Depresija je složeno psihičko stanje koje se kod svake oboljele osobe očituje na drugačije načine, ovisno o životnim okolnostima u kojima se nalazi.

Simptomi depresije se mogu pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi, ali pitanje je hoćemo li ih znati prepoznati ili ćemo živjeti s njima još godinama dok se ne pojavi situacija koja će prekoračiti sve preostale psihičke kapacitete i dovesti nas do liječnika koji će posumnjati na dijagnozu.

Proces je ponekad dugotrajan, a čini se da nam, kada je u pitanju depresija, iskustva drugih mogu uvelike pomoći da shvatimo gdje smo u tom procesu i kako si možemo pomoći.

Depresija – iskustva

Depresija nastaje postupno te se javlja u rasponu od blagih raspoloženja tuge do teškog depresivnog poremećaja. Simptomi se mogu smanjivati i ponovno javljati u težim i neugodnijim oblicima, trajati od nekoliko dana do nekoliko godina, dolaziti samostalno ili istovremeno sa simptomima drugih poremećaja i sl.

Ponekad se prvi simptomi pojave kao reakcija na neki stresni događaj, ali ne mora nužno biti prisutan vanjski povod da bi se stanje zakompliciralo.

Iako je teško priznati sebi i drugima kroz što prolazite, prvi susret s osobom koja će vas razumjeti može biti blagotvoran i uvelike pomoći u procesu liječenja.

Za potrebe ovog članka potražili smo iskustva dvoje mladih ljudi koji su prošli kroz teške faze depresije te pronalazili smisao na različite načine. Ponekad su uspijevali, a ponekad ne, ali možda će baš njihove životne priče nekome biti svjetlo na kraju tunela.

Iskustvo S. M. (24)

Prvo iskustvo dolazi od mlade sugovornice čiji je život bio isprepleten brojnim preprekama. Još od najranije dobi se sjećala roditeljskih sukoba i svađa, a tijekom osnovne škole je više puta svjedočila policijskim dolascima u kuću zbog psihički oboljelih roditelja.

Brzo se osamostalila i odmah nakon srednje škole pronašla posao kojim je barem djelomično osigurala vlastitu egzistenciju. Međutim, simptomi depresije su krenuli još u osnovnoj školi kada je redovito upadala u “crne rupe” iz kojih se teško izvlačila i podizala.

Majka je imala probleme s alkoholom, a otac je vjerojatno imao PTSP. To je moja pretpostavka jer po dijagnozu nijedno od njih nije otišlo. Ja sam bila ta koja je još tamo u sedmom razredu morala “birati” s kime će živjeti, kao da sam znala što je ispravno. Više puta smo majka i ja odlazile od oca i vraćale se, a ništa time nismo dobile jer se stanje pogoršalo. Moje prve faze depresije krenule su u srednjoj školi kada sam shvatila da nikad neću biti kao drugi ni imati ono što su mnogi oko mene imali – brižne roditelje i siguran dom. Tada sam prvi put upala u duboku rupu depresije.

Naša sugovornica navodi da joj je posebno teško bilo kada su školske obveze bile zahtjevne s obzirom na to da se mučila s uspostavljanjem prijateljstava i bliskih odnosa. Uvijek je mislila da će je drugi sažalijevati ako prema njima bude potpuno iskrena, pa je u svim odnosima bila rezervirana i držala određenu distancu.

Čim bi osjetila da joj se netko previše približava, prekidala bi taj odnos jer nije htjela da shvati koliko joj je teško svaki dan doći u kuću u kojoj sve bazdi po alkoholu i nikad ne znaš kakav će sukob kroz nekoliko minuta eskalirati.

Nakon nekoliko neuspjelih pokušaja da budem “normalna” u školi i pred drugima, tj. loših ocjena i prekinutih prijateljstava, odustala sam i shvatila da više ne mogu. Osjećala sam se izgubljeno i zbunjeno, nisam imala volje ni da ustanem iz kreveta i još jednom krenem u borbu s vjetrenjačama. Tada su krenula prva samoozljeđivanja koja su samo privremeno pomagala da se nosim s boli u sebi. Preživljavala sam, dan po dan, distancirana od svih, u svojem crnom svijetu. Problemi su se gomilali, ja više nisam znala ni koji je dan u tjednu, samo sam se vrtila u krugu negativnih misli. Simptomi jada i očaja su bili sve jači, a ja sam na van imala toliko umjetan osmijeh da mi nije jasno kako nitko nije shvatio koliko sam nesretna.

Prvi put je osjetila suicidalne misli

Iako je s vremenom bila sve nezadovoljnija sobom, nije znala kako izaći iz tog stanja. Istovremeno je bila ljuta na cijeli svijet i očajna jer nije znala kako pomoći sebi. Puno je vremena provodila sama u svojoj sobi, a to je postala svakodnevna rutina.

Nije se trebalo ništa dogoditi u danu da bi se osjećala tako loše, jer je svaki dan bio sve tamniji. Sve do jedne večeri kada je nakon teške svađe s ocem, u kojoj je izbacila iz sebe sav svoj bijes, izjurila van i prvi put intenzivno osjetila suicidalne misli koje su joj sugerirale brojne stvari.

Tu noć sam hodala uz rijeku i plakala kao nikad u životu. Pitala sam se jesam li ikome vrijedna i bitna ili je potpuno svejedno ima li me ili ne. Potrajalo je to sve, do trenutka kada me svjetla u daljini nisu osvijestila i pomogla da podignem glavu prema njima. Sjetila sam se jedne situacije u kojoj me jedan prosjak na cesti pitao za novce, a iako nisam bila sklona tako pomagati, ipak sam mu dala nešto što sam imala u džepu. Sjećam se njegovih suznih očiju punih zahvalnosti kada mi je rekao da zbog tako dobrih mladih ljudi ipak vrijedi ovaj svijet. Eto, nekome sam bila bitna na minutu, a u ovom svojem crnilu mi je baš ta minuta trebala da se posložim i vratim doma.

Još se puno toga dogodilo kroz vrijeme, a naša sugovornica navodi da su stvari krenule nabolje kada je prvi put ispričala svoju priču prijateljici za koju je tada mislila da će biti samo jedna od mnogih “pokušaja prijateljstava”.

Prvi put je osjetila da je netko shvaća i čuje te da razumije pozadinu onog naizgled sretnog lica. Zahvaljujući njoj je potražila stručnu pomoć i krenula na psihoterapiju.

Teška depresija i radna sposobnost

Trenutno je zaposlena na radnom mjestu na kojem osjeća da je poštovana i da se njezin rad cijeni. Dok je došla do tog radnog mjesta, prošla je poslove u kojima je proživjela teške situacije.

Teška depresija i intenzivni simptomi su utjecali na to kakva je njezina radna sposobnost te navodi da je izlazak iz depresivnog stanja poboljšao i njezin odnos prema radu te kapacitete za obveze koje je imala.

Iako se poneki simptomi s vremena na vrijeme vrate, posebno kada je težak i zahtjevan period u kojem se nalazi, sada zna kako se postaviti i potražiti pomoć, a ponekad je i sama misao o tome dovoljna da shvati da može i da nije sama.

Iskustvo J. L. (33)

Iskustvo naše druge sugovornice povezano je sa životnim okolnostima za koje smatra da nije bila spremna, a morala ih je prihvatiti. Njezina priča krenula je krajem srednje škole kada je pokušavala pronaći mjesto pod suncem i odrediti u kojem će smjeru usmjeriti svoj život.

Kroz sve te dileme je prolazila sama, a podrška koju je dobivala od drugih je bila prilično oskudna, bez želje i potrebe da je shvate i razumiju stanje u kojem se nalazi.

Najstarije sam dijete u obitelji koje je uvijek bilo svjesno da postoje drugi i da im trebam pomoći. Nisam previše osjetila težinu škole sve do gimnazijskih dana kada sam se suočila s prvim lošim ocjenama. Nije me to toliko diralo jer sam ih brzo ispravljala, ali do zadnjeg dana srednje škole ja nisam znala što ću od sebe. Nitko me u tome nije shvaćao, mislili su da me pubertet još uvijek drži i da ću, štogod upišem, biti dobra, jer takva sam dotad bila. No, težina koju sam osjećala nije se smanjivala zbog tih utjeha. Sve moje prijateljice su imale neke ciljeve, a ja sam se pretvarala iako sam u sebi vrištala.

Nikad se nije htjela isticati

Naša sugovornica ističe kako je obiteljska situacija većinu njezinog odrastanja bila relativno dobra. Otac je bolovao od raznih bolesti, a nikad se nije pazio, što ju je posebno smetalo. Majka je radila sve što je mogla i brinula za sve u obitelji.

Nikad se nije htjela isticati i uvijek je sebe stavljala u podređenu ulogu, ne dajući do znanja koliko joj je ponekad teško.

Otac je pomagao koliko je mogao, bio je vrijedan, ali nije bio sklon pokazivati ljubav ili suosjećanje prema bilo kome. Stoga joj je glavna podrška bila majka koja je mogla samo pokušati razumjeti, ali u brojnim svojim brigama i obvezama nije znala kako se poistovjetiti i staviti u njezine cipele.

Upisala sam Učiteljski fakultet i nakon dva tjedna shvatila da se nikad u tome nisam vidjela niti se vidim. Preselila sam u Zagreb i pokušavala pronaći neke prijatelje iz srednje škole s kojima bi se barem povremeno mogla družiti, ali to je sve s vremenom prestalo. Počela sam raditi studentske poslove i nakon nekoliko mjeseci odlučila odustati od fakulteta i upisati Ekonomiju da imam barem nekakvu diplomu. Moji roditelji nisu ništa posebno rekli na te promjene, ali su očekivali da se svaki mjesec brinem za sebe i plaćam svoje troškove. Mlađi braća i sestre su im bili dovoljna briga. Drugi fakultet mi je bio naporan, ali podnošljiv. Nisam ni u čemu vidjela smisao, a jedini cilj u danu bio mi je ustati se i otići na predavanje.

“Niti sam ja znala da sam u depresiji, niti sam imala koga da mi to kaže.”

Najteži period joj je započeo u narednim zimskim mjesecima. Živjela je s cimericom koju je jedva viđala, nije imala prijatelje u Zagrebu, studentski poslovi su joj postajali sve naporniji, a fakultet zahtjevniji. Znala je da joj je ovo druga prilika i da nema baš toliko trećih pokušaja, a nije si ih mogla ni priuštiti. Izgubila je potrebu za jelom, izlaskom iz kreveta, životom općenito. Osjećala se potpuno bezvrijedno i beskorisno.

Niti sam ja znala da sam u depresiji, niti sam imala koga da mi to kaže. Uopće nisam dovodila u pitanje što mi se događa jer me skoro danima nitko nije ni nazvao, povremeno majka da samo provjeri da sam živa. U tih nekoliko tjedana osjećala sam se kao da ne postojim. Sve je stalo, osim mojih obveza koje sam propuštala. Razmišljala sam o odlasku u Irsku, Njemačku, Švedsku, bez da ikome kažem, samo se maknem i pokušam zaraditi neke novce. Onda mi dugoročno to nije imalo smisla. Imala sam dojam da tražim sebe još tamo od srednje škole i da to nikad neće prestati.

Dodaje:

U tom cijelom kaosu nazvao me mlađi brat koji je bio na kraju trećeg srednje i tražio je savjet za fakultete u Zagrebu. Odmah na prvu mi je bilo apsurdno kako se život igra s nama kada nam takve situacije stavlja pred nos, a onda sam shvatila da je netko tamo, tko me zna cijeli svoj život, vidio u meni osobu koja bi mu mogla pomoći, iako nije znao da si ni sama ne mogu pomoći i da me ista stvar prije koju godinu mučila. Ja sam tada bila sama, ali on nije trebao ni htio biti, zato je nazvao mene i potražio savjet. Posramila sam se kad sam shvatila da od njega trebam učiti, a nisam ga nikad doživljavala kao osobu koja bi meni mogla pomoći.

Odlučila je potražiti pomoć od psihijatra

Tek nakon otprilike četiri mjeseca borbe s depresivnim simptomima, naša sugovornica navodi da je odlučila potražiti pomoć od psihijatra. Sugerirao joj je psihoterapiju i lijekove koje je uzimala jedan kraći period.

Prvi put u životu je osjetila istinsku blizinu i podršku. Fakultet je nadoknadila, završila dvije godine kasnije od očekivanog, ali s gomilu iskustva sa studentskih razmjena i poslova koje je u međuvremenu radila.

Glavna životna lekcija mi je da promjena nije trajna i da ne dolazi preko noći. Za sve što želiš promijeniti moraš se mjesecima truditi i pokušavati. Ja sam danas dobro, imam posao koji volim, partnera koji me podržava i život kakav sam priželjkivala. No, moja promjena je trajala godinama, a tu mislim na onu promjenu u glavi. Život je baš prava borba, proguta te prvi problem ako se pustiš i odustaneš. Moj savjet svima koji prolaze slično je da traže pomoć i ne odustaju dok je ne nađu. Stvari će se s vremenom slagati, samo nemojte odustati!

Pročitajte i ove članke:

• Simptomi depresije: Svaki znak treba ozbiljno shvatiti! Evo koji su i što učiniti ako sumnjate da imate depresiju
• Kako izaći iz depresije: Psihologinja donosi 10 koraka
• 10 rečenica koje nikada ne smijemo reći depresivnoj osobi.

• depresija - iskustva
• izlazak iz depresije - iskustva
• teška depresija i radna sposobnost