Prihvaćanje sebe je prihvaćanje svih aspekata vlastite ličnosti – ne samo pozitivnih osobina, nego i onih negativnih. Naučiti kako prihvatiti sebe znači uočiti vlastite vrijednosti, prepoznati slabosti i ograničenja te osvijestiti vjerovanja koja smo stvarali tijekom odrastanja i koja upravljaju našim mislima, osjećajima i ponašanjima. 

Kako prihvatiti sebe u potpunosti?

Samoprihvaćanje je bezuvjetno prihvaćanje svega onoga što jesmo i što nas čini takvima kakvi jesmo. Tek kada se prestanemo osuđivati, kažnjavati i biti tako strogi prema sebi, znači da počinjemo učiti kako voljeti sebe. Samopouzdanje i samopoštovanje su pojmovi povezani sa samoprihvaćanjem, ali se ipak drugačije definiraju jer uključuju procjenu, odnosno mjerenje vlastitih sposobnosti ili vrijednosti na temelju određenih karakteristika i informacija koje dobivamo iz okoline.

Samoprihvaćanje je širi pojam, odnosno globalna afirmacija sebe. Da bismo mogli znati kako prihvatiti sebe, prvo moramo osvijestiti sve ono što potiskujemo i što nas tjera na korištenje različitih psiholoških obrambenih mehanizama. Nakon osvještavanja tek može doći u obzir prihvaćanje, a nakon toga i mijenjanje. Sukladno tome, i samopouzdanje i samopoštovanje prirodno rastu čim otkrijemo i prihvatimo dijelove sebe koje još nismo ili ne možemo prihvatiti.

Pročitajte članak “Obrambeni mehanizmi: Svi ih koristimo kad se želimo izboriti s frustracijom i negativnim emocijama! Evo koji su i zašto ih je dobro poznavati“.

Slika o sebi – tko sam ja?

Svatko od nas ima mentalnu sliku o samome sebi koja može biti jasna, nejasna i maglovita ili je osoba uopće ne mora biti svjesna. Međutim, ona postoji u svima nama i odražava naše vjerovanje o tome kakva smo osoba. To vjerovanje je rezultat našeg životnog iskustva, naših uspjeha i neuspjeha, pobjeda i poraza. Ono je i odraz ponašanja drugih ljudi prema nama, osobito u ranom djetinjstvu. Kada smo jednom stvorili sliku o sebi, više ne provjeravamo je li ona istinita, nego se ponašamo kao da jest i u skladu s njome.

Svaki pojedinac prima i obrađuje podatke iz okoline na svoj osobni i jedinstven način – svatko ima svoj kognitivni stil. Ljudi se općenito ponašaju prema onome što je u njihovoj glavi, a ne prema onome što je u stvarnosti. Povezanost između onoga što mislimo i vjerujemo te našeg ponašanja puno je jača nego što obično pretpostavljamo.

Pretpostavlja se da su ponašanja i emocije ljudi pod utjecajem njihove percepcije događaja, odnosno nije situacija sama po sebi ono što određuje ljudske osjećaje, već način na koji tu situaciju interpretiramo. Od djetinjstva ljudi razvijaju određena vjerovanja o sebi samima, drugim ljudima i svijetu oko sebe koja su prilično rigidna, teško promjenjiva i općenita, tj. generalizirana.

To ne znači da ćemo misliti da smo najbolji i najpametniji na svijetu, nego ćemo stvoriti odgovarajuću i realnu sliku s kojom možemo živjeti. Da bismo mogli mijenjati sliku o sebi i prihvatiti sebe, moramo otkriti svoje pravo “ja” – ono “ja” koje nam je prihvatljivo, kojem vjerujemo i kojeg se ne sramimo.

Što znači voljeti sebe? – vjerovanja iz djetinjstva

Voljeti sebe znači prihvaćati vlastite slabosti i snage te znati kako samosuosjećati. Općenito, svatko od nas kreira obrasce prihvaćanja i ljubavi prema sebi na temelju onih osjećaja prihvaćanja i ljubavi koje smo dobili tijekom djetinjstva od primarnih skrbnika. Najveća želja svakog djeteta je da ga njegovi roditelji vole i da su zadovoljni s njegovim ponašanjem, a neovisno o tome jesu li naši skrbnici mogli ili htjeli prenijeti poruku da nas bezuvjetno prihvaćaju i vole (neovisno o tome kakve su naše ocjene, uspjesi i sve tome slično), mi ćemo prenijeti takvo shvaćanje i vrednovanje samih sebe u odraslost.

Pročitajte članak “Samosuosjećanje: Nova psihoterapijska tehnika koju su stručnjaci objeručke prihvatili“.

Osim toga, oni koji su živjeli pod težinom nepovoljnih roditeljskih procjena često su trpjeli različita emocionalna zlostavljanja koja su išla u smjeru direktnog kritičkog udara na ličnost (“Ti si sebičan.”, “Ti si nesposoban.”, “Ti si loš.” itd.). Kao posljedica toga, smatrali su sebe uvjetno prihvaćenima, odnosno naučili su negativno promatrati mnoge aspekte svoje ličnosti, bolno internalizirajući osjećaj odbačenosti koji su često doživljavali od pretjerano kritizirajućih roditelja. Sklonost samokritičnosti u središtu je većine problema koje si, kao odrasli, nesvjesno stvaramo.

Obrasci koji su ti omogućili da preživiš djetinjstvo, u odrasloj ti dobi onemogućuju slobodan život. (Jesper Juul)

S obzirom na to kako funkcionira ljudska psiha, nemoguće je ne naučiti roditeljske obrasce ponašanja kojima smo bili izloženi u najranijim godinama života. Teško je ne odgajati se na sličan način na koji su nas izvorno odgajali primarni skrbnici jer je to jedino što znamo i što smo gledali. Ako smo često bili ignorirani, kažnjavani ili okrivljeni, vjerojatno ćemo nastaviti taj niz samoponižavajućih ponašanja i u odrasloj dobi. To se ne odnosi samo na roditelje, nego i na neodobravanje i kritike koje smo možda dobili od braće i sestara, prijatelja, učitelja i ostalih sudionika našeg života.

Sigurno je da svatko ulazi u odraslu dob s težinom negativnih komentara koje u djetinjstvu nije znao razriješiti, nego im je slijepo povjerovao. Ne treba krivnju stavljati na druge da bismo sebe lakše prihvatili, ali ne treba je stavljati ni na sebe. Možda su naši roditelji imitirali odgoj koji su i sami imali kao djeca, a nikad nisu doveli u pitanje probleme koje su razvili zbog toga što su naslijedili. No, ako ste trenutno u poziciji da možete naučiti kako prihvatiti sebe i osloboditi se generacijskih trauma, već ste na dobrom putu prema napretku.

Pročitajte članak “Voli samu sebe. To je tvoj najvažniji posao u svakoj situaciji“.

Koraci prema samoprihvaćanju

Da bi osoba mogla prihvatiti sebe, prvo mora osvijestiti ono od čega bježi, čega se boji i što je u sjeni njezinih mana. Nakon toga, umjesto stalne toksične navike samoosuđivanja, u ovom slučaju je potrebno prvi put napraviti nešto drugačije, a to je samosuosjećanje koje je ključni preduvjet za samoprihvaćanje.

Svatko od nas nosi ožiljke iz prošlosti koji su nastali u različitim okolnostima, a upravo za to nam je potrebno samosuosjećanje – razvijanje osjećaja dirnutosti s vlastitom patnjom što uključuje osjećaje brige, ljubaznosti i topline kako bismo samima sebi pomogli.

Osim uočavanja vlastitih slabosti i mana, važno je imati fokus na pozitivnim kvalitetama i vrijednostima koje nosimo u sebi. Psiholozi se općenito slažu da većina ljudi podcjenjuje svoje sposobnosti i kvalitete, a to je čak slučaj i s onima koji na prvi pogled pokazuju kompleks superiornosti jer je njihovo “superiorno” ponašanje samo način da od sebe i drugih sakriju osjećaje inferiornosti i nesigurnosti. To znači da usmjeravanje na vlastite pozitivne strane može pomoći da slika o sebi postane realnija, a ne toliko samokritična i degradirana.

Umjesto prebacivanja krivnje ili općenito traženja krivca za vlastito emocionalno stanje, potrebno je prihvatiti da smo neke stvari napravili jednostavno najbolje što smo mogli i znali. Vrijeme je bespovratno, a ruminiranje o tome što je sve bilo krivo može nas samo držati u mjestu. Možda su i naši roditelji napravili najbolje što su u vezi odgoja znali, ali najbolje što mi možemo trenutno jest prihvatiti da više nismo djeca i da ne moramo robovati slici o sebi koja je toliko negativna i nerealna – nego je mijenjati!

Ljudi koji ne prihvaćaju sebe u stalnom su ratu sa sobom, s drugim ljudima, sa svijetom i životom. (Majda Rijavec)

Psihoterapeuti naglašavaju da pri bilo kakvoj promjeni ponašanja postoji jedan paradoks, a to je da do promjene obično dolazi tek kad postanemo svjesni svojih loših strana, prihvatimo ih i pomirimo se s njima. Iako to zvuči paradoksalno, nije toliko nelogično. Ljudi su često svjesni svojih mana, ali ih skrivaju od drugih, a za to je potrebno puno mentalne energije koja sprječava da pozitivne osobine dođu do izražaja.

Prihvatiti sebe ne znači pomiriti se s time da ćemo takvi kakvi jesmo ostati zauvijek – sa svim dobrim i lošim stranama. Riječ je o potpuno suprotnom djelovanju – tek kada prihvatimo i ono dobro i ono loše, možemo biti slobodni da se promijenimo i prestanemo biti u okovima obrambenih mehanizama koji upravljaju našim ponašanjem. Možemo promijeniti samo ono što jesmo, a ne ono što mislimo da jesmo ili bismo željeli biti.

Pročitajte i članke:

• Rad na sebi – kako započeti i koje su tehnike rada na sebi?
• Vrste emocija: Mogu pomoći, a mogu biti i destruktivne! I mnogi bježe od njih! Psihologinja otkriva sve o njima i kamo vodi njihovo izbjegavanje
• Razbijamo ‘tabu’ odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ne trebaju vam utezi!

12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića

• Tomislav Stanić
• 4 min čitanja

• kako prihvatiti sebe u potpunosti
• samoprihvaćanje
• samosuosjećanje
• slika o sebi
• što znači voljeti sebe