Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama predstavlja detaljni prikaz odredbi i zakonodavnih rješenja za osobe s duševnim smetnjama.

Posljednja izmjena Zakona provedena je prije 10 godina, kada su se prilagodili određeni postupci zbrinjavanja i skrbi osoba s duševnim smetnjama u skladu s međunarodnim dokumentima Europskog suda za ljudska prava, posebno u kontekstu prisilne hospitalizacije te postupka oko donošenja odluke o istoj.

Sve odredbe iz Zakona se moraju provoditi u skladu s propisanim postupcima, a osobe s duševnim smetnjama je važno upoznati s vlastitim pravima propisanima ovim Zakonom i načinima korištenja istih.

Duševne smetnje – definicija

Osobe s duševnim smetnjama ubrajamo u ranjive društvene skupine kojima je potrebna dodatna zaštita i briga zbog poteškoća s kojima se svakodnevno nose. Njihovo dostojanstvo mora se zaštititi i poštovati u svim okolnostima.

Važno im je osigurati njihovo pravo na unaprjeđenje zdravlja, jednake uvjete i standarde liječenja kao i svim drugim oboljelim osobama te zaštitu od svih oblika iskorištavanja, zlostavljanja ili ponižavanja.

Pojam duševno oboljele osobe nije posebno definiran zato što se značenje mijenja ovisno o važećim međunarodno priznatim psihijatrijskim klasifikacijama mentalnih poremećaja.

Istraživanja u području duševnih bolesti svakodnevno napreduju, što povećava kvalitetu u pristupu liječenju, ali i ostavlja dovoljno prostora za promjene u kontekstu shvaćanja duševnih bolesti, posebno kada su u pitanju i stavovi društva prema oboljelim osobama.

Ono što se dodatno navodi i opisuje u Zakonu je definicija teže duševne smetnje pod čime se podrazumijeva duševna smetnja koja po svojem intenzitetu otežava ili ograničava psihičke funkcije osobe u tolikoj mjeri da joj je neophodna psihijatrijska pomoć.

Posebno je važna procjena težine stanja oboljele osobe, odnosno prisutnost težih duševnih smetnji zbog kojih postoji opasnost od izravnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti. U tom se slučaju provode dodatne mjere u koje je, uz liječnike, uključen i nadležni sud koji donosi odluku o daljnjim službenim postupcima.

Duševne smetnje - definicija
FOTO: Shutterstock

Prava osoba s duševnim smetnjama

Prvo i osnovno pravo osobe s duševnim smetnjama je upoznavanje s istima, odnosno omogućavanje da u vrijeme prijema, a kasnije na svoj zahtjev, bude upoznata sa svim svojim pravima i načinima na koje ih može ostvariti.

Također joj je važno predstaviti razloge i ciljeve smještaja u psihijatrijsku ustanovu te sve medicinske postupke koji će se provoditi. Još neka od prava osobe s duševnim smetnjama su i:

  • smještaj i liječenje u najbližoj odgovarajućoj psihijatrijskoj ustanovi
  • upoznavanje s podacima o svojem zdravstvenom stanju te mogućnost dobivanja na uvid svoje medicinske dokumentacije
  • aktivno sudjelovanje u planiranju i provođenju postupaka povezanih sa svojim liječenjem i rehabilitacijom
  • obrazovanje i radno osposobljavanje prema općem ili posebnom programu
  • mogućnost ostvarivanja odgovarajuće novčane naknade za rad na radno-terapijskim poslovima od kojih ustanova u kojoj se nalazi ostvaruje prihod
  • podnošenje pritužbe izravno voditelju ustanove ili odjelu te pravo na dobivanje usmenih odgovora odmah, a pisanih odgovora na zahtjev
  • savjetovanje s liječnikom ili odvjetnikom nasamo, po svojem izboru i trošku
  • primanje posjeta i druženje s drugim osobama u ustanovi u kojoj je smještena
  • primanje pošte, paketa i telefonskih poziva te korištenje elektroničke tehnologije i komunikacije bez nadzora i ograničenja, o svojem trošku
  • praćenje radijskih i televizijskih programa
  • predlaganje i traženje premještaja u drugu psihijatrijsku ustanovu
  • sudjelovanje u vjerskim i kulturnim aktivnostima u okviru mogućnosti koje pruža ustanova u kojoj je smještena.

Prisilna hospitalizacija – postupak

U većini situacija osoba s duševnim smetnjama daje pisani pristanak za smještaj u psihijatrijsku ustanovu, što se službeno po Zakonu naziva dobrovoljni smještaj.

Postoji i smještaj u psihijatrijsku ustanovu bez pristanka oboljele osobe kada provjeru opravdanosti navedene odluke provodi pravobranitelj za osobe s invaliditetom te unosi odluku u obliku pisane bilješke u medicinsku dokumentaciju osobe s duševnim smetnjama.

Međutim, u nekim slučajevima je potrebna prisilna hospitalizacija, odnosno prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj osobe s težim duševnim smetnjama u psihijatrijsku ustanovu.

U tim slučajevima je u pitanju nešto složeniji postupak koji obično kreće od uputnice doktora medicine koji je pregledao oboljelu osobu i napisao razloge na temelju kojih predlaže prisilni smještaj, a navedeno se dodatno utvrđuje i provjerava od strane nadležnog psihijatra.

Osobu je moguće primiti i bez uputnice doktora medicine kada su u pitanju hitni slučajevi ozbiljnog ugrožavanja vlastitog ili tuđeg života, zdravlja ili sigurnosti, a tada se u postupak uglavnom uključuje i policija koja po službenoj dužnosti dovodi osobu u psihijatrijsku ustanovu, nakon čega nadležni psihijatri provjeravaju težinu stanja.

Policija je dužna postupati s posebnom pažnjom prema osobi s duševnim smetnjama te joj zaštititi dostojanstvo i omogućiti sva prava propisana Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama.
Prisilna hospitalizacija - postupak
FOTO: Shutterstock

Psihijatar je dužan nakon primanja i pregleda osobe s duševnim smetnjama utvrditi postoje li razlozi za prisilno zadržavanje ili ne. Pritom je mora upoznati s njezinim pravima propisanim Zakonom te obavijestiti o navedenoj situaciji osobu od povjerenja, zakonskog skrbnika ili osobu s kojom živi u zajedničkom kućanstvu.

Ako psihijatar utvrdi da ne postoje razlozi za prisilno zadržavanje, osoba se otpušta, a odluka s obrazloženjem unosi u službenu medicinsku dokumentaciju.

Ako psihijatar utvrdi da postoje razlozi za prisilno zadržavanje, osoba se zadržava u psihijatrijskoj ustanovi, službeno obrazloženje se unosi u medicinsku dokumentaciju, a obvezno se obavještava i nadležni županijski sud.

U navedenom je postupku sudac nadležnog suda dužan posjetiti prisilno zadržanu osobu, obavijestiti je o razlozima zadržavanja u ustanovi te saslušati. Nakon toga se provjerava službena medicinska dokumentacija te provodi detaljan razgovor s voditeljem odjela psihijatrijske ustanove.

Sve navedeno uzima se u obzir u donošenju konačne odluke o prisilnom zadržavanju ili otpuštanju osobe iz psihijatrijske ustanove.

Pročitajte i članke:

Članak objavljen:
  1. Filipović, H. (2014). Prikaz novog Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Policija i sigurnost, 23: 2/2014.
  2. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. (2014). Narodne novine.

Ocijenite članak

0 / 5   0

Foto: Shutterstock

Napomena: Ovaj sadržaj je informativnog karaktera te nije prilagođen vašim osobnim potrebama. Sadržaj nije zamjena za stručni medicinski savjet.

Podijelite članak

Kopirajte adresu