ADHD testiranje: Na njega se odlučuju sve stariji pojedinci! Psihologinja otkriva zašto i kako izgleda test

ADHD testiranje

ADHD je neurorazvojni poremećaj koji se u službenim dijagnostičkim klasifikacijama naziva deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem. Sastoji se od dvije glavne dimenzije – nepažnja i hiperaktivnost-impulzivnost, a za dijagnozu je potrebna prisutnost nekoliko simptoma (barem šest mjeseci) prije dobi od 12 godina.

Zahvaljujući psihoedukaciji društva o ADHD poremećaju u posljednjih nekoliko godina, za testiranje na ADHD odlučuju se sve stariji pojedinci koji shvaćaju povezanost neprepoznatih simptoma iz djetinjstva s poteškoćama u odrasloj dobi.

Što je ADHD i kada posumnjati?

ADHD je jedan od neurorazvojnih poremećaja koji imaju svoju neurobiološku podlogu i koji rezultiraju oštećenjima u osobnom, socijalnom, akademskom ili radnom funkcioniranju. Istraživanja su pokazala da djeca i odrasli s dijagnozom ADHD-a imaju određene neurološke disfunkcije koje narušavaju normalno funkcioniranje mozga, što je potrebno dodatno naglasiti kako bi se društveno odbacile sve sumnje da ADHD kao poremećaj ne postoji ili da je u pitanju mit.

Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje (DSM-V), deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj ima jasno navedene dijagnostičke kriterije na temelju kojih se postavlja dijagnoza, a više o njima pročitajte u članku “ADHD dijagnoza: Neki još misle da je riječ o mitu! Razgovarali smo sa psihologinjom koja je cijeli život posvetila ovom poremećaju“.

Na temelju pročitanih simptoma i specifičnih ponašanja povezanih s ADHD poremećajem, osobe se odlučuju na javljanje na ADHD test, odnosno kompletnu psihodijagnostičku obradu kako bi se ustanovilo je li riječ o navedenom poremećaju ili kombinaciji nekih drugih čimbenika koji utječu na kognitivne funkcije. Međutim, u mnogim slučajevima se potvrdi da je sumnja na dijagnozu opravdana te da postoje simptomi koji su postojali puno prije nego su prepoznati.

Test za ADHD
FOTO: Shutterstock

ADHD testiranje

Test za ADHD ukomponiran je u cjelokupnu psihodijagnostičku procjenu koja se temelji na različitim ispitivanjima intelektualnih sposobnosti, kognitivnih vještina, socioemocionalnih poteškoća te drugih obrazaca ponašanja i razmišljanja važnih za postavljanje dijagnoze.

Ne postoji samo jedan mjerni instrument koji je dovoljan za dijagnostiku ADHD-a, ali postoji više različitih upitničkih skala i testova koji se najčešće koriste (npr. T.O.V.A test, ADHDT test, Test d2 i sl.). Ponekad je potrebno uključiti sve navedene testove, a nekad je dovoljan i jedan, ali uz detaljno promatranje osobe i iscrpan klinički intervju, kako bi se dobili precizni heteroanamnestički podaci (kada je riječ o djeci, od roditelja i odgojitelja/nastavnika).

Za ADHD kod odraslih test je nešto drugačiji nego onaj koji se provodi s djecom.

Osim intelektualne i kognitivne procjene, provode se testiranja različitih obilježja pažnje, samoprocjene simptomatologije deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja te socioemocionalnih vještina koje su ponekad slabije razvijene zbog raznih optužbi koje su tijekom života trpjeli za ponašanje koje nije bilo njihova krivica, nego odraz poremećaja (npr. mnogi odrasli nose etiketu “lijenih” ili “neodgovornih” pojedinaca jer zaboravljaju stvari i sastanke, često misaono odlutaju, teško prate upute, imaju problema s organizacijom i planiranjem itd.).

ADHD test za djecu također podrazumijeva cjelokupnu psihološku procjenu intelektualnih sposobnosti i kognitivnih vještina, mjerenja različitih obilježja pažnje te socijalnih i emocionalnih vještina očekivanih za određenu dob, ali uključuju i dodatne roditeljske procjene simptomatologije deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja.

Kod djece je nužna timska dijagnostika, odnosno uključivanje multidisciplinarnog tima stručnjaka (logoped, psiholog, ponekad neurolog), koji je potreban da bi se sa sigurnošću ustanovilo da je riječ o ADHD poremećaju, a ne određenim popratnim poteškoćama.

ADHD test za djecu
FOTO: Shutterstock

Što nakon testiranja?

Većina onih koji na temelju pregleda službenih simptoma iz dijagnostičkih klasifikacija postave određenu sumnju na prisutnost ADHD poremećaja na kraju ipak shvate da je ista bila opravdana. Međutim, postoje i oni čija je procjena netočna ili upućuje na neke druge poteškoće, što se dodatno razjasni nakon psihološke obrade.

Neovisno o konačnoj dijagnozi, tijekom obrade se kod mnogih ustanove jasni uzroci određenih problema te shvaćanje njihove dugotrajne prisutnosti.

Ako se postavi dijagnoza ADHD-a, razgovara se o daljnjim načinima pomoći i podrške osobi, bilo da su u pitanju roditelji kojima je potrebno psihološko savjetovanje za dijete ili odrasli pojedinci koji se prvi put nakon toliko godina suočavaju s konkretnom dijagnozom. Ako je u pitanju poremećaj blažeg tipa koji ne ometa značajno funkcioniranje pojedinca, dovoljno je jednokratno savjetovanje o daljnjim postupcima i metodama pomoći.

Međutim, ako je u pitanju poremećaj koji je u komorbiditetu s drugim poteškoćama ili je već poprimio šire razmjere te izazvao socijalne i emocionalne poteškoće tijekom odrastanja pojedinca, onda se preporučuje psihološka terapija s jasno postavljenim ciljevima i načinima provedbe, kako bi se pružila adekvatna pomoć i emocionalna podrška tijekom prihvaćanja dijagnoze i uspostavljanja kontrole nad simptomima.

Ako je potrebno, preporučuje se i terapija lijekovima (ADHD lijek) koju propisuje psihijatar, a o kojoj više pročitajte u članku “ADHD lijek: Tema koju prate brojne kontroverze! Psihologinja otkriva koji su ADHD lijekovi u Hrvatskoj i jesu li sigurni“.

I dok neki osjećaju olakšanje nakon uspostavljene dijagnoze jer su napokon dali ime onome što ih muči godinama, neki ipak doživljavaju šok jer im treba vremena da prihvate sve što se veže uz ADHD poremećaj i način nošenja sa simptomima. Upravo zato su važne emocionalna podrška i prihvaćanje od strane okoline, kako bi se osoba mogla samostalno nositi s novonastalom situacijom.

Pročitajte i članke:

Članak objavljen:
  1. Hercigonja Novković, V. i Kocijan-Hercigonja, D. (2022). ADHD: od predrasuda do činjenica. Egmont. Zagreb.
  2. Sekušak-Galešev, S. (2022). ADHD u kasnijoj dobi. Psihološki centar Sekušak-Galešev: Zagreb.
  3. Wicks-Nelson, R. i Israel, A.C. (2021). Psihologija abnormalnog doživljavanja i ponašanja djece i adolescenata (s dopunama iz DSM-a-5). Naklada Slap: Jastrebarsko.
  4. Američka Psihijatrijska Udruga. (2014). Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje: DSM-5. Naklada Slap: Jastrebarsko.
  5. Jurin, M. i Sekušak-Galešev, S. (2008). Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD)-multimodalni pristup. Paediatria Croatica, 52(3): 195–201.

Ocijenite članak

0 / 5   0

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Vezani pojmovi: adhd odrasli, 

Podijelite članak

Kopirajte adresu