Autotransfuzijski položaj, poznatiji pod nazivom Trendelenburgov položaj, prije se koristio kako bi povisio nizak krvni tlak ili srčani volumen. Pacijent se postavi u ležeći položaj na krevet koji se nagne 15 – 30 stupnjeva unatrag tako da su noge iznad razine glave.

Prepostavka je da će takav položaj preusmjeriti krv iz donjih udova prema srcu čime bi se povećalo punjenje srca, srčani udarni volumen i povisio krvni tlak.

Autotransfuzijski položaj prvi put počeo se koristiti u kirurgiji krajem 19. stoljeća da bi poslije Prvog svjetskog rata postao uobičajena metoda zbrinjavanja pacijenata u hipovolemijskom šoku. Nakon toga počinje se primjenjivati u prevenciji zračne embolije tijekom procedure središnje venske kanulacije i kao poboljšanje efekta spinalne anestezije.

No, novija istraživanja pokazuju da ova zastarjela tehnika ima minimalnog učinka, bez značajnog porasta krvnog tlaka te je potrebno uzeti u obzir druge novije opcije. Dapače, veći je rizik aspiracije (ulazak želučanog sadržaja u dišni sustav) kod pacijenata u autotransfuzijskom položaju.

Autotransfuzijski položaj – kada se primjenjuje?

Danas se više primjenjuju modificirani (samo podignute noge) i obrnuti autotransfuzijski položaj (kada je glava iznad razine nogu) u sljedećim slučajevima:

• u minimalno invazivnoj operaciji glaukoma,
• kardioverzija (vraćanje u normalan srčani ritam) supraventrikularne tahikardije,
• u kirurgiji abdominalne hernije ili kile,
• tijekom postavljanja centralnog venskog katetera u unutrašnju jugularnu venu ili venu subklaviju,
• kod pacijenata s dišnim problemima kao pomoć u opskrbi pluća krvlju,
• tijekom snimanja endoskopske retrogradne kolangiopankreatografije,
• privremena mjera hitne pomoći u porodu ako dođe do prolapsa pupčane vrpce, a trudnica ne može privući koljena prema prsima.

• autotransfuzijski položaj
• hipovolemijski šok
• trendelenburgov položaj

Učitaj više izvora