Ja bih ju radije nazvao zlobna masna inzulinska rezistencija.

Inzulinska rezistencija je tiha, užasno nagrizajuća, gotovo korodirajuća pojava koja baš ometa naš svakodnevni rad i život. Tiho, podmuklo i na tanko krade naše zdravlje bez imalo srama. Nevidljiva je i bezosjećajna- van svakog radara i sumnje. Nažalost- nije ništa novo.

Dobra vijest je da se može lako spriječiti pametnim odabirom hrane.

Ali evo kako smo uopće saznali za njeno postojanje- zaista samo kratko da bi razumjeli zašto i kako se braniti od ove napasti.

Studije koje datiraju unazad gotovo stoljeće pokazuju jednu zanimljivu pojavu.

Ako uzmete mlade, zdrave ljude i podijelite ih u dvije skupine. Pola njih neka jede mastima bogatu hranu, a druga polovica hranu bogatu ugljikohidratima.

Evo što se dogodilo unutar dva dana ovakve prehrane:

• Koncentracija glukoze raste i ide nebu pod oblake u skupini koja je konzumirala masti.
• Začuđujuće, grupa koja je uredno konzumirala šećernu vodu nije imala tako jaki i veliki porast šećera u krvi.
• Dok je grupa koja je doslovce “šopana” mastima imala dvostruko više šećera u krvi.

Kao što količina loših (margarinskih) masti u prehrani ide gore, tako raste i količina šećera u krvi.

To je proporcionalna veza.

Tko radi – taj se i naradi

Trebalo je znanstvenicima gotovo sedam desetljeća da odgonetnu ovu tajnu, a sve da bi završilo briljantno kao ključno otkriće za naše sadašnje razumijevanje uzroka dijabetesa tipa 2.

Sportaši za pripremu pred neki naporni trening jedu puno ugljikohidrata. Pokušavaju izgraditi dovod-izvor goriva unutar svojih mišića. Naša probava prerađuje i razgrađuje škrob u glukozu, a ona pak kruži kao krvna glukoza, krvni šećer, a uzimaju ju naši mišići i pohranjuju za daljnje spaljivanje i stvaranje energije.

E sada, ono što znamo je da šećer u krvi, ne može ući u stanice tijela (osim mozga) bez propusnice koja se zove inzulin- to već znaju i vrapci na krovu.

Evo za primjer mišićnih stanica. Šećer u krvi (prvenstveno glukoza) izvan stanica strpljivo čeka svoj red da uđe u stanicu. Inzulin je ključ koji otvara vrata da bi glukoza u krvi mogla ući u stanice mišića.

Da ne zalazim duboko u detalje, ukratko, idemo prečacom.

Naime kada se inzulin prikopča na hvatače (brave) inzulina, aktivira se jedan enzim koji aktivira drugi enzim, koji pak aktivira još dva enzima koji aktiviraju transportera, nosača glukoze- onog istog koji je donedavno hrkao na gusto u hladovini i ne mareći za nestrpljivu Tetu Glukozu po koju je morao doći na vrata stanice – ako se sjećate mojeg članka o lipotoksičnosti.

• Rezultat: nedostatak Glukoze u stanicama a zbog toga opći raspad sistema u stanicama- kojeg osjećamo kao 100 i jednu vrstu oboljenja i simptoma – od umora do nesvjestice, seksualne disfunkcije do kancera.

Metabolizam šećera općenito nije za igru upravo zato što se bolest razvija vrlo, vrlo sporo, puževim korakom (i to onim dosadnim pužem koji priča sa svakim koga sretne dva-tri dana).

Bolest se razvija nevidljivo, ispod radara, gotovo nečujno… i najedanput BAM!- eto zeca iz šešira.

Mnogi će ostati u tom trenutku jako, jako zatečeni i “iznena-dje-ni”.

Inzulin – zlatni ključ koji otključava vrata za Tetu Glukozu.

A što ako nema inzulina ili ga pak nema dovoljno?

Šećer u krvi će biti zaglavljen u krvotoku i bezuspješno će kucati na sva vrata naših mišića… Zbog toga što Teta Glukoza nema kamo otići nastaje gužva, raste tlak i opća konfuzija- stanje se zove visoki šećer u krvi poznatiji kao dijabetes.

To je ono što se događa u dijabetesu tipa 1, stanice u gušterači koje stvaraju inzulin bivaju oštećene ili uništene, a bez inzulina Teta Glukoza iz krvi ne može ući u mišiće, i zbog toga šećer u krvi raste.

Još uvijek je teško reći zašto te stanice koje proizvode inzulin bivaju oštećene ili ne rade… Ali, duboko sam uvjeren da se daju popraviti. Postoje uvjeti oporavka.

Teti Glukozi može postati dosadno, a ima neugodan običaj da se sastaje s kolegicama na beskonačno dugoj kavi, i to nigdje drugdje nego baš u očnom živcu- stvarajući tamo veliku gužvu, dižući tlak i zbog toga dovoditi naš vid u opasnost oštećenja- pucanja očnog živca.

Iz moje perspektive gledano, riječ je o nedostatku građevinskog materijala da bi stanice profunkcionirale i napravile inzulin.

Čini mi se da momak koji je zato zadužen- a toga nije svjestan- nije kvalitetno i pomno odabrao “materijal” (čitaj – hranu) kojeg će unijeti u organizam.

Ili je pak svojim dugotrajnim i sustavnim zanemarivanjem i neznanjem o prehrani oslabio apsorpciju do mjere da se unatoč dovoljnoj količini materijala dovoljno ne apsorbira. Često viđate tog momka u ogledalu u kupaoni.. 🙂

Inzulinska rezistencija je stoga, vrlo loša pojava i nezgodna baza za sve daljnje moguće poremećaje od dijabetesa do kancera. Zaslužuje ako ništa drugo, onda barem da podignete obrve na spomen imena njenog!- da s pjesnički izrazim.

Na sreću lako se može izbjeći, a i vidljiva je golim okom. Ali o tome u sljedećoj epizodi.

Drugi dio ovog teksta pročitajte ovdje.

• dijabetes
• glukoza
• inzulin
• šećer u krvi