Tjelesno orijentirana psihoterapija je vrsta holističkog psihoterapijskog pristupa koji ulazi u dubinu povezanosti psihe i tijela, odnosno našeg uma i fizičkih promjena koje nastaju kao posljedica proživljenih iskustava.

Cilj je osvijestiti i iskoristiti fizičke i psihičke resurse kako bi se osoba oslobodila nagomilane unutarnje napetosti koja negativno utječe na njezinu dobrobit i osjećaj cjelokupnog blagostanja. Ovu vrstu psihoterapije provode licencirani terapeuti koji su prošli program izobrazbe u području tjelesno orijentirane psihoterapije.

Tjelesno orijentirana psihoterapija

Tjelesno orijentirana psihoterapija koristi iskustva iz ranog razvojnog perioda, ali i ostala emocionalno važna iskustva, koja su se s vremenom ukorijenila u nesvjesne mehanizme i neurobiologiju našeg funkcioniranja te na taj način sudjelovala u izgradnji našeg unutarnjeg emocionalnog svijeta i kognitivnih uvjerenja koji tijekom cijelog života usmjeravaju naše ponašanje, utječu na našu percepciju, reakcije, razmišljanja, odluke i stavove.

U pitanju je kompleksan sustav unutarnjih i vanjskih promjena koje su utjecale na pojedinca i na njegovu kvalitetu života.

S obzirom na to da ova vrsta psihoterapije podrazumijeva holistički pristup čovjeku, ali i objedinjuje više različitih teorija i uvjerenja iz psihofizičkog funkcioniranja pojedinca, poznata je i pod nazivom integrativna tjelesno orijentirana psihoterapija.

Cilj je shvatiti mehanizam na temelju kojeg je osoba percipirala određeno životno iskustvo, a u pozadini istog su fiziološke i psihološke složene promjene. Terapeuti tjelesno orijentirane psihoterapije itekako dobro znaju prepoznati kada postoji određeni rascjep između uma i tijela, koji je jako često prikriven u našem površnom shvaćanju određenih poteškoća s kojima se suočavamo.

Shvaćanje da su misli, emocije i ponašanja međusobno povezani i da utječu jedni na druge glavna je postavka brojnih psihoterapijskih pravaca, ali uključivanje tjelesnih senzacija u ovaj proces i shvaćanje koliko je ono ravnopravno u odnosu na našu psihu itekako je važno za cjelokupno shvaćanje ljudskog funkcioniranja.

Je li istina da “tijelo sve pamti”?

Sigurno ste barem jedanput u životu čuli izreku da “tijelo sve pamti“. Koliko god smatrali da određena emocionalna iskustva uspijevamo “proraditi” na racionalno-emocionalnoj razini, naše tijelo ipak pohranjuje određene posljedice raznih iskustava, posebno onih stresnih i traumatskih.

Imajući na umu dobro poznatu reakciju “borbe ili bijega” (engl. fight or flight), u kojoj prvo dolazi do psihološke percepcije i procjene pritiska iz okoline, a zatim i do odgovora tijela na taj pritisak, što uključuje i brojne fiziološke promjene, činjenica je da tijelo uvijek doživljaja neku posljedicu intenzivnih emocionalnih iskustava.

Pitanje je kako je i u kojim dijelovima pohranjuje te radimo li dovoljno kako bismo se tih unutarnjih zaostataka adekvatno riješili.

Osim reakcije “borbe ili bijega”, u visokostresnim i posebno traumatskim iskustvima ljudi često reagiraju i “zamrzavanjem”, odnosno potpunom psihofiziološkom blokadom u trenutku kada bi trebalo doći do reakcije.

U tom trenutku se aktiviraju naši mehanizmi samozaštite koji, kada shvate da bi mogli doživjeti značajnu opasnost, “isključuju” reakcije i funkcije tijela te ih stavljaju u tzv. stanje smrzavanja (engl. freeze) dok ne prođe opasnost.

U jednu ruku nas to štiti u toj određenoj situaciji, ali u drugu ruku nam ostavlja previše nakupljene unutarnje napetosti koja se nije ni na koji način razriješila nakon traumatskog iskustva.

Činjenica je da se tijelo ne može samo od sebe resetirati i vratiti u prvobitno stanje, nego od svakog iskustva nakuplja dijelove koje nosi sa sobom u buduća iskustva. Upravo zato, pojednostavljeno rečeno, možemo u nekom trenutku života smatrati da više nemamo kapaciteta za životne izazove i da se ne možemo nositi sa svakodnevnim stresnim situacijama.

Tijelo je istrošilo sve resurse, a u njemu su ostali nakupljeni “zamrznuti” dijelovi teških i zahtjevnih emocionalnih događaja koji su akumulirali energiju, ali je nisu potrošili na načine koji su adekvatni da bi se nastavio zdrav život ispunjen blagostanjem i dobrobiti.

Tjelesno orijentirana psihoterapija – edukacija

Edukacija iz tjelesno orijentirane psihoterapije provodi se u više gradova u Hrvatskoj, a svakako je najrazvijenija Škola integralne tjelesne psihoterapije (IPD) u Zagrebu o kojoj više informacija možete pronaći na njihovoj internetskoj stranici te se dodatno informirati i o mogućnosti educiranja u drugim gradovima (Split, Osijek, Pula), ali i o načinima na koje se koncipiraju predavanja i njihova provedba.

Edukacija traje nekoliko godina, ovisno o stupnju koji želite postići. Prvi, početni stupanj je temeljni dvomjesečni program koji je koncipiran od teorijskog i iskustvenog dijela. Drugi stupanj traje četiri godine i ulazi u dublji uvid rada na sebi i svojim nesvjesnim procesima u sklopu s postavkama tjelesno orijentirane psihoterapije.

Treći stupanj je dvogodišnji program koji započinje paralelno s trećom i četvrtom godinom prethodnog programa, a koji ulazi i u sferu psihoterapijskih vještina te rada s klijentima te ujedno zahtijeva, uz teorijski i iskustveni dio, i individualne i grupne supervizije. Četvrti stupanj je napredni intenzivni program koji traje dvije godine i ulazi u sve zahtjevnija pitanja konkretnog psihoterapijskog rada s klijentima.

Unutar svakog stupnja propisane su određene obvezne teme, vježbe i radionice kroz koje budući terapeuti prolaze. Svaka godina ima svoj fond sati iz svakog modula (teorijskog, iskustvenog, supervizijskog) koji je potrebno zadovoljiti, a to ujedno znači da je cijena svakog stupnja drugačija te da se koncipira ovisno o satima koje je edukant uspješno odslušao i završio.

Činjenica je da gotovo svaka dugogodišnja edukacija ovakvog tipa, posebno u psihoterapijskom području, zahtijeva značajnu količinu vremena, truda, rada i financija. Smisao takvog pristupa je da nakon svih tih godina zaista budete spremni u svakom smislu za rad s ljudima koji s vama dijele najdublje dijelove sebe i traže pomoć.

U pitanju je jako osjetljiv posao koji se zapravo i ne može smatrati samo kao posao, nego i kao životni poziv, a s obzirom na njegovu zahtjevnost u mentalnom smislu, jako je važno imati na umu da smo i mi kao terapeuti emocionalno “posloženi” te da redovito radimo na tome prije nego krenemo u taj proces s drugima.

Pročitajte i ove članke:

• Vrste psihoterapije: Ne znate koju odabrati? Imamo popis dostupnih psihoterapijskih pravaca u Hrvatskoj, a evo i o čemu ovisi odabir
• Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju
• Muškarci i psihoterapija: Koliko je ozbiljna situacija?

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Sve češće pogađa mlade osobe

3 zablude o raku gušterače u koje trebate prestati vjerovati

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• integrativna tjelesno orijentirana psihoterapija
• tijelo sve pamti
• tjelesno orijentirana psihoterapija
• tjelesno orijentirana psihoterapija - edukacija