U području kliničke psihologije, osobito u posttraumatskom roditeljstvu, postoji zanimljiv paradoks – roditelji koji nikad ne bi pomislili udariti svojeg ljubimca često vjeruju da je udaranje djece prihvatljiv oblik discipline. Ovaj paradoks skreće pozornost na značajna društvena uvjerenja i zablude vezane uz tjelesne kazne.

Mnogi roditelji koji su sami doživjeli traumu izvještavaju o traumama povezanim s udaranjem ili drugim oblikima oštrih tjelesnih kazni. Neki se bore s promjenom tih praksi zbog kulturnih uvjerenja, poput izreke “Poštedi batinu, razmazi dijete!”, te pogrešnog uvjerenja da udaranje nije nasilje, već obrazovna metoda.

Međutim, nedavna istraživanja sugeriraju da čak i oni koji udaranje smatraju “obrazovnim” prepoznaju da je to oblik nasilja.

Stavovi o udaranju djece u usporedbi s udaranjem kućnih ljubimaca

Studija objavljena u Psychology of Violence istraživala je stavove o udaranju djece u usporedbi s udaranjem kućnih ljubimaca. Rezultati su pokazali da američki roditelji češće smatraju udaranje djece prihvatljivijim nego udaranje ljubimaca.

Ovaj nesklad sugerira kompliciran pogled na udaranje, gdje se ono vidi i kao oblik udaranja i kao manje ozbiljna radnja.

Mnogi roditelji opravdavaju udaranje kao nužnu disciplinu, osobito kad druge metode nisu uspjele ili kako bi se osigurala neposredna sigurnost. Vjeruju da udaranje djece pokazuje razliku između ispravnog i pogrešnog.

Međutim, opsežna istraživanja pokazuju da udaranje može dovesti do značajnih socijalnih, emocionalnih i ponašajnih problema. Jedno istraživanje pokazuje da udaranje dovodi do deficita u socijalnim vještinama, empatiji i samokontroli, što čini ponašanje djece lošijim.

Dodatno, pregled u American Journal of Preventive Medicine pokazuje da je fizičko kažnjavanje povezano s povećanom agresijom, asocijalnim ponašanjem i mentalnim zdravstvenim problemima kod djece.

Zašto neki roditelji ne udaraju svoje ljubimce, ali udaraju djecu?

Postavlja se pitanje – zašto neki roditelji ne udaraju svoje ljubimce, ali udaraju djecu? Jedan od razloga može biti društvena promjena u tome kako gledamo na životinje. Mnogi sada ljubimce smatraju članovima obitelji, da zaslužuju nježnu brigu i pozitivno poticanje.

Suprotno tome, zastarjela uvjerenja o odgoju djece i dalje opstaju, u kojima se fizičko kažnjavanje vidi kao tradicionalna ili nužna metoda discipline. Dok se za kućne ljubimce smatra da zaslužuju nježnu brigu, s djecom to nije slučaj, što se čini nelogičnim.

No, kada razmislimo o tome koliko se naših roditeljskih praksi oslanja na ono što su nam roditelji pokazali, počinje imati više smisla.

Roditelji koji udaraju svoju djecu često to opravdavaju kao “obrazovno” ili “kulturno”, no duboko u sebi mnogi su u dilemi. Svjesni su da se radi više o emocionalnoj disregulaciji odraslih ili instinktivnim reakcijama u trenutku, nego o svjesnom donošenju odluke o poučavanju ili prenošenju kulturnih vrijednosti.

Pomoć roditeljima da vide nelogičnost “obrazovnog” nasilja uspoređujući ga s nasiljem prema životinjama može otkriti ove pogrešne stavove.

Vraćajući se na analogiju sa psima, ako udaranje stvarno ima obrazovnu svrhu, zašto onda ne bismo primijenili istu logiku na životinje? Psi, za razliku od ljudi, ne mogu rezonirati, pa bi prema ovoj logici udaranje njih trebalo biti još opravdanije.

Ipak, većina ljudi nalazi pomisao na udaranje psa odbojnom. Ako vjerujete da je pogrešno udariti psa, ali opravdavate udaranje djece uz filozofiju “Poštedi batinu, razmazi dijete!”, tada djelujete pod logičkom nelogičnošću.

Ili je udaranje prihvatljiv alat za poučavanje svih bića ili nije. Ova logika urušava opravdanje za udaranje.

Trajne posljedice odluka o disciplini

Za roditelje koji su doživjeli traumu – ključno je razumjeti trajne posljedice svojih odluka o disciplini. Nastavak ciklusa fizičkog kažnjavanja može perpetuirati traumu kroz generacije. Umjesto toga, roditelji bi trebali prihvatiti pozitivne disciplinske strategije kako bi izgradili zdravije odnose i učinkovitije upravljali ponašanjem.

Alternative udaranju uključuju:

• modeliranje smirenosti – pokazivanje smirenog, kontroliranog ponašanja, posebno u stresnim situacijama, kako bi se djeca naučila upravljati svojim emocijama
• prirodne posljedice – dopuštanje djeci da iskuse prirodne posljedice svojih postupaka, kada je to sigurno, kako bi razumjela učinke svojeg ponašanja
• logičke posljedice – implementiranje posljedica izravno povezanih s lošim ponašanjem kako bi djeca shvatila povezanost svojih postupaka i rezultata
• preusmjeravanje – usmjeravanje djece prema prikladnim ponašanjima odvraćanjem njihove pažnje od negativnih radnji
• kontroliranje okoline – postavljanje okruženja koje smanjuje situacije u kojima je potrebno samokontrolirati se, poput uklanjanja opasnih predmeta ili držanja djece dalje od opasnih područja
• jasna i dosljedna pravila – postavljanje dosljednih pravila kako bi se djeci pružila sigurnost i razumijevanje granica.

Prihvaćanjem ovih metoda roditelji mogu učinkovito disciplinirati bez pribjegavanja fizičkom kažnjavanju, stvarajući pozitivnije i poticajnije okruženje za svoju djecu.

Pročitajte i ove članke:

• Odgoj djece danas i nekad: Dogodio se veliki preokret u roditeljskim očekivanjima! Evo objašnjenja psihologinje
• Što kad imate neposlušno dijete? Evo savjeta psihologinje
• Kako djetetu postaviti granice? Vodite se ovime.