Zašto neki ljudi trebaju “uvijek biti u pravu”?

neki ljudi imaju poteškoća priznati da su pogriješili, preuzeti odgovornost ili iskreno se ispričati

Ljutnja raste kada ljudska želja za pomirenjem naiđe na prijevaru, otpor ili ravnodušnost. Nitko ne voli saznati da je razočarao nekoga ili pogriješio, osobito ako je pokušao učiniti ispravnu stvar ili se osjeća nepravedno optuženim. Međutim, neki ljudi imaju poteškoća priznati da su pogriješili, preuzeti odgovornost ili iskreno se ispričati.

Ovaj problem možemo primijetiti kod javnih osoba i u globalnoj politici, ali on je također prisutan u našim osobnim odnosima, gdje nesvjesne obrane, osobnost i krutosti često ometaju konstruktivno ponašanje. Razumijevanje dinamike iza tih pat-pozicija može nam pomoći da napravimo korak naprijed ili pustimo situaciju, čime prekidamo ciklus štetnih interakcija.

Priznavanje greške i potreba za “ispravkom”

Jedna od prepreka za ispriku je uvjerenje da se ne trebamo ispričati jer nismo učinili ništa “pogrešno”. Ponekad je ovo istina s činjenicama, ali biti fokusiran na to da se dokaže da smo “u pravu” – čak i u unutarnjem dijalogu – samo produžava konflikt i stvara podjele. Ako je jedna osoba u pravu, druga mora biti u krivu. S odnosne perspektive to znači da svi gube.

Neki ljudi izbjegavaju preuzeti odgovornost ili priznati svoje pogreške jer vjeruju da su uvijek “u pravu”.

Nemogućnost “mentalizacije” – sposobnosti da se reflektira o sebi i razumije perspektiva drugih – može ometati empatiju, povezanost i ispravak.

Povezan problem je “patološka sigurnost” u ispravnost svojeg stava, što dovodi do frustrirajuće zatvorenosti uma, slično psihološkoj barijeri koja onemogućava usvajanje novih informacija i promjenu razumijevanja.

Pogrešna uvjerenja o opasnosti priznanja greške

Potrebna želja za iskupljenjem nakon što je pogreška ili nesporazum otkriven može biti povezana s rigidnim, perfekcionističkim osobinama ili narcističkim obranama. Ovdje nesvjesna potreba za zaštitom idealiziranog imidža djeluje kao obrana od prijetnje kritike.

Za neke osobe priznavanje da su povrijedile voljenu osobu ili napravile nešto “pogrešno” dovodi do osjećaja sramote i krivnje, često zbog djetinjstva u kojem su bile izložene kritici, sramoćenju ili emocionalnoj zanemarenosti od strane roditelja.

U takvim slučajevima empatija i priznavanje pogreške mogu dovesti do pretjeranog poistovjećivanja sa zamišljenim patnjama druge osobe, što stvara pretjeran osjećaj krivnje i odgovornosti.

Za neke osobe priznavanje da su povrijedile voljenu osobu ili napravile nešto pogrešno dovodi do osjećaja sramote i krivnje
FOTO: Shutterstock

Rješavanje nesporazuma i važnost odgovornosti u odnosima

Nesporazumi i uvjerenje da smo “u pravu” mogu nastati kada postoji nesklad između naših namjera i reakcije drugih. To često nastaje zbog nedostatka samosvijesti, gdje nesvjesni osjećaji poput iritacije ili nezadovoljstva neprimjetno izlaze kroz ton i podtekst komunikacije, što signalizira prijetnju primatelju.

U nekim slučajevima zauzimanje stava može biti prirodan ili adaptivan odgovor, kao što je u adolescenciji kada se razvija autonomija, ili u situacijama gdje je potrebno zaštititi se od opresivnog odnosa.

Kada su ulozi visoki, bilo osobno ili politički, potreba za negiranjem grešaka može biti komplicirana skrivenim motivima i željom za kontroliranjem narativa. Međutim, ljudi su skloniji podnijeti tužbu kada nije ponuđena iskrena isprika.

U slučajevima koji uključuju tužbe isprike su često uključene u uvjete nagodbe, a čak i kada su postignute velike nagodbe, tužitelji su nezadovoljni ako nije bilo isprike.

Odgovornost kao temelj odnosa

U odnosima su nesporazumi i konflikti neizbježni. Međutim, sposobnost odgovaranja na te nesuglasice i obnavljanje povezanosti ključna je za snagu i zdravlje odnosa. Kao što se i kod majki i beba mogu dogoditi trenuci nesklada, važno je da postoji dosljedna reakcija na te trenutke kako bi se obnovila povezanost.

Reparativne isprike zadovoljavaju našu ljudsku potrebu da se prizna šteta ili povreda povjerenja, što pomaže smanjiti samokrivnju i podijeliti teret. Kada se ova potreba ignorira, odmazda i borba za kontrolu preuzimaju ulogu, što uzrokuje daljnju štetu. Oni koji su sposobni ponuditi iskrene isprike ili se povući iz ciklusa mogu pomoći spriječiti eskalaciju, što stvara mirnije okruženje za sve uključene. 

Pročitajte i ove članke:

Članak objavljen:
  1. Margolies, L. (2024). The Psychology of People Who Need to Be RightPsychology Today.
  2. Robbennolt, J. i sur. (2023). The psychology behind how the public assigns fault and responsibility. APA, 54(6): 35.
  3. Ludwig, J. M. i sur. (2022). Humble and apologetic? Predicting apology quality with intellectual and general humility. Personality and Individual Differences, 188: 111477.

Ocijenite članak

0 / 5   0

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu