Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je ozbiljno zdravstveno stanje u kojem se javljaju beskonačni ciklusi opsesija (neželjenih i nametljivih misli) i kompulzija (ponavljajuća ponašanja koja osoba radi kako bi se riješila opsesija i smanjila anksioznost).

Nažalost, kao i mnogi mentalni poremećaji koji se banaliziraju i nedovoljno ozbiljno shvaćaju, i OKP je postao česta poštapalica u svakodnevnom govoru kada netko želi naglasiti svoju urednost ili organiziranost.

Upravo zato postoji toliko mitova o OKP-u koji se šire zbog neadekvatne informiranosti, a koja uvelike otežava oboljelima i njihovim obiteljima prihvaćanje ozbiljnosti svojeg stanja.

Što je opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)?

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je vrsta psihičkog poremećaja karakterizirana pojavom opsesija (neželjene i nametljive misli, ideje ili osjećaji) i kompulzija (ponavljajućih ponašanja kojima se nastoje smanjiti opsesije i anksioznost koja ih prati).

Primjerice, osoba ima intenzivan strah od zaraze zbog čega joj se automatski javljaju nametljive anksiozne misli (opsesije) koje je prisiljavaju da poduzme akcije (kompulzije) kojima smatra da može kontrolirati neželjene posljedice.

Ponekad su prisutne samo opsesije, ali u većini slučajeva se u nekom trenutku pojave i kompulzije. Oboljela osoba ne može utjecati na pojavu opsesija, a u pitanju je stanje koje joj značajno otežava svakodnevni život i funkcioniranje u zajednici.

Točan uzrok još nije poznat, ali istraživanja su pokazala da postoji neurološka pozadina koja u kombinaciji s okolišnim faktorima (teškim i stresnim životnim događajima) može dovesti do pojave prvih simptoma. Vjerojatno je da i genetika ima određenu ulogu u razvoju poremećaja.

Mitovi i istine o životu ljudi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem

Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je jedan od onih poremećaja koji se često mogu čuti u svakodnevnom govoru kao usputni opis nečije urednosti, čistoće ili organiziranosti. Nažalost, većina ljudi ne shvaća da je u pitanju puno složenije i ozbiljnije stanje od toga.

Usto, takvim banaliziranjem ozbiljnih psihičkih stanja šire se brojni mitovi i zablude koji su daleko od stvarnog stanja i koji mogu potaknuti društvenu stigmu među ljudima koji ga imaju.

Društvena stigma može pogoršati ne samo OKP, već i druge probleme mentalnog zdravlja poput depresije, anksioznosti, bipolarnog poremećaja, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i shizofrenije, što sprječava oboljele u traženju pomoći te povećava njihov osjećaj izolacije i odbačenosti.

U nastavku ćemo navesti samo neke od mitova o opsesivno-kompulzivnom poremećaju kako bismo osvijestili širu zajednicu o shvaćanju ovog stanja od kojega možda boluje netko u našoj blizini kome je potrebno pružiti podršku i pomoć.

Mit 1: Opsesivno-kompulzivni poremećaj je samo pretjerana čistoća i organiziranost

Prva i najčešća zabluda pri spomenu OKP-a je upravo ova – da su u pitanju pretjerano čisti i organizirani pojedinci. Naime, osoba s dijagnozom OKP-a ne uživa u organiziranju i čišćenju, kao što to može biti slučaj kod onih koji nemaju dijagnozu.

Oboljele osobe imaju iracionalan strah od onečišćujućih tvari i strah od njihovog širenja, što dovodi do ponavljajućih radnji (primjerice, pretjeranog čišćenja i pranja) kojima nastoje smanjiti te strahove.

Isto tako, oboljele osobe često imaju potrebu da stvari budu savršene, što je poznatije kao “opsesija simetrijom“. To dovodi do stalnih potreba sređivanja, organiziranja ili poravnavanja stvari kako bi izgledale uredno i simetrično.

Sve radnje koje poduzimaju oboljeli su s ciljem smanjenja izrazite anksioznosti koja se javlja zbog stalno prisutnih opsesija. Nažalost, to sve oduzima vrijeme i utječe na postupnu društvenu izolaciju i poteškoće u obavljanju svakodnevnih aktivnosti.

Mit 2: Kompulzije su isključivo fizičke radnje

Kompulzije se uglavnom definiraju kao nametljiva i ponavljajuća ponašanja (stalno pranje ruku, kuckanje, ulasci i izlasci iz prostorije itd.) kojima se nastoje smanjiti opsesije, no važno je naglasiti da kompulzije mogu biti prisutne i u obliku misli.

Primjerice, osoba s dijagnozom opsesivno-kompulzivnog poremećaja može u svojoj glavi stalno brojati dok obavlja neki zadatak kako bi završila na “sigurnom” broju. Misaone kompulzije je puno teže uočiti, ali itekako otežavaju funkcioniranje oboljeloj osobi.

Mit 3: Opsesivno-kompulzivni poremećaj je vrlo rijedak i ne javlja se kod mnogo ljudi

Iako točne brojke za naše područje nemamo (oko 1 – 2 % populacije), u svijetu se bilježi porast oboljelih od ovog poremećaja. Primjerice, u SAD-u se procjenjuje da jedna od 100 odraslih osoba ima dijagnozu OKP-a.

Naime, ovaj poremećaj se može pojaviti u bilo kojoj dobnoj skupini, pa se uočava već između osme i 12. godine kod djece, ako se prvi simptomi pojave izrazito rano.

Ovdje je riječ isključivo o službenim dijagnozama koje se postavljaju kod stručnjaka, a ne o činjenici da danas jako puno laika samostalno sebi pripisuje dijagnoze psihičkih oboljenja.

Osobe koje zaista boluju od opsesivno-kompulzivnog poremećaja imaju velikih problema u obavljanju svakodnevnih aktivnosti te im simptomi narušavaju kvalitetu života i psihološku dobrobit. Adekvatni pristup liječenju to može potpuno promijeniti.

Mit 4: Opsesivno-kompulzivni poremećaj je samo faza koja prolazi sama od sebe

Jako česta problematika u pogledu na psihička oboljenja je upravo kasna reakcija na simptome koji su uočljivi prilično rano, posebno bliskoj okolini oboljelog. Međutim, tek kada se osjete prva pogoršanja, kreće se s traženjem stručne pomoći čime se produljuje sami tijek liječenja i oporavka.

Opsesivno-kompulzivni poremećaj je ozbiljno zdravstveno stanje koje zahtijeva dijagnozu i liječenje pod vodstvom liječnika, specijalista psihijatrije, te drugih stručnih suradnika u području mentalnog zdravlja. Ako se ovo stanje ne liječi, s vremenom se može pogoršati.

Mit 5: Opsesivno-kompulzivni poremećaj se ne može liječiti

Prava istina je da se opsesivno-kompulzivni poremećaj itekako može liječiti i držati pod kontrolom uz pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje. 

Dugotrajnost liječenja ovisi o brojnim faktorima (početak simptoma, poremećaji u komorbiditetu, podrška okoline, životne navike i okolnosti itd.) jer svaki pojedinac dolazi s drugačijom životnom pričom.

Ovisno o složenosti slučaja, bit će potrebno kraće ili duže liječenje, uz psihofarmake ili bez njih, ali svakako s uključenom redovitom psihoterapijskom podrškom.

Neki smatraju da OKP nije potrebno liječiti nego samo izbjegavati situacije u kojima može doći do okidača za pojavu simptoma, no to je zapravo potpuno krivi pristup jer se izbjegavanjem okidača samo pojačavaju strahovi, a osoba sve više pada u izolaciju u svakom smislu te ostaje bez podrške okoline.

Simptomi mogu varirati s vremenom, stoga bi bilo dobro da je nadzor stručnjaka redovit i prisutan kroz duže vrijeme liječenja i oporavka. OKP se može držati pod kontrolom uz adekvatan pristup liječenju te tako omogućiti pojedincu neometan i kvalitetan privatni i profesionalni život.

Pročitajte i ove članke:

• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OCD): Kako izgleda?
• Ovo su pravi znakovi da imaš OCD – neki misle da ga imaju samo zato što su uredni i organizirani
• 5 stvari koje smijete reći osobi s opsesivno-kompulzivnim poremećajem – i što reći umjesto toga.

• mitovi o OKP-u
• mitovi o opsesivno-kompulzivnom poremećaju
• Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

Učitaj više izvora