Displazija kukova je medicinski izraz za iščašenje uzrokovano nedovoljnom razvijenošću zglobne čašice kuka. Pripada skupini najčešćih i najvažnijih urođenih mana lokomotornog sustava, odnosno razvojnih poremećaja kuka.

Displazija može varirati u svojoj kliničkoj slici, stoga razlikujemo subluksaciju (blaga displazija), nisku i visoku displaziju (najteža klinička slika). Skupina je promjena – od jednostavne “labavosti” kuka do potpunog iščašenja glave bedrene kosti, uz slabo razvijeni acetabulum (čašica zgloba kuka).

Subluksacija je nepotpuni kontakt između zglobnih površina glave bedrene kosti i čašice, dok luksacija (tj. dislokacija) predstavlja gubitak kontakta između zglobne površine glave bedrene kosti i čašice.

Radi se o razvojnoj deformaciji koja se razvija i mijenja te ne može doći do spontanog izlječenja ili nestanka deformacije.

Može biti prisutna na jednom kuku (jednostrana) ili oba (obostrana).

Većini ljudi s displazijom kukova dijagnoza je postavljena već pri rođenju. Kod inače zdravog djeteta, razvojni poremećaj kuka nastaje nešto prije ili poslije rođenja djeteta.

Liječnici će provjeriti kod vašeg djeteta ubrzo nakon rođenja ima li znakove displazije kukova. Ako je dijagnosticirana u ranom djetinjstvu, vrlo je vjerojatno da ćete riješiti problem.

Ako se displazija kukova dijagnosticira nakon navršene druge godine života, često je potrebna kirurška intervencija kako bi se kosti vratile u odgovarajuće pozicije. Blaži slučajevi displazije kukova ne uzrokuju simptome sve do puberteta.

Displazija kukova javlja se kod 1 na 60 beba (u Hrvatskoj se javlja u 2 – 4 slučaja na 100 novorođene djece). Češće se javlja kod lijevog kuka. Urođena displazija češća je kod djevojčica nego kod dječaka.

Poremećaj je nasljedan – povećana je učestalost razvojnog iščašenja kuka u obiteljima u kojima je netko već prije bolovao od istog poremećaja.

Uzroci displazije kukova

Smatra se da postoji više uzroka razvojnog iščašenja kuka (displazije). 

Genetska predispozicija je važan čimbenik nastanka razvojnog iščašenja kuka.

Pri rođenju, glava djetetove bedrene kosti još nije okoštala (sastoji se od mekane hrskavice), a čašica koja će je prihvatiti nije uvijek jednako dobro oblikovana. Ako glava i čašica ne ulegnu dobro jedna u drugu, doći će do displazije. 

Tijekom posljednjeg mjeseca prije rođenja, prostor unutar maternice može postati preskučen te tako može doći do pomicanja zgloba kuka iz svog pravilnog položaja.

Čimbenici koji mogu smanjiti količinu prostora u maternici su:

• prva trudnoća (mehanički pritisak na dijete mogu imati i čvršći trbušni mišići prvorotkinje),
• visoki krvni tlak u majke tijekom trudnoće,
• blizanačka trudnoća,
• nedostatak ili mala količina plodne vode u maternici,
• beba okrenuta nogama prema izlazu maternice.

Jedan od uzroka je i djelovanje majčinih hormona u trudnoći koji ulaze u krvotok djeteta te pod utjecajem hormona nastaje “labavost” vezivnog tkiva i zglobova, što može rezultirati displazijom kukova.

Djelovanju majčinih hormona posebno su podložna ženska djeca.

Važni su i vanjski utjecaji, kao što je položaj djeteta u maternici tijekom trudnoće, posebno kada je dijete u položaju na zadak, kada dolazi do mehaničkog pritiska na dijete tijekom poroda.

Rizik od displazije je također veći u djece koja su bila okrenuta nogama prema otvoru maternice.

Displazija kuka može biti povezana i s nekim neuromuskularnim poremećajima (cerebralna paraliza, mijelomeningokela i Larsenov sindrom), no takvi se slučajevi obično ne smatraju razvojnim poremećajem kuka.

Kasnije u životu, displazija kukova može oštetiti meku hrskavicu (labrum) koja se nalazi na rubovima konkavnih zglobnih tijela. Ona ublažava udarce pri naglim pokretima i štiti rub zglobne plohe od prijeloma.

Određeni broj displazija liječnicima je promaknuo jer medicinska oprema prije dvadesetak godina nije bila toliko jaka kao danas.

Displazija koja se pojavljuje kod odraslih – najčešće je urođena (oštećenja su bila vidljiva – ali im se nije pridavala važnost ili su jednostavno bila “nevidljiva” – manifestacija u pubertetu ili odrasloj dobi).

Komplikacije su ipak izraženije u odrasloj dobi. Osim što postoji jasna bol u području kuka, nastaju i oštećenja kralježnica, koljena i drugih zglobova. Ponekad svako pa i najmanje opterećenje na kukovima (uključujući debljinu) može izazvati intenzivnu bol u preponama.

U odraslih rezultat je abnormalnog razvoja femura i/ili acetabuluma (preplitak), no točan uzrok još je nepoznat. Nepravilna anatomska građa rezultira njihovim neadekvatnim odnosom i dovodi do mehaničkih poremećaja u kuku te pojave simptoma.

Takve promjene kod odraslih dovode do prevelikog opterećenja zgloba, pojačanog trošenja hrskavica u kuku i posljedično tome do pojave artritisa.

Kod liječenja odraslih (ovisno o oštećenju) najčešće se primjenjuje operacija (koja nažalost neće osigurati zdrave kukove) ili ugradnja umjetnog kuka – što će prije ili kasnije biti neophodno ako u starosti želite hodati.

Simptomi displazije kukova

Znakovi i simptomi variraju prema dobnoj skupini.

Kod dojenčadi ćete možda primijetiti razliku u dužini nogu. Kada dijete počne hodati, može se pojaviti šepanje. Također, tijekom mijenjanja pelena, jedan kuk može biti manje fleksibilan od drugog.

Lijevi kuk je češće zahvaćen (čak do 4 puta) zbog položaja u maternici. Dijete je češće položeno lijevim bokom na majčin sakrum (kost zdjelice), a koji gura nogu djeteta prema unutra.

U tinejdžera i mladih odraslih osoba, displazija kukova može uzrokovati bolne komplikacije poput osteoartritisa. To može uzrokovati bolove u području prepona. U neki slučajevima, ljudi s displazijom kukova osjećaju nestabilnost u jednom ili oba kuka.

Simptomi koji se javljaju u odraslih su i osjećaj (bolnog ili bezbolnog) škljocanja i blokade pokreta (krepitacije), bol u području stražnjice ili u području bedara, smanjen opseg pokreta u zahvaćenom zglobu, skraćenje zahvaćene noge ili šepanje ako su promjene prisutne na jednom kuku.

Displazija kukova kod djece i beba dijagnosticira se uglavnom na fizikalnom pregledu kod liječnika kada liječnik čuje škljocanje (krepitacije) ili napipa iščašenje kuka. 

Prvi fizikalni pregled djeteta izvodi se u rodilištu, a provodi ga pedijatar neonatolog. Pregled započinje uzimanjem opće anamneze (pitanja o pojavljivanju poremećaja kukova u obitelji, o trudnoći i položaju djeteta, o vrsti i tijeku poroda). 

Promatranjem izgleda djeteta uočava se simetričnost ekstremiteta, kožnih nabora na nogama i stražnjici te eventualna prisutnost drugih mišićno-koštanih promjena. Zatim se mjeri duljina ekstremiteta i opseg pokreta zglobova kuka.

Ako je zglob kuka iščašen, jedna noga bit će kraća uz vidljivu asimetriju. Kretnja noge u stranu (abdukcija) bit će ograničena.

Rendgensko snimanje kukova u novorođenčadi liječnici uglavnom izbjegavaju kako ne bi oštetili područje spolnih organa.

Potrebno je provesti i specifične testove – Ortolanijev i Palmén-Barlowljev test. Ortolanijevim testom utvrđuje se može li se glava bedrene kosti koja se nalazi izvan čašice reponirati (vratiti ponovno u čašicu ili ne). Palmén-Barlowljev testom utvrđuje se može li se glavica bedrene kosti izbaciti iz čašice.

Oba testa ovise o znanju, spretnosti, vještini i iskustvu ispitivača.

U današnje vrijeme obično se prakticira ultrazvuk. Pomoću ultrazvuka mogu se otkriti svi oblici prirođenog iščašenja kuka (od displazije i subluksacije do luksacije), bez obzira na dob dojenčeta.

Liječenje displazije kukova

Liječenje displazije kukova ovisi o dobi pogođene osobe i opsegu oštećenja kuka. Naglasak je na što ranijem otkrivanju poremećaja te ranom početku liječenja.

Djeca su obično tretirana mekim povezima. Najčešća metoda liječenja na početku jest primjena abdukcijskih ortoza – pomagala koja se koriste za pravilno usmjerenje glave bedrene kosti u čašicu. Tako se bebini kukovi fiksiraju.

Primjenjuju se Pavlikovi remenčići. Liječenje obično traje 6 – 8 tjedana, a u težim slučajevima bolesti i dulje.

U slučaju potpunog iščašenja ponekad će biti potrebno postaviti djetetu i aparatić za kukove. Ima metalnu jezgru, a obložen je kožom ili mekim spužvastim materijalom.

U dobi od 6 do 18 mjeseci češća metoda liječenja je kraća perkutana trakcija (istezanje kukova povlačenjem) ne dulje od 14 dana, nakon čega slijedi operacijsko ili neoperacijsko vraćanje kuka u prirodni položaj te imobilizacija u adekvatnom položaju.

Za razliku od pravodobne terapije koja korigira poremećaj bez posljedica, terapija nakon prve godine nikad ne rezultira potpuno normalnom funkcijom i položajem zgloba. Ponekad je potrebna operacija kako bi se zglob stavio na pravo mjesto. Ako je slučaj displazije težak, liječnik će vam preporučiti operaciju kuka.

• Ako liječnik sumnja na iščašenje kuka, a ne može potvrditi dijagnozu – savjetovat će majci da povija dijete dvostrukim pelenama – tako da ih slaže u pravokutnik, a ne u trokut. Tako će djetetova bedra ostati raširena i nakon nekoliko mjeseci trebalo bi doći do poboljšanja. Ova metoda je korisna, bez obzira na to što danas većina mama ne koristi platnene pelene.
• Kada je u pitanju operacija kuka – dijete prije zahvata dobije opću anesteziju i ostaje u bolnici nekoliko tjedana. Nakon operacije se na noge stavlja gips (sadrena imobilizacija) i ostaje nekoliko mjeseci (čak i do 12 mj.).
• Ako se deformacija rano ispravi, dijete je obično potpuno izliječeno, može hodati normalno i u kasnijem životu nema štetnih posljedica. 

Videozapis koji smo priredili isključivo je edukativne prirode te je potrebno adekvatno se educirati i konzultirati s liječnikom oko provođenja vježbi. 

• displazija
• iščašenje
• krepitacija
• Pavlikovi remenčići
• rubna hrskavica