Tugovanje je prirodni proces koji slijedi nakon percipiranog gubitka, a to može biti gubitak osobe, ljubimca, neke materijalne stvari koja nam je važna i sl. Gubitak nije samo smrt, nego osjećaj koji može nastati i kada nekoga ostavimo ili netko ostavi nas, kada se preselimo u drugi grad, školu, radno mjesto itd.

Tugovanje kod djece odvija se na nešto drugačiji način koji ovisi o djetetu i njegovim osobinama ličnosti, njegovoj trenutnoj kronološkoj i mentalnoj dobi te sustavu podrške koju ima u okruženju.

Roditelji često pitaju kako razgovarati s djecom o smrti i drugim gubicima koji im se događaju te kako im pomoći u procesu tugovanja. Odgovore saznajte u nastavku članka.

Tugovanje kod djece

Tugovanje je prirodan, ali težak i bolan proces koji svatko proživljava na svoj način, i djeca, i odrasli. Popraćen je brojnim i vrlo intenzivnim emocijama te mislima koje okupiraju cijelu osobu. Teško je pomiriti informacije kojih smo svjesni (npr. da nekoga ili nečeg više nema, da neke stvari više nikada neće biti iste i sl.) s osjećajima koje imamo u srcu (tuga, očaj, bol, šok, nevjerica, strah, nepravda, besmisao i sl.).

Tugovanje kod djece je drugačiji proces zato što ga svako dijete percipira na svoj način, ovisno o tome koliko je kognitivnih i emocionalnih kapaciteta u tom trenutku razvijeno da bi dijete moglo obraditi informacije od odraslih vezane za gubitak.

Bitno je i koje informacije dijete dobije, u kojem trenutku te u kojim količinama jer većina djece može obraditi i “probaviti” vrlo malu količinu podataka u određenom trenutku zbog još nedovoljno razvijenih misaonih i jezičnih procesa.

Koja skupina djece je najosjetljivija?

Djeca do 3. i 4. godine nemaju dovoljno razvijenih emocionalnih i kognitivnih sposobnosti da shvate gubitak. Ovisno o djetetu, moguće je u određenoj mjeri komunicirati o onome što se događa, ali samo shvaćanje gubitka i ulazak u proces tugovanja uglavnom nije prisutan.

Moguće je primijetiti određene promjene u ponašanju ako dijete osjeća emocionalnu težinu skrbnika, ali ne zna kako se s njom nositi ni što ona znači. Međutim, to je povezano s tugovanjem drugih ljudi, a ne s njegovim vlastitim.

Djeca u dobi od pet do sedam godina su jedna od osjetljivijih skupina jer su u fazi kada počinju shvaćati određena obilježja i karakteristike smrti i gubitka, ali još uvijek nemaju dovoljno emocionalnih kapaciteta i resursa za suočavanje sa stresom kako bi sve to mogla proraditi.

Usto im nedostaje i socijalnih vještina koje su nužne za proces tugovanja, odnosno povezivanje s drugima i traženje podrške, što je jako važno omogućiti od strane roditelja, braće i drugih djetetu bitnih ljudi.

Djeca koja su u školskoj dobi jasno znaju da je gubitak neizbježan i trajan te da se izgubljeno ne može vratiti. Ovisno o tome kako će i na koji način primiti informacije, mogu biti dodatno znatiželjna ili se pak osamljivati i povlačiti u sebe (često kod adolescenata).

Neka djeca mogu pokazivati neprijateljske osjećaje prema drugima ili postati pretjerano zabrinuta za sebe i svoje bližnje. Roditelji im ovdje najviše mogu pomoći tako što će im iskreno priznati i pokazati i svoje osjećaje te im približiti tugu kao emociju koja nam pomaže da prihvatimo što se dogodilo i nastavimo dalje.

Jako često se dogodi situacija da djeca uspore proces tugovanja tako što se trude prikriti vlastite emocije misleći da će na taj način zaštititi odrasle ili druge bliske osobe koje također tuguju. Tako se doima da dijete ne shvaća što se zapravo dogodilo, ali riječ je o usporavanju i otežavanju samog procesa tugovanja te njegovom produljivanju i javljanju u nekim drugim fazama života.

Zato je temeljno pravilo u teškim situacijama znati pružiti podršku djeci, ali posebno odraslima koji se za njih brinu, kako bi jedni drugima mogli biti oslonac i preživjeti gubitak.

Kako pomoći djeci koja tuguju?

Tugovanje se događa svima te ima važnu zaštitnu ulogu koja služi oporavku od gubitka. Tugovanje traje i za njega je potrebno strpljenje, ali je ono samo po sebi “pomoć” koja se prirodno javlja da bi osobi omogućilo dovoljno vremena i prostora da proživi i proradi doživljeni gubitak.

Većina ljudi prođe kroz proces tugovanja bez većih poteškoća, posebno ako imaju podršku od drugih bliskih ljudi, ali teško je predvidjeti sami tijek i trajanje istog s obzirom na to da je svaka osoba drugačija i da prolazi kroz specifične okolnosti koje joj mogu pomoći ili čak odmoći tijekom tog procesa (na način da ga zaustave, uspore, zakompliciraju ili produlje).

Najvažnije što je potrebno pružiti tugujućoj djeci je osjećaj sigurnosti i zbrinutosti u teškoj situaciji u kojoj se nalaze. Djeca egzistencijalno ovise o drugima i o njihovoj blizini, a kada toga nema, onda se osjećaju uplašeno i ugroženo.

Također im je potrebno pružiti vrijeme i strpljenje odraslih s obzirom na to da je njihova obrada informacija ovisna o trenutnom razvojnom statusu. Važno im je pritom dozirati informacije, ali voditi računa o tome da su im iste jasne i prilagođene njihovoj dobi. Nije dobro odgađati davanje informacija i uljepšavati ih, odnosno govoriti stvari koje nisu istinite.

Djeci puno može pomoći neka obiteljska aktivnost pomoću koje će moći realnije shvatiti gubitak.

Primjerice, crtanje crteža ili pisanje oproštajnog pisma za osobu koje više nema, gledanje zajedničkih fotografija i pričanje o istima, izrađivanje kutije sa stvarima koje nas podsjećaju na onoga koga smo izgubili te pospremanje na neko sigurno mjesto gdje je uvijek možemo pronaći kada budemo htjeli – sve su to aktivnosti koje će prenijeti gubitak u neki vidljiviji oblik koji će maloj djeci pomoći da bolje shvate što se dogodilo.

Kako razgovarati s djecom o smrti?

Dijete mora dobiti jasne informacije koje su prilagođene njegovoj dobi i razvojnom stupnju. Primjerice, ako djetetu kažemo da je “tata zauvijek zaspao”, možemo kao posljedicu dobiti da će se dijete bojati usnivanja ili da će biti u strahu kada neka druga bitna osoba ode na spavanje.

Također, ako kažemo djetetu da je “baka bila jako bolesna pa je umrla”, dijete će možda pomisliti da je svaka bolest toliko opasna da bi osoba mogla umrijeti. Svakako mu treba dati jasno do znanja da to nije istina i da od većine bolesti možemo ozdraviti, ali i objasniti što se točno dogodilo.

Jako često roditelji govore da je “djed otišao na dugo putovanje”, što je također krivi pristup jer većina djece sa svojim roditeljima često ide na putovanja i vjerojatno će ići tijekom života. Ne treba izmišljati mjesta na koja ljudi idu ni krivce za ono što se dogodilo.

Ako se dijete počne brinuti i za druge članove obitelji da će umrijeti, nikako mu nemojte govoriti da vi “nikada nećete umrijeti” jer znate da to nije istina. Dajte mu do znanja da ste dobro i da ste uz njega, da većina ljudi dugo živi i ostari uz svoju obitelj te da se nadate da ćete i vi isto tako moći kako biste što duže bili zajedno.

Djeci je važno pružiti nadu, a ne lažne utjehe. Tako se dugoročno radi puno veći problem da se dijete, a kasnije odrasla osoba, boji gubitaka i ne shvaća da su isti neizbježan dio života što mu otežava ulaženje u proces tugovanja i prihvaćanje situacije.

Ako smatrate da niste sigurni kako razgovarati s djetetom o gubicima, potražite pomoć stručnjaka koji će razmotriti vašu situaciju i pomoći vam pripremiti dijete za suočavanje sa situacijom. Ako iz nekog razloga to niste u mogućnosti napraviti, možete telefonski kontaktirati Hrabri telefon (za roditelje) na 0800 0800 kako biste dobili savjete (linija je besplatna i anonimna).

Pročitajte i ove članke:

• Gubitak voljene osobe: Psihologinja objašnjava proces tugovanja i kako preboljeti gubitak najmilijih
• Kako se nositi s gubitkom ljubimca? Može biti jednako težak kao gubitak člana obitelji! Psihologinja donosi savjete
• Dijete vam je tužno? To je dosta dobro, ali samo ako ne traje predugo.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Ima ih više od 200!

Za ove simptome dugog COVID-a još niste čuli!

• Tomislav Stanić
• 1 min čitanja

• kako pomoći djeci koja tuguju
• kako razgovarati s djecom o smrti
• tugovanje kod djece