Polivagalna teorija je revolucionarno djelo dr. Stephena Porgesa, istaknutog sveučilišnog predavača i neuroznanstvenika. Riječ je o teoriji koja objašnjava kako ljudski autonomni živčani sustav ima predvidljiv obrazac reaktivnosti, koji ovisi o neuroanatomskim i neurofiziološkim promjenama koje su se dogodile tijekom evolucije.

Ova teorija je izrazito važna za terapeutski rad s osobama koje su proživjele različita traumatska iskustva, a svakome od nas pruža novo shvaćanje kompleksnog živčanog sustava i suočavanja sa stresnim i zahtjevnim očekivanjima okoline.

Polivagalna teorija – definicija 

Godine 1994. dr. Porges predstavio je polivagalnu teoriju utemeljenu na evolucijskom, neuropsihološkom razumijevanju uloge živca vagusa u regulaciji emocija, društvenoj povezanosti i odgovoru na strah. Živac vagus služi parasimpatičkom dijelu autonomnog živčanog sustava, koji predstavlja smirujući segment mehanike živčanog sustava. Parasimpatički živčani sustav uravnotežuje simpatički aktivni dio, ali na mnogo nijansiranije načine nego što se smatralo.

Polivagalna teorija opisuje autonomni živčani sustav koji je pod utjecajem središnjeg živčanog sustava i koji reagira na signale iz okoline i tjelesnih organa. Također, objašnjava odnos između autonomnog živčanog sustava i društvenog ponašanja, odnosno činjenice da, ovisno o tome osjećamo li se sigurno ili u opasnosti, reagiramo sukladno mnoštvu različitih neuralnih platformi koje oblikuju naše iskustvo, emocije i misli, percepciju i ponašanje.

Ljudski živčani sustav – najmoćniji i najsloženiji sustav

Prije shvaćanja polivagalne teorije važno je imati kratki pregled funkcioniranja najsloženijeg sustava u organizmu, a to je živčani sustav. Naš živčani sustav je izrazito kompleksna i složena struktura koja prikuplja informacije iz cijelog tijela i koordinira funkcije i aktivnosti organizma. Dva su glavna dijela živčanog sustava – središnji i periferni živčani sustav.

Središnji živčani sustav se dijeli na mozak (središte intelekta i struktura složena od milijardi međusobno povezanih živčanih stanica, neurona, koji upravljaju gotovo svim funkcijama tijela) i leđnu moždinu (mreža živčanih vlakana koja povezuje većinu dijelova tijela s mozgom).

Periferni živčani sustav sastoji se od svih živaca izvan mozga i leđne moždine, a dijeli se na dva velika sustava – somatski i autonomni živčani sustav. 

1. Somatski živčani sustav funkcionira pod našim utjecajem te omogućuje mišićima i mozgu da međusobno komuniciraju i razmjenjuju signale potrebne za kretanje. 
2. Autonomni živčani sustav nije pod našim utjecajem, kontrolira rad žlijezda i unutarnjih organa (poput srca, pluća, probavnog sustava) te upravlja funkcijama koje pokreću naše tijelo, a o kojima ne moramo svjesno i namjerno razmišljati jer funkcioniraju i bez našeg utjecaja (npr. disanje).

Autonomni živčani sustav

Autonomni živčani sustav je uvijek zaposlen i prilično složen mehanizam koji nam, uz kontrolu važnih funkcija unutarnjih organa u organizmu, pomaže i u primjećivanju, tumačenju i reagiranju na znakove opasnosti iz okoline. Sastoji se od dva glavna odvojena sustava – simpatikus i parasimpatikus.

Simpatikus i parasimpatikus najjednostavnije je shvatiti kroz potencijalno opasne situacije koje naš organizam potiču na “borbu ili bijeg” (tzv. fight or flight odgovor na stres). Kada se aktivira taj odgovor, djeluje simpatikus koji je usmjeren na mobilizaciju tjelesnih resursa kao odgovor na zahtjevnu ili opasnu situaciju. Simpatikus priprema tijelo za suočavanje s prijetećom situacijom, dok parasimpatikus radi suprotno.

Simpatički živčani sustav je također odgovoran za aktiviranje nadbubrežnih žlijezda za oslobađanje hormona epinefrina u krvotok, poznatijeg pod imenom adrenalin. Parasimpatički živčani sustav je uključen u smirivanje tijela, čuvanje energije, reguliranje probave i sniženje krvnog tlaka. Parasimpatikus je usmjeren na opuštanje organizma i obnavljanje energetskih resursa tijekom odmora organizma (tzv. rest and digest stanje organizma – “odmori se i probavi hranu”).

Živac vagus – zašto je važan?

Dr. Porges posebno je bio zainteresiran za živac vagus, deseti kranijalni živac koji je vrlo dugačak i kompleksan te započinje na produženoj moždini. Produžena moždina nalazi se u donjem dijelu mozga, točnije iznad mjesta gdje se mozak povezuje s leđnom moždinom, odakle se spušta kroz cijelo ljudsko tijelo predstavljajući najširu distribuciju svih živaca u organizmu. 

Postoje dvije strane živca vagusa – dorzalna (stražnja) i ventralna (prednja). Utvrđeno je da svaka strana reagira na različite načine dok uočavamo, tumačimo i obrađujemo informacije iz okoline i društvenih interakcija. U polivagalnoj teoriji dr. Porges taj proces, u kojem naši živčani krugovi čitaju znakove opasnosti u okruženju, definira kao neurocepciju.

S obzirom na to da je u pitanju autonomni živčani sustav, proces neurocepcije se događa, a da nismo ni svjesni da se događa. Kao što možemo disati, a da ne moramo svaki put reći sebi da udahnemo, isto tako uočavamo, tumačimo i skeniramo okolinu u potrazi za znakovima, a da sami sebi ne govorimo da to učinimo. No, u tome je posebno važan živac vagus sa svoje dvije strane.

Kako nervus vagus čuva organizam u opasnosti?

Ventralna (prednja) strana živca vagusa reagira na znakove sigurnosti u našoj okolini i društvenim interakcijama. Podržava osjećaj fizičke sigurnosti i emocionalne povezanosti s drugima u okolini. Dorzalna (stražnja) strana živca vagusa reagira na znakove opasnosti. Postavlja nas u stanje samozaštite, posebno u trenucima kada bismo mogli doživjeti značajnu opasnost kada “isključuje” funkcije tijela i stavlja ga u tzv. stanje smrzavanja i nesvjestice (engl. freeze), čime dorzalni vagus preuzima kontrolu i čuva organizam dok ne prođe opasnost.

Tri su moguća odgovora tijela pod utjecajem živca vagusa u stanju opasnosti koji su se evolucijski razvijali:

1. imobilizacija – najstariji evolucijski odgovor koji u ekstremnoj opasnosti rezultira nepokretnošću i smrzavanjem tijela, što znači da se osoba ukoči i potpuno “isključi” (npr. u najstarijim vremenima, ovom reakcijom bi predator mislio da je meta koju nastoji uhvatiti mrtva, pri čemu bi odustao i preusmjerio pažnju na druge žrtve)
2. mobilizacija – u okviru ovog odgovora uključuje se simpatikus koji nas potiče na akciju s naletom adrenalina i bježanjem od opasnosti
3. društveni angažman – ventralna strana živca vagusa odgovara na osjećaje sigurnosti i povezanosti, a upravo nam povezivanje s drugima omogućuje osjećaj usidrenosti i sigurnosti što znači da se, kada se pojavi opasnost, zahvaljujući drugima osjećamo smireno, povezano, angažirano i sigurno.

U polivagalnoj teoriji smatra se da je evolucijski prvo nastao odgovor imobilizacije, a nakon što je čovjek otkrio načine i alate borbe s predatorima, razvila se i mobilizacija. U novije vrijeme društveni angažman i povezivanje s drugima značajno pomažu u trenucima opasnosti, a pritom opasnost znači i svako emocionalno teško i zahtjevno stanje koje može ugroziti naš organizam (npr. duboki osjećaj tuge i straha, intenzivan stres, gubitak i trauma, osjećaj emocionalne “zarobljenosti” i sl.).

Važnost polivagalne teorije u psihologiji

Polivagalna teorija posebno je važna u proradi teških životnih situacija i doživljene traume. Ljudski odgovori na traumu i zlostavljanje su razorni i ugrožavaju društveno ponašanje i emocionalnu regulaciju. Razumijevanjem ove teorije postajemo svjesniji mehanizama koji leže u pozadini ukorijenjenih odgovora na životne prijetnje.

Polivagalna teorija daje uvjerljive dokaze kako iskustva traume i kroničnog zlostavljanja narušavaju homeostatske fiziološke procese i društveno ponašanje, iskrivljujući percepciju svijeta oko nas smatrajući ga opasnim i ugrožavajućim i postavljajući nas u stanje stalnih obrambenih reakcija.

Razumijevanje neurocepcije, tj. neurofiziološkog procesa koji se aktivira u živčanom sustavu kada se pojavi prijetnja u okolini, omogućuje mijenjanje, resetiranje i dekonstrukciju bihevioralnih odgovora te jasnije i adekvatnije prepoznavanje znakova opasnosti i sigurnosti. Nažalost, trauma može toliko poremetiti neurocepciju kako bi nas zaštitila od drugih čak i kada ne postoji “stvarna” opasnost, ometajući time povezivanje s drugima i konačno – oporavak od traume.

Pročitajte članak “Kako se riješiti traume iz djetinjstva?“.

Polivagalna teorija u praksi

Polivagalne vježbe za sigurnost i povezanost definirane su tek prije nekoliko godina, a mogu se organizirati u tri ključna principa: hijerarhiju, neurocepciju i koregulaciju.

Hijerarhija se odnosi na tri stanja živčanog sustava – ventralni vagalni, simpatički i dorzalni vagalni. Ventralni vagalni nam pomaže da se osjećamo sigurno, komuniciramo s drugima i povezujemo se. Simpatički sustav nas potiče na mobilizaciju te borbu ili bijeg, a dorzalni vagalni sustav nas zatvara, imobilizira i isključuje kako bi nas zaštitio.

Neurocepcija djeluje na način da automatski skenira okolinu u potrazi za znakovima opasnosti te to radi izvan kontrole naše svijesti. Osluškuje rad unutarnjih organa tijela, prijetnje izvan tijela te interakcije između ljudi u okolini. Neurocepcija određuje jesmo li u stanju ventralnog vagusa, simpatikusa ili dorzalnog vagusa, ovisno o djelovanjima okoline.

Koregulacija se opisuje kao biološki imperativ povezivanja s drugima kako bismo preživjeli. Svaki pojedinac osjeća potrebu za sigurnošću i povezivanjem s drugima, a pritom vjeruje da će pronaći one koji su dobronamjerni i gostoljubivi, koji će ga prihvatiti i dugotrajno pružati podršku.

Upravo zbog ovih metoda je polivagalna teorija izrazito važna za psihoterapeute i klijente, uzimajući u obzir da bi svaka osoba trebala razumjeti i shvatiti rad mozga i živčanog sustava kako bi razumjela i svoje reakcije koje su pod utjecajem rada unutarnjih organa, misli, emocija i životnih iskustava.

Pročitajte članak “Razbijamo ‘tabu’ odlaska psihologu: Evo kakva su iskustva onih koji su se odlučili za psihoterapiju“.

Polivagalna teorija za proradu traumatskih iskustava

Živčani sustav šalje brojne informacije mozgu, a shvaćanjem tih procesa i učenjem tehnika samoregulacije uspješnije se suočavamo s brojnim izazovima i zahtjevima u stresnoj svakodnevici. Za osobu koja je preživjela traumu živčani sustav je postao fiksiran u simpatičkom ili dorzalnom stanju bez povratka u ventralno stanje. 

To objašnjava zašto neke žrtve ne bježe ili ne pružaju otpor u prisutnosti zlostavljanja ili nasilja, a isto tako objašnjava zašto pojedinci s neizliječenom traumom mogu živjeti u teškoj samoći, nepovezanosti i tjeskobi u strahu od drugih ljudi i silnom nepovjerenju zbog onih koji su ih povrijedili.

U čežnji za osjećajima sigurnosti i povjerenja s drugim, brzo ulovimo znakove koji govore da možda ipak nismo sigurni. Razvijanjem zdrave povezanosti s drugima lakše se grade zdrave veze, dijeli se ranjivost i razvija bliskost.

Važno je imati na umu da je živac vagus poznat po tome što je široko rasprostranjen i povezan s različitim dijelovima tijela, a to znači da može utjecati na kranijalne živce koji reguliraju društveni angažman putem izraza lica i vokalizacije. Drugi ljudi nam svojim facijalnim ekspresijama i tonom glasa daju do znanja koliko se uz njih možemo osjećati sigurno. Međutim, to ostavlja prostor za daljnja istraživanja i razvoj ove teorije koja je već značajno pomogla u radu s onima kojima je potrebna pomoć.

Pročitajte i članke:

• Posttraumatski stresni poremećaj – simptomi, test, dijagnoza, liječenje
• Samosuosjećanje: Nova psihoterapijska tehnika koju su stručnjaci objeručke prihvatili
• Walk’n’talk: Sve popularnija psihoterapijska metoda koja baca novo svjetlo na meditaciju
• Terapija pisanjem: Moćan oblik rada na sebi koji pomaže stabilizirati emocije! Evo kako pisati za unutarnji mir.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Šalica zdravlja

Najzdraviji biljni čajevi: Neka ovih 7 “veličanstvenih” bude dio dnevnog rituala ispijanja

• Suzana Mussiow
• 5 min čitanja

• neurocepcija
• polivagalna teorija
• psihoterapija
• trauma
• živac vagus
• živčani sustav