Magistra psihologije Martina Barbiš napisala je knjigu Psihijatrijska hospitalizacija: poštivanje etičkih načela i stigmatizacija, a u razgovoru nam je prenijela rezultate istraživanja koje je provela. Prvi poticaj za pisanje knjige dogodio se za vrijeme studentskih dana, kada se jednom prilikom suočila s ponižavajućim pristupom osobama koje su bile psihijatrijski hospitalizirane.

Točnije, našla sam se u situaciji u kojoj je jedan psihijatar te osobe tretirao kao objekte, umjesto kao ljudska bića. Uznemirena time, osjećala sam kako je odnos osoblja prema osobama koje su hospitalizirane na psihijatriji ono što želim istražiti. Bilo mi je važno dobiti opise pozitivnih i negativnih iskustava s osobljem, koje su iznijele osobe koje imaju iskustvo psihijatrijske hospitalizacije.

Ciljevi studije

U prethodnim istraživanjima koja su ispitivala odnos prema osobama u psihijatrijskom sustavu ispitanici su uglavnom bili djelatnici. Cilj Barbišinog istraživanja bio je dobiti uvid u poštivanje etičkih načela u psihijatrijskom sustavu, ali od strane osoba koje su bile psihijatrijski hospitalizirane, te kako je to povezano s njihovom samostigmatizacijom.

Utvrđeno je kako one osobe koje su doživjele više kršenja etičkih načela od strane osoblja sebe više stigmatiziraju. Najveći broj etičkih prijestupa sudionici istraživanja doživjeli su prema svojoj autonomiji. Također, žene su doživjele veći broj prijestupa od strane osoblja nego muškarci.

Uzimajući u obzir psihijatrijsku dijagnozu, najviše prijestupa doživjele su osobe koje su dobile dijagnoze shizofrenije i psihoze. Također, osobe koje su bile na zatvorenim odjelima doživjele su više etičkih prijestupa od onih koje su bile na otvorenim odjelima.

Najčešća etička odstupanja

Prema Barbiš, najviše prijestupa od strane osoblja ove osobe doživjele su prema svojoj autonomiji (neadekvatno informiranje, neuvažavanje mišljenja, nepružanje vremena za razmišljanje o npr. drugim opcijama, neslušanje).

Svaka treća osoba osjećala je kako mora prihvatiti tretman protiv vlastite volje zbog straha od prisile ili zlostavljanja ako to ne učini. 36 % osoba smatra kako nije dobilo skrb kakvu misle da zaslužuju.

Gotovo svaka treća osoba se osjećala zaboravljeno ili zanemareno, a 26 % njih doživjelo je ponižavanje od strane osoblja. Nadalje, 19 % osoba doživjelo je da je osoblje provodilo pregled ili tretman na pretjerano grub način, a 22 % osoba bilo je čvrsto držano protiv svoje volje.

Također, 9 % osoba doživjelo je udaranje ili prijetnju udaranjem. Dio sudionika opisao je traumatična fizička fiksiranja ili vezivanja, ponižavanje i vrijeđanje, prisilna i duga zadržavanja u bolnici, grubost, upotrebu fizičke sile, pretjeranu upotrebu lijekova, zanemarivanje i nezainteresiranost, nedostatak komunikacije i smislene terapije, kao i traženje novca za liječenje, odnosno traženje mita od veterana rata.

Osobna iskustva psihijatrijske hospitalizacije

Osobna iskustva psihijatrijske hospitalizacije nedovoljno su istražena. 

Nakon što sam prikupila statističke pokazatelje o poštivanju etičkih načela prilikom psihijatrijske hospitalizacije, smatrala sam da će osobni opisi pozitivnih i negativnih iskustava puno uspješnije od brojki čitatelju pružiti mogućnost uviđanja u to da se radi o stvarnoj osobi koja doživljava dano iskustvo, kao i posljedice koje to iskustvo za nju nosi. Tako se čitatelj može s njom identificirati, što je bitno u sprječavanju diskriminacije i dehumanizacije.

Poučno je što su sudionici nakon opisa pozitivnog i negativnog iskustva s osobljem napisali koje posljedice doživljavaju zbog tog iskustva. Tako konačno shvaćamo koliku razliku naši pozitivni i negativni postupci stvarno znače za jednu osobu, njezin život, (samo)pouzdanje i oporavak.

Iz pozitivnih iskustava s osobljem jasno iščitavamo kako ona unaprjeđuju oporavak, dok opisi negativnih iskustava jasno pokazuju kako takvi postupci izazivaju još više patnje uz onu već postojeću i uništavaju (samo)pouzdanje, povjerenje i oporavak. Istraživači etičkog postupanja u zdravstvu, čiji rad sam koristila prilikom istraživanja, vjeruju kako glas pacijenata može voditi k promjeni, pružanjem konstruktivne povratne informacije o iskustvima lošeg postupanja te o mogućim boljim načinima. To može aktivirati moralne resurse osoblja, potaknuti empatiju te djelovati kao moralno ogledalo. Takve spoznaje mogu pomoći osoblju da razmisli o posljedicama određenih postupaka iz perspektive ovih osoba. 

Barbiš je shvatila da psihijatrijska hospitalizacija može biti korak naprijed ili nazad u procesu oporavka, ovisno o postupcima osoblja.

Citirat ću norveško istraživanje (Kogstad i sur., 2009) o osobnim iskustavima različitih terapijskih pristupa. Pozitivna iskustva s medicinskim pristupom doticala su korisne lijekove, dijagnoze doživljene kao olakšanje, pristupačnost pomoći te doživljaj da je traženje pomoći shvaćeno ozbiljno. Kada je medicinski pristup doživljen prijeteće i ponižavajuće, klijenti su opisivali odbijanje i izolaciju, iscrpljenost prouzrokovanu tretmanom, nepoštivanje i prijetnje integritetu. Te priče ilustriraju kako nedostatak dijaloga ide uz distancu, prisilno uzimanje lijekova i ponekad nasilje. Preduvjeti za identifikaciju i empatiju s klijentom su slabi, a onda kad se nismo sposobni identificirati s drugom osobom, postoji rizik dehumanizacije (Leer-Salvesen, 2000).

Dodaje:

Što se tiče pozitivnih iskustava sa psihosocijalnom pomoći, tu je bilo priča o radu na traumama, zajedništvu, te socijalnoj i ekonomskoj podršci. S druge strane ovog pristupa su iskustva odbijanja, nedostatak saveza, štetna komunikacija i nepriznavanje klijentovih gledišta. Nalazi ovakvih istraživanja ističu važnost samog dijaloga prilikom susreta, a ne samo vrstu terapijskog pristupa (Kogstad i sur., 2009). Iz odgovora koje sam dobila na četiri otvorena pitanja u svojem istraživanju mogu izvući zaključak o dobrobiti i korisnosti različitih terapijskih opcija kad one podrazumijevaju etične djelatnike. 

Pozitivna i negativna iskustva pacijenata

Jedna osoba joj je ispričala:

Kada sam bila u bolnici u Jankomiru (Sv. Ivan), sestre i medicinski tehničari su bili iznimno ljubazni, veseli i uvijek nasmiješeni. Pogotovo sam se mogla uvijek obratiti glavnoj sestri i popričati s njom kad sam imala potrebu. Nisu me nikad omalovažavali, ali nisam vidjela da to rade i s drugim pacijentima. Na grupnim terapijama sam se iznenadila da su medicinske sestre i braća završili edukaciju za grupne terapeute i super su savjesno radili s nama. Sve najbolje o njima! Jako tople i educirane osobe.

Druga osoba podijelila je iskustvo koje je doživjela u KBC-u Rijeka:

Muž me doveo na psihijatriju, a prije toga mi je rekao da me neće pustiti unutra samu. Tada su njega izbacili iz prostorije, a mene su dva dečka uhvatila i oko vrata zavezali krpu da padnem u nesvjest, svukli me golu i stavili pelenu, polegli na krevet i zavezali ruke, pokrili plahtom u prostoriji s malim prozorčićem na vratima gdje su me promatrali. Dva puta su mi nudili vode i došli do mene. Tako sam bila do večere. Dali su mi injekcije tako da su me skroz zakočili, da mi nisu mogli otvoriti usta da jedem, a kako su mi vilicu gurali u usta, rasklimali su mi dva zuba ispred, a iza toga su mi dali infuziju jer su vidjeli da ne mogu ništa jesti ( … )

Kako i pozitivna i negativna iskustva utječu na dobrobit i proces oporavka hospitaliziranih osoba?

Nakon pozitivnih iskustava s psihijatrijskim osobljem sudionici istraživanja svjedoče o tome kako je to bilo korisno iskustvo koje im je promjenilo život nabolje. Mnogi nakon pozitivnih postupaka osoblja opisuju oporavak te kako nakon toga žive zadovoljno, normalnim i ispunjenim životom. Neki opisuju kako ih je kontakt sa zdravstvenim sustavom i osobljem spasio.

Mnogi osjećaju zahvalnost i prijateljske osjećaje prema osoblju zbog njihova truda. Također se osjećaju ohrabreno i samopouzdano te vjeruju kako mogu prevladati teškoće i obratiti se osoblju za pomoć, što im daje osjećaj sigurnosti.

Nakon pozitivnog iskustva psihijatrijske hospitalizacije neke osobe samovoljno produže svoj boravak na odjelu. Većina će nakon pozitivnih iskustava s osobljem tražiti njihovu daljnju podršku u liječenju i uopće nastaviti liječenje. Općenito su motivirani ozbiljno pristupiti liječenju te preporučuju to iskustvo i drugima koji imaju slične probleme.

Čitajući opise negativnih ili zlostavljajućih iskustava s psihijatrijskim osobljem jasno je kako ona rezultiraju nepovjerenjem i izbjegavanjem kontakta sa zdravstvenim sustavom u budućnosti. Ovakva iskustva često su dugotrajno traumatična te uz postojeću psihičku patnju i teškoće dodavaju i novu patnju i teškoće prouzrokovane zlostavljanjem ili grubošću.

Sudionici su opisali strah od ponavljanja negativnog ili zlostavljajućeg iskustva. Posljedično, ove osobe strahuju kako će u budućnosti, kada opet budu ranjive i kada im pomoć opet bude potrebna, biti prepuštene same sebi ili pak ponovno zlostavljane. To je velika razlika u usporedbi s osjećajima sigurnosti i povjerenja u osoblje koje osjećaju osobe koje su imale pozitivno iskustvo.

Opisi nekih postupaka osoblja su izrazito dehumanizirajući, kao da lišavaju ove osobe njihove ljudskosti. Na koncu, sudionici istraživanja koji su proživjeli iskustvo vezivanja ili fiksiranja posvjedočili su o tome koliko je to iskustvo traumatizirajuće. Neke osobe svjedoče o tome kako je namjera vezivanja ili fiksiranja zapravo bila maltretiranje i zlostavljanje.

Ovo su riječi jedne osobe:

( … ) Osobno smatram da je to grozna praksa koja, istina, njima olakšava posao, ali čini veliku štetu bolesniku – psihičku – a oni bi trebali liječiti psihu, a ne nanositi nove traume. Na grupi uzajamne podrške smo se svi složili s tim iskustvom, da je osjećaj kao da ti netko siluje dušu.

Prijedlozi za poboljšanje psihijatrijskog sustava i interakcije između osoblja i pacijenata u Hrvatskoj

Barbiš je izjavila da je dio sudionika istraživanja izrazito zahvalan osoblju na njihovu trudu. Pohvalili su nivo rada, potpunu profesionalnost i posvećenost osoblja, što im je omogućilo oporavak. Te osobe nisu dale kritike i prijedloge, već samo pohvale.

Međutim, velik broj osoba s iskustvom psihijatrijske hospitalizacije u Hrvatskoj smatra kako pristup hospitaliziranim osobama treba učiniti osobnijim te kako je potrebno ovim osobama vratiti ljudskost i dostojanstvo te prestati s ponižavanjem i vrijeđanjem.

Nadalje Barbiš citira jednog sudionika istraživanja:

Da ide manji broj pacijenata na jednu sestru/liječnika pa da se mogu bolje posvetiti pacijentima. Da je sestra/doktor zadovoljan s plaćom koju dobiva, da postoje neki mehanizmi kontrole toga kako sestra/doktor obavlja svoj posao (uključujući i povratne informacije od pacijenata) ( … )

Mnogi sudionici kritizirali su pretjeranu upotrebu lijekova i nedostatnu psihoterapiju te napominju kako treba više razgovorati s pacijentima, slušati i uvažavati, suosjećati i podržavati.

Također, potrebna je i edukacija pacijenata, kako bi oni mogli aktivno sudjelovati u svojem oporavku. Svakome bi trebalo biti omogućeno da se po povratku uključi u zajednicu. Nadalje, protive se vezivanju ili fiksiranju i predugom zadržavanju u bolnici.

Također, predlažu bolju edukaciju i veću stručnost osoblja. Neki su sudionici napisali kako je potrebno iskorijeniti mito i korupciju u zdravstvenom sustavu.

Istraživanje mag. Barbiš imalo je za cilj rasvijetliti načine poboljšanja pristupa liječenju i stavova osoblja prema hospitaliziranim osobama. Što se tiče potencijalnih strategija ili intervencija koje bi mogle riješiti identificirane etičke probleme i poboljšati skrb usmjerenu na pacijenta, na prvom mjestu istaknula je, naravno, edukaciju osoblja.

Nadalje, psihologinja Maslach ističe kako je potrebno mijenjati situacijske preduvjete izgaranja na poslu, poput kroničnog stresa. Radi se o sindromu kada emocionalno zahtjevni posao u službi čovjeka početno posvećene i brižne osobe dovede do toga da dehumaniziraju i loše postupaju prema pacijentima.

Također, sukladno Zimbardovim istraživanjima, trebalo bi npr. povećati osobnu odgovornost djelatnika, odnosno djelatnik bi trebao brinuti o društvenoj procjeni.

Neka od prava koje bi trebalo poštivati prema hrvatskom Zakonu o zaštiti prava pacijenata u psihijatrijskom tretmanu su:

• pravo na obaviještenost
• pravo na prihvaćanje i odbijanje pojedinog postupka
• pravo na pristup medicinskoj dokumentaciji
• pravo na održavanje osobnih kontakata
• pravo na samovoljno napuštanje zdravstvene ustanove
• itd.

Svjetsko psihijatrijsko društvo dalo je etičke standarde koji su obvezujući za sve osobe koje se bave psihijatrijom, poput pružanja najbolje moguće terapije, što manjeg ograničavanja slobode i doživljavanja osobe kao partnera.

Terapijski odnos treba se temeljiti na povjerenju i poštivanju, što pacijentu omogućuje slobodno i informirano odlučivanje. Također, psihijatrima je zabranjeno sudjelovati u bilo kakvom postupku koji uključuje psihičko ili tjelesno mučenje.

Barbiš dodaje:

Horsfall i suradnici opisuju kako je samostigmatizacija osoba s psihičkim poremećajima povezana s iskustvima u kojima one gube kontrolu nad vlastitim životom te su prepuštene rutinskim hitnim intervencijama i procedurama prijema, što se nastavlja kroz prisilnu hospitalizaciju. Humanistička načela poput poštovanja, slušanja, priznavanja briga, pružanja emocionalne podrške, razumijevanja situacije u kojoj se osoba nalazi i prenošenja nade dijelovi su orijentacije koja sprječava samostigmatizaciju te osjećaje srama, poraza, straha i averzije prema terapiji. Možda je ključni faktor – rad s pacijentom kao s partnerom – odnosno dogovaranje o intervencijama, a takva orijentacija zahtijeva brižne i samorefleksivne djelatnike.

Barbiš ističe ono što očekuje da će čitatelji ponijeti iz njezine knjige u vezi s psihijatrijskom hospitalizacijom, etičkim načelima i važnosti poštovanja i dostojanstvenog tretmana osoba s poteškoćama u mentalnom zdravlju:

Prije svega sam htjela potaknuti uvjerenje kako nitko ne zaslužuje grubost, ponižavanje ili zlostavljanje. Htjela sam da čitatelj uvidi kako se radi o stvarnim osobama baš poput njega te kako osobe sa psihičkim poremećajima nisu različite od onih koji ih nemaju. Htjela sam osvijestiti stvarnost patnje, boli i posljedica koje ljudi osjećaju kada su grubo tretirani, posebno u trenucima ranjivosti. Nadala sam se pokazati kako negativni postupci osoblja samo pogrošavaju poremećaj, dok pozitivni postupci unaprjeđuju oporavak. Na neki način sam htjela potaknuti preispitivanje našeg postupanja prema osobama prilikom psihijatrijske hospitalizacije. Htjela sam osvijestiti postojanje te problematike, kako bi se ostvario napredak.

Pročitajte i ove članke:

• Najčešći psihički poremećaji: Pojavnost raste, počinju u mlađoj odrasloj dobi i smanjuju kvalitetu života! Evo zbog kojih je mentalnih poremećaja najviše hospitalizacija
• Narušeno mentalno zdravlje: Psihologinja otkriva upozoravajuće simptome i kako sačuvati mentalno zdravlje
• Razbijamo “tabu” odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Pogađaju milijune diljem svijeta

Kako smanjiti bolove u leđima? Evo 14 načina

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• Martina Barbiš
• Psihijatrijska hospitalizacija: poštivanje etičkih načela i stigmatizacija
• psihijatrijski bolesnici