a ja sam bila mirna i na neki način osjećala sreću i mir u sebi. Uvijek sam si, tijekom neke teže situacije s ljutnjom u sebi rekla “Ma nećeš ti mene!”. Radila sam i koristila sve ono za što sam osjetila da želim.

Opisala je i iskustvo s biopsijom:

Biopsija je bilo nešto neobično. Bušili su mi glavu, što nisam osjetila, slušala sam dobru glazbu, a doktor me pitao sviđa li mi se. Pričala sam s doktorima cijelo vrijeme. To se događalo, a ništa nisam osjetila pa mi i nije ostavilo neki stres.

Pola godine prije operacije koristila je ulje kanabisa jer su joj neki pacijenti rekli da im je pomoglo. To joj je, kako tvrdi, bio “prolazak kroz pakao”.

Bilo mi je teško, osjećala sam slabost, pala u nesvijest i završila na hitnoj. No, išla sam do kraja, iskoristila sam sve što sam imala. Odlučila sam, nisam htjela odustati i bila sam sretna kad sam završila s tim.

Dodaje:

Nakon operacije mi je na jednoj strani glave bio zavoj, a ja sam s cimericom nasmijana nakon 2 – 3 dana onako u pidžami popodne, kad nije bilo pacijenata, izašla u hodnik do automata za kavu jer smo obje poželjele popiti kavu. Pile smo kavu pred vratima na ulazu u odjel. To je bio dobar osjećaj. Nakon nekoliko dana smo čule da se u jednom časopisu prodaju velike marame pa smo kupile marame za glavu. Uzela sam si dvije da si mogu mijenjati boje kada ih zamotam oko glave. Uvijek sam bila pozitivna i mislila na nešto drugo i ljepše.

Medicinske sestre su joj 2 – 3 dana nakon operacije donosile tablete protiv bolova i rekle da ih treba popiti. No, ona je svaki put rekla da nema bolove i neće ih imati te da ne želi da joj donose tablete. Tvrdi da je tako i bilo te da nikad više nije imala nikakve bolove.

Tijekom kemoterapije, koja traje pet dana s pauzom od dva ili tri tjedna, prvih mi je nekoliko mjeseci bilo loše od mučnine, povraćanja i sjedenja na podu pored WC školjke jer nisam imala snage ustati, osjećala sam veliku slabost, a noću sam spavala sjedeći u krevetu naslonjena na zid u spavaćoj sobi jer mi je tako bilo lakše. I svaki put kad je dan prošao rekla sam si “Gotovo je, prošao je ovaj dan!”. Tako sam reagirala na tih pet dana pa je bila pauza da se malo oporavim. No, nakon nekog vremena sam dobila neke tablete pa sam te dane podnosila lakše. Mislila sam uvijek pozitivno i rekla si da – što prije prođe takav dan, prije će se kemoterapija završiti. I to se i dogodilo, završila sam s kemoterapijom. I nikad, baš nikad nisam bila tužna, zabrinuta i u strahu. Uvijek sam živjela u tom osjećaju riječi “Zdrava sam!”.

“Moja borba za život nije bila laka!”

Brezonjić navodi kako je u knjizi sve opisala iskreno, pokazala svoje emocije, razmišljanja, odluke – i kroz to pokazala da se može pobijediti. Sigurna je da čitatelji njezine knjige, njezinih riječi dobiju motivaciju i nešto što im daje snagu i volju za borbu i pobjedu.

Moja borba za život nije bila laka. Zapravo, bila je teška, ali može se pobijediti.

Opisala je i kako održava pozitivan način razmišljanja i otpornost u suočavanju s nevoljama:

Osjećaje sreće i zdravlja sam stvarala sama sebi u svojim mislima i bila sam sigurna u to, vjerovala u to. Tek kad sam sve to i doživljavala, shvatila sam koju pozitivnu moć čovjek može imati u sebi. Sve to vrijeme, nazovimo borbe i pobjede – shvatila sam da imam jedan život i da ga nikome ne dam. Kad imam njega, imam sve.

Nije sigurna je li doista uspjela sama sebi stvoriti toliko jaku i pozitivnu energiju:

Nasmijana i mirna sam otišla na operaciju. Zadnje što sam čula su riječi medicinske sestre “Vidi … ona se smije!”. Da, bila sam sigurna da će sve biti dobro, stvorila sam u sebi osjećaj sreće da će sve biti dobro i tako je i bilo. Jesam li doista uspjela sama sebi stvoriti tako jaku i pozitivnu energiju – ne znam i nije ni bitno, bitno je da je sve bilo dobro. Nikad nisam razmišljala kakav je to tumor, kako će sve proći doista me nije zanimalo. Zanimali su me samo zdrav život i zdrav mozak. Na kontrole sam išla uređena, našminkana i vesela, osjećala sam se pozitivno. Svaki put su bile dobre vijesti. Na svako pitanje doktora “Kako ste?” sam nasmijana odgovarala “Odlično sam!”.

No, nije znala da jedna lijepa vijest može itekako koštati velikog stresa.

Sedam mjeseci nakon operacije je došla na kontrolu sretna, nasmijana i uređena. Pozdravila onkologicu i sjela. Ona je počela gledati snimku i odmah zvala nekoga. U tom trenutku se moja svijest blokirala i nisam čula nijednu riječ, ni koga zove, ni što govori. Ubrzo se nasmijana okrenula meni i pita jesam li čula, a mene je bilo sram reći da ništa nisam čula i samo sam je gledala. Ponovila je: “Vanda, nestao je!”. Čula sam, ali emocije nikakve nije bilo, valjda još nisam shvatila njezine riječi. I kad sam izašla van, prešla ulicu, počela sam shvaćati šta mi je moja doktorica rekla. Počela sam se tresti, gubila sam dah, dobila neopisivu slabost u nogama, naslonila sam se na drvo da se ne srušim i zvala sam brata. Jedva sam mu rekla da je tumor nestao, i gubila dah, i jedva govorila. Počela sam vježbati disanje da se ne ugušim. Doživjela sam tako prvi put u životu kako jedna bitna i prelijepa lijepa vijest može dovesti do ovakve situacije.

Njezina obitelj se ponašala prema njoj kako je i rekla, što joj je puno značilo da ide svojim putem i da joj nitko pritom ne smeta.

Moj brat. Često sam bila kod njega, spavala tamo, pričala sa šogoricom, igrala se s njegovom djecom koja su tada bila mala, išli smo na izlete i u šetnju. Nijednog trenutka nisam osjetila da se ponašaju prema meni kao prema bolesnoj osobi. Tek nakon nekoliko godina sam saznala da je iza mene bila, kako se kaže, “mašinerija”. Brat i šogorica su danima istraživali po internetu što bi mene zanimalo. Brat bi to isprintao i dao mi govoreći da je to slučajno našao i donosi mi ako me zanima da pogledam. Tako sam dobila informaciju o hrani pa sam sama odredila koja mi odgovara, a tako sam upoznala i svojeg fitoterapeuta. Tata i mama su bili super i dobro su glumili da znaju da sam zdrava i u najgore vrijeme.

Njezina obitelj iz Švicarske koju je zamolila da razgovara s doktorima o njoj i njezinoj operaciji su 2 – 3 dana nakon operacije, bez najave, došli ravno u bolnicu da je vide. Izašla je iz Odjela s bijelim zavojem na glavi, nasmijana.

Odmah sam pitala kad su došli i koliko ostaju u Zagrebu. Pričali smo, smijali se i nitko me nije pitao kako sam. Nećak iz Švicarske je isto iznenada ravno iz Švicarske došao k meni u bolnicu. Rekao je: “Došao sam te vidjeti, i sad znam da si dobro!”. Zagrlili smo se, a bilo je i suza od iznenađenja i sreće. Moje frendice Nijemice, koje su išle u bolnicu s mojom medicinskom dokumentacijom pitati za mene, došle su k meni mjesec dana nakon operacije i ostale nekoliko dana kod mene. Bilo je uvijek smijeha, priče, šetnje po gradu i nikad nitko nije spomenuo ništa o bolesti. Njihov pozitivan stav i ponašanje prema meni su za mene bili od velikog značaja.

Pozitivne reakcije na knjigu

Brezonjić ističe kako uvijek dobije prelijepe komentare na svoju knjigu i da se pritom osjeća sretno.

Prije nekoliko godina je jedan mladi dečko došao u Zagreb na kontrolu. Prije toga mi se javio i zamolio da se vidimo na kavi. Bio je jako drag i našli smo se. Malo smo pričali, a onda je rekao: “Znam vašu knjigu napamet i koristim puno toga iz nje!”, i tada je izvadio knjigu i stavio na stol. Počeli smo se oboje smijati. Knjiga je, kako on kaže, bila “raskupusana”, puno dijelova je bilo podcrtano raznim bojama, a par listova se od listanja malo odvojilo od knjige. Smijali smo se tih par minuta gledajući knjigu. Vidjela sam da je pozitivan, veseo i poželjela mu sve najbolje.

U to vrijeme su roditelji jednog djeteta čuli za knjigu i pitali su se kako doći do nje.

Rekla sam da mogu od mene, ali nisam rekla da djeci poklanjam s velikom željom da ozdrave. Tih je dana njihov nećak dolazio u Hrvatsku pa sam se našla s njim. Rekla sam da djetetu poklanjam knjigu sa željom da idemo na kavu kad odraste i bude u Hrvatskoj. Komentari roditelja nakon što im je to javljeno su bili jako emotivni. Mali je super, raste, veseo je i vjerujem i želim mu da je zdrav. Sretna sam zbog toga. Voljela bih da svi pobijede i lijepo i zdravo žive.

Najviše je zahvalna svojoj obitelji, bratu i njegovoj obitelji što su se ponašali kako je ona htjela te rodbini i prijateljima na ponašanju kada su saznali za dijagnozu.

Nikad o tome nisam razmišljala, ali sada znam da čovjek treba u svojem životu uživati koliko je to moguće. Isto tako, bitna je stvar da čovjek treba vjerovati sebi i misliti na sebe. Većina nas, pa i ja, nekad smo stalno u nekoj brzini, poslu, problemima, učenju, i tako dan za danom, godinu za godinom, a ne primjećujemo da život prolazi, a mi se mijenjamo. Sve ovo mi je pokazalo da se trebam više posvetiti sebi, raditi i neke male stvari koje mene čine sretnom, naći više vremena za obitelj jer svi imamo samo jedan život i trebamo ga tako jako sretni zagrliti.

Njezina priča o tome kako izgleda život nakon operacija tumora na mozgu snažno svjedoči o ljudskoj otpornosti. Vanda Brezonjić svladala je sve izazove s kojima se suočavaju pacijenti, a istaknula je i važnost podrške najbližih u najtežim trenucima.

Pročitajte i ove članke:

• Simptomi tumora na mozgu: Bez obzira na to je li zloćudan ili ne, može utjecati na rad mozga i zdravlje! Liječnik otkriva kako ga prepoznati
• Djevojčica koja je ujedinila Hrvatsku: Emotivno pismo oca preminule Kiare koje vrijedi pročitati
• Što nakon dijagnoze raka? Imamo priče preživjelih.

• osobno iskustvo
• vanda brezonjić
• Život nakon operacije tumora na mozgu: Pročitajte iskustvo žene koja je preživjela zadnji i najteži stadij