Teorija privrženosti (engl. attachment theory) jedna je od najvažnijih psiholoških teorija koje objašnjavaju uspostavljanje bliskih odnosa koje osoba gradi kroz život.

Ukratko, teorija privrženosti pomaže nam u razumijevanju ranih emocionalnih veza s primarnim skrbnicima koje su ključne za dugoročnu emocionalnu dobrobit i oblikovanje svih budućih bliskih odnosa.

Sigurna i zdrava privrženost koja se gradi na odgovornoj, dosljednoj i brižnoj ranoj skrbi, potiče osjećaj sigurnosti i povjerenja, omogućujući djeci da istražuju svoju okolinu, razvijaju povjerenje i grade empatiju.

Bilo kakva vrsta narušavanja ili prekidanja takvih ranih veza može imati trajne emocionalne posljedice u odrasloj dobi, posebno na sposobnost stvaranja i održavanja kvalitetnih bliskih odnosa.

Bowlby i teorija privrženosti

Utemeljitelj teorije privrženosti, John Bowlby, bio je britanski psihijatar i psihoanalitičar te ujedno jedan od pionira u istraživanju važnosti ranih emocionalnih veza koje dijete uspostavlja s primarnim skrbnicima.

Isticao je važnost ranih odnosa sa skrbnicima za cjeloživotno mentalno zdravlje i psihološku dobrobit, a cijelo njegovo stvaralaštvo i potreba za istraživanjem privrženosti bili su pod utjecajem vlastitih iskustava iz djetinjstva s ranim odvajanjem od majke i dadilje.

Kasnije su se, uz njegova istraživanja, pojavile i srodne studije Mary Ainsworth te Maina i Solomona 80-ih godina prošlog stoljeća, koja su pomogla u identificiranju različitih stilova privrženosti, a sve je to dovelo do značajnih promjena u kreiranju mjera za primjerene oblike rane skrbi za djecu.

Bowlby je posvetio svoj profesionalni put radu s djecom, posebno onoj s poteškoćama u ponašanju, a uz to je ostavio značajan doprinos psihologiji i znanstvenoj zajednici sa svojim istraživanjima i zaključcima.

Što je teorija privrženosti?

Ključne postavke Bowlbyjeve teorije privrženosti bile su da svako ponašanje u ranoj dobi kojim se nastoji osigurati i održati privrženosti treba znati prepoznati i na njega adekvatno odgovoriti, kako bi dijete moglo razviti sigurnost i povjerenje u odnosu, a kasnije i u budućim vezama koje uspostavlja.

Obrasci ponašanja kojima se nastoji osigurati privrženost (npr. plač, prianjanje uz skrbnika, zagrljaj) biološki su programirani za preživljavanje. Sigurna privrženost je zapravo sigurna baza koja je djetetu primarna točka iz koje polazi u istraživanje svijeta.

Bilo kakvi prekidi ove sigurnosti i povjerenja ili odvajanje od primarnog skrbnika mogu dovesti do ozbiljnih problema u emocionalnom razvoju pojedinca.

Koliko god neobično zvučalo, da bi osoba mogla biti emocionalno neovisna mora prvo biti emocionalno ovisna – o primarnom skrbniku u ranoj dobi, na temelju čega stječe mogućnosti za razvoj sposobnosti za sklapanje i održavanje uspješnih kasnijih odnosa.

Zahvaljujući napretku neuroznanosti i ranim skeniranjima mozga, uočeno je da su rani osjećaji i emocionalno razumijevanje ugrađeni u naš mozak kroz rane odnose u prvim godinama života. Ljudi koji o nama brinu itekako su važni, a posebno oni koji su nam omogućili da preživimo u najranijoj dobi.

Siguran i stabilan odnos sa značajnom odraslom osobom u ranoj dobi, najčešće roditeljem, nužan je za razvoj samopoštovanja i sustava regulacije stresa u organizmu.

Također je važan za stvaranje kapaciteta za empatiju, učenje o svijetu oko sebe te ispunjavajuće odnose kasnije u životu, kao i za mogućnost traženja i prihvaćanja pomoći u teškim životnim situacijama.

Stilovi privrženosti

Na temelju Bowlbyjevih doprinosa i kasnijih istraživanja drugih znanstvenika u ovom području, uspostavljeni su glavni stilovi privrženosti koji utječu na naše osjećaje u vezi s drugima, odnosno bliskošću, povjerenjem i potrebama drugih. Tako su ustanovljena četiri glavna stila privrženosti:

• siguran stil privrženosti – stabilan i dosljedan primarni skrbnik koji djetetu pruža dovoljno brige, nježnosti te zdravu ravnotežu između bliskosti i neovisnosti koja dugoročno rezultira osobama s visokim samopoštovanjem i snažnim, stabilnim vezama
• izbjegavajući stil privrženosti – stil koji se prepoznaje u emocionalnoj distanci i neovisnosti, a pojedinci kojima je karakterističan znaju često odbacivati druge, izbjegavati razgovore o dubokim osjećajima ili se oslanjati na druge
• anksiozni stil privrženosti – stil kojemu je karakterističan strah od napuštanja, sklonost pretjeranoj osjetljivosti na postupke partnera te stalna briga o vlastitim odnosima i traženje utjehe
• dezorganizirani stil privrženosti – uglavnom je povezan s ranim traumatskim iskustvima i nedosljednom ili nedovoljnom brigom, a karakterističan je za ljude koji su skloni konfliktnim ponašanjima, ponekad tražeći bliskost, a ponekad se povlačeći, što rezultira nejasnim odnosima i nemogućnošću uspostavljanja i održavanja bliskih veza.

Sva tri nesigurna stila privrženosti (izbjegavajući, anksiozni i dezorganizirani) nastaju kada primarni skrbnik nije stalno dostupan djetetu ili ne reagira na njegove potrebe.

Dijete postaje nesigurno hoće li njegove potrebe biti prepoznate i zadovoljene te zbog toga započinje stvarati obrambene mehanizme koji mu pružaju zaštitu od razočaranja i boli.

Sve one koji i dalje misle da se dijete treba “jačati” ostavljanjem u njegovim nezadovoljenim potrebama molimo da se adekvatnije educiraju o ranom dječjem razvoju i potraže stručnu pomoć za svoje roditeljske i odgojne vještine.

Zašto nam je toliko važna teorija privrženosti?

Iako je ustanovljena u potpuno drugačijim okolnostima i prošlom stoljeću, teorija privrženosti iz godine u godinu postaje sve važnija za shvaćanje dječjeg emocionalnog razvoja, ali i za razumijevanje problema s kojima se odrasli često javljaju kada shvate da ne znaju kako uspostaviti bliske odnose. 

Strah od napuštanja, ali istovremeno i strah od bliskosti s drugima, danas su toliko izraženi u odraslim emocionalnim vezama da postaje sve važnije educirati se o nekim teoretskim postavkama koje zaista može svatko razumjeti, a koje nam mogu pomoći u shvaćanju onoga što smo kao djeca trebali, a nismo dobili.

Nažalost, neke stvari ne možemo ispraviti, ali možemo se odlučiti raditi na sebi i pronaći ono što smo duboko sakrili nadajući se da ćemo tako ostati zaštićeni od tuge i boli.

Bilo bi izuzetno korisno da se barem jednom u životu susretnete s teorijom privrženosti, ako ne zbog vlastitih odnosa u odrasloj dobi, onda zbog roditeljskih uloga i ranih odnosa koje ćete stvarati sa svojom djecom.

Živimo u vremenu u kojem se mnoga djeca odgajaju u odgojno-obrazovnim ustanovama, što zasigurno oblikuje njihovo shvaćanje ranih odnosa, ali stvara i nove dugoročne zaključke vezane za privrženost koje ćemo tek s vremenom istražiti i spoznati.

Imajte na umu da sigurno privrženo dijete osjeća sigurnost i povjerenje prema skrbnicima, razvija unutarnje modele o tome kako su odrasli osjetljivi i zainteresirani za njihove potrebe, smatra sebe vrijednim i voljenim, istražuje sigurno svoju okolinu i smatra učenje zanimljivim i važnim.

Kod nesigurno privržene djece razvijaju se unutarnji modeli odraslih kao nepredvidivih i nepouzdanih pojedinaca koji nisu zainteresirani za njihove potrebe, sebe doživljavaju kao bezvrijedne i nevoljene, ne osjećaju se sigurno istraživati okolinu jer se moraju sami brinuti za sebe i potencijalne opasnosti te su u stalnoj pripravnosti kako bi pronašli način da zadovolje svoje potrebe jer nemaju dosljednu skrb od odraslih da će im u tome pomoći. 

Da bi dijete u odrasloj dobi znalo prepoznati vlastite i tuđe potrebe, mora u ranoj dobi imati osobu koja će uvijek, bez iznimki, prepoznati i reagirati na njegove potrebe. Dijete može pokazati samo onu vrstu privrženosti kakvu je od primarnog skrbnika dobilo.

Pročitajte i ove članke:

• Od velike važnosti: Kako razviti sigurnu privrženost djeteta prema roditelju?
• Borderline sindrom ili strah od napuštanja: Evo kako ga prepoznati i kako pobijediti strah od napuštanja
• Visoko osjetljivo dijete: 12 znakova koji otkrivaju da imate malo empatično čudo.

• Bowlby teorija privrženosti
• teorija privrženosti

Učitaj više izvora