Mentalno zdravlje, Psihologija, Put ka sreći

“Ako nešto ne razumijemo ili nam je strano, nemojmo napadati!”: Psihologinja otkriva probleme s kojima se susreću LGBT osobe u Hrvatskoj

Budite prvi i komentirajte!
9 min čitanja

Tomislav Stanić

Dana 17. svibnja obilježava se Međunarodni dan borbe protiv homofobije, bifobije i transfobije. Duboko ukorijenjeni homofobni i transfobni stavovi te društvene norme čine mnoge lezbijke, homoseksualce, biseksualne, transrodne i queer osobe iznimno ranjivima na diskriminaciju. Često su LGBT+ osobe u društvu izdvojene zbog nasilja motiviranog mržnjom, a ponekad ih vlastite obitelji maltretiraju i čak ih se odriču. U pojedinim zemljama svijeta pripadnost LGBT skupini je zabranjena, a u nekima čak i kažnjiva, ponekad i smrću.

Kako bismo se dotaknuli ove važne teme i podigli svijest o problemima s kojima se susreću LGBT osobe, odlučili smo potražiti mišljenje i komentar stručnjakinje.

Univ. spec. Iva Žegura, clin. psych., mag. psych, sveučilišna specijalistica kliničke psihologije, odlučila je podijeliti svoje mišljenje o situaciji u kojoj se nalaze LGBT osobe u Hrvatskoj.

Uzroci homofobije, transfobije i bifobije u svijetu

Žegura tvrdi da su neprijateljstvo i diskriminacija prema lezbijkama, gejevima, biseksualnim osobama i transrodnim osobama činjenice dobro poznate i potvrđene istraživanjima. Povremeno ti negativni statovi i osobna uvjerenja o osobama različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta dovode do verbalnih i fizičkih napada usmjerenih protiv LGBT+ osoba, a motivacija ovih napada često leži tek u nesklonosti prema osobama koje su različite što se tiče svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta od većinske heteroseksualne i cisrodne populacije.

Istraživanja i na uzorku u Hrvatskoj pokazuju kako lezbijke, gejevi, biseksualne i transrodne osobe izvještavaju da su bili meta verbalne agresije, prijetnji te su neki, nažalost, doživjeli i fizičko nasilje zbog činjenice da pripadaju manjinskoj skupini poradi svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta.

Žegura objašnjava da je sam pojam homofobija definirao George Weinberg (1972.), a on se odnosi na stavove i ponašanja koje definiraju strah od bliskosti s osobama istospolnih seksualnih orijentacija, kao i iracionalni strah, mržnju i netoleranciju heteroseksualnih osoba prema lezbijkama i gejevima.

Bifobija se odnosi na strah i mržnju prema osobama biseksualne orijentacije. Transfobija označava netrpeljivost i mržnju prema osobama koje su transrodne.

Žegura je rekla:

Iako se pretpostavlja da su negativni stavovi i ponašanja prema LGBT+ osobama povezana s rigidnim moralističkim uvjerenjima, autoritarnosti, nedostatnim znanjem o seksualnosti, seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima, te strahom od homoseksualnosti, biseksualnosti i transrodnosti, više je faktora koji određuju stavove i ponašanja koja proizlaze iz homofobije, bifobije i transfobije. Većina homofobnih, bifobnih i transfobnih stavova temelji se na principu heteronormativnosti i tradicionalne binarne podjele rodnih uloga prema kojima su heteroseksualnost i cisrodnost standard za legitimiranje društvenih i seksualnih odnosa, rodnih identiteta, a homoseksualnost, biseksualnost i transrodnost se stoga netočno smatra odstupajućom varijantom.

Žegura tvrdi da je općeniti uzrok homofobije, transfobije i bifobije u svijetu manjak edukacije, odnosno činjenica o seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima. Uz edukaciju, prema Žeguri, važno je i postojanje pozitivnog kontakta s bilo kojom skupinom osoba koja nam je nepoznata pa je se zbog toga bojimo.

Problemi s kojima se najčešće bore homoseksualne, biseksualne i trans osobe u Hrvatskoj

Prema Žeguri, najveći problem manjinskih skupina općenito pa tako i LGBT+ osoba u Hrvatskoj upravo je izostanak sveobuhvatne, dobno prikladne edukacije i obrazovanja o ljudskoj seksualnosti i svim njezinim varijacijama. Problemi su svakodnevni, u obliku mikroagresora uslijed tradicionalne sredine sazdane na tradicionalnim vrijednostima koje čine okidač za različite oblike diskriminacije i dovode do manjinskog stresa koji se odražava na mentalno zdravlje i funkcioniranje LGBT+ osoba.

Žegura dodaje:

Problem su institucionaliziranje homofobija, bifobija i transfobija te neprovođenje antidiskriminacijskih odredbi i zakona. Također, veliki problem leži u načinu na koji se u medijima govori i portretira manjinske i ranjive skupine, a što samo dodatno stvara ozračje stigmatizacije, neprihvaćanja, diskriminacije.

O tome osjećaju li se LGBT osobe sigurno u Hrvatskoj Žegura kaže:

Ako pogledate postojeća istraživanja u Hrvatskoj, recentno istraživanje Duginih obitelji, FRA istraživanje za cijelu EU-u te ILGA Europ Rainbow Map, jasno je kako postoji još mnogo prostora na kojem možemo poraditi kao društvo, a da bi se poboljšao status LGBT+ osoba, pa samim time i njihov osjećaj sigurnosti, kvaliteta života, dobrobit, mentalno zdravlje.

Psihološka pomoć i pristup

Kao klinička psihologinja, Žegura je na temelju vlastitog iskustva rekla da najčešće LGBT+ osobe potraže pomoć kada se odluče otvoriti drugima u svojoj užoj i široj sredini po pitanju svoje seksualne orijentacije i/ili rodnog identiteta. Upravo zbog homofobije, bifobije i transfobije osobe se boje i nisu sigurne kome se mogu obratiti s povjerenjem te se boje osude, neprihvaćanja, odbacivanja, različitih oblika nasilja.

Kod Žegure LGBT osobe najčešće dolaze zbog anksioznosti i depresije uslijed izloženosti manjinskom stresu. Transrodne osobe obraćaju se i zbog uključivanja u proces tranzicije.

Žegura je dodala:

Pristupam im profesionalno, sukladno suvremenim znanstvenim spoznajama o ljudskoj seksualnosti, seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima, a što čini osnovu za kompetentan rad stučnjaka i stručnjakinja u području mentalnog zdravlja za rad s LGBT+ osobama. Važno je poznavati stručne smjernice i standarde, vezano za rad s bilo kojom skupinom osoba koje vam se obraćaju zbog nekog problema unutar zdravstvenog stustava. Potrebno je poznavati etičke odredbe i smjernice. Pritom je važno definirati afirmativnu praksu zdravstvene zaštite koja se odnosi na pristup pružanju zdravstvene skrbi u kojem organizacije, programi i profesionalci pružatelji usluga prepoznaju, potvrđuju i podupiru identitete koje navode ili izražavaju pojedinci kojima se pruža usluga.

Afirmativna skrb prepoznata je kao najbolji oblik pružanja zdravstvene zaštite za lezbijke, gej muškarce, biseksualne, transrodne i queer osobe. Ovaj model skrbi za pripadnike seksualnih i rodnih manjinskih zajednica mnogo je poželjniji u odnosu na pristupe koji patologiziraju LGBT+ pojedince ili pokušavaju njihove identitete i preferencije razumjeti kao identične onim cis-heteronormativnim. Naravno, za rad u području mentalnog zdravlja potrebno je imati razvijene osnovne kompetencije koje se odnose na vještine aktivnog slušanja i empatiju.

Novi zakoni i pravilnici koji omogućuju uživanje građanskih prava LGBT+ osoba

Unatrag 10-ak godina dobili smo nove zakone i pravilnike koji omogućuju uživanje građanskih prava LGBT+ osoba. No, Žegura tvrdi da problem postaje implementacija zakona zbog već spomenute institucionalne homofobije, transfobije i bifobije te smatra da je potrebna bolja suradnja struke i nadležnih institucija i zakonodavaca:

Više je stručnjaka i stručnjakinja, barem u području mentalnog zdravlja, osvijestilo potrebu za edukacijom i razvojem kompetencija što se tiče afirmativnog rada s LGBT+ osobama kako bi na odgovarajući način pružili skrb LGBT+ osobama koje im se jave vezano uz pomoć. Nažalost, izostaje sustavno, dobno prikladno obrazovanje o seksualnosti, seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima. Izostaje suradnja struke i medija što se tiče načina na koji se progovara u javnosti o osjetljivim temama. Izostaje svjesnost, a onda i pravodobno reagiranje strukovnih organizacija i institucija kada smo ponovno, nažalost, svjedoci istupa osoba koje ne vode računa što i kako govore o osobama različitih seksualnih orijentacija i rodnih identiteta u javnosti. To čini štetu samim LGBT+ osobama, struci, ali i društvu koje dobiva netočne informacije o LGBT+ osobama te se time hrane homofobija, bifobija i transfobija.

Pomažu li ili odmažu društvene mreže i internet u suzbijanju homofobije, transfobije i bifobije?

Žegura je istaknula:

Ponovno ću se vratiti na važnost edukacije i provođenja zakonskih regulativa. I ovdje, kao i u svim aspektima života, medijska pismenost presudna je u tome koje informacije konzumirate ili plasirate na internetu i društvenim mrežama, kako tražite i gdje tražite informacije. Mediji i društvene mreže, prema tome, mogu i doprinositi, ali i činiti štetu. Jedno je sloboda govora i izražavanja, a sasvim drugo je kada ta sloboda zadire u prava, integritet i zdravlje pojedinaca ili društvenih skupina ili kada se zlorabe moć i pozicija od strane institucija, pripadnika pojedinih struka i podržavaju netočne, neutemeljene informacije o bilo čemu, pa tako i o seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima.

I opet, iskoristit ću priliku i apelirati na medije i na novinare, kada pogledate svakodnevnu količinu komentara iz kojih pršti govor mržnje, prijetnji i nasilja, dosita se pitam činimo li dovoljno kako bismo prevenirali bilo koji oblik mržnje, diskriminacije, nasilja pa tako i homofobiju, transfobiju, bifobiju? Što sve još možemo učiniti svatko iz pozicije svoje struke, zakonske i profesionalne regulative? Što čine institucije?

Pročitajte članak “Vrijeđanje na društvenim mrežama – kakve osobe stoje iza toga i što možemo učiniti?“.

Edukacija Hrvata o seksualnim orijentacijama

Žegura smatra da je ova tema još uvijek otvorena te da se još uvijek javlja mnogo strahova i prijepora kako provesti edukaciju o seksualnosti općenito, pa i o seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima.

Smatra kako ima prostora za odgovornu, sveobuhvatnu, stručnu, sustavnu edukaciju koja je dobno prikladna te se nada da će uskoro postojati i volja da se krene u provedbu, na dobrobit svih građana i građanki Republike Hrvatske.

Žegura smatra da postoje određeni pomaci u osvješćivanju problema LGBT osoba u školama, ali dodaje:

Neke škole se oslanjaju na projekte, no izostaje sustavni plan za edukaciju te prevenciju diskriminacije po bilo kakvoj osnovi. Mnogo je još posla pred nama u različitim sustavima, pa tako i u školstvu. Zdravi razvoj seksualne orijentacije i rodnog identiteta i njihova integracija očiti su preduvjet zdravog psihoseksualnog i psihološkog razvoja, a za to je potrebna podržavjuća, uvažavajuća i inkluzivna zajednica.

Kako se građani i građanke mogu educirati o LGBT zajednici?

Najbolja edukacija je, smatra Žegura, izravno od same zajednice, dakle kroz programe, edukacije i aktivnosti koje provodi sama zajednica. Mogu se educirati i putem dostupnih znanstvenih publikacija, radova, putem letaka i brošura, preko interneta.

No, Žegura napominje:

Važno je razlučiti sadržaje i izvore informacija koje sadrže profesionalno utemeljene činjenice od onih koji sadrže informacije filtrirane kroz različita uvjerenja i svjetonazore. Ljudska seksualnost, seksualne orijentaicje i rodni identiteti sastavni su dio selfa svake osobe, njezinog doživljavanja i funkcioniranja, to nisu politička ili svjetonazorska pitanja pod što ih se često smatra.

Postoje i mnoge profesionalne manifestacije, npr. “Tjedan psihologije” koji sadrže predavanja, radionice o mnogim temama, pa tako i o pitanjima seksualnih orijentacija, rodnih identiteta i seksualnosti za građane i građanke.

Tu su i internetske stranice i društvene mreže profesionalnih organizacija i udruženja na kojima se nalaze znanstveno utemeljene informacije o seksualnim orijentacijama i rodnim identitetima te seksualnosti općenito.

Na pitanje o tome koji je najbolji način pružanja podrške LGBT zajednici Žegura je odgovorila:

Primarno, ako nešto ne razumijemo ili nam je strano, suzdržimo se od nasilja, odmaknimo se i ne činimo štetu drugima. Ne činimo drugima ono što ne bismo htjeli da drugi čine nama. Pokušajmo barem razumjeti da smo različiti na mnogo načina i da se svatko od nas, kada bismo bolje razmislili, po nečemu može svrstati u manjinu. Valja biti svjestan prednosti koje daje pripadanje većinskoj skupini, koje se uzima često zdravo za gotovo te koje prema tome nismo svjesni.

Naglasila bih da su posebno osjetljiva skupina djeca, adolescenti, oni i ostali koji ovise o tuđoj skrbi, kao i osobe koje su po više svojih obilježja ranjive te imaju višestruke manjinske identitete. Ovdje bih citirala jednu rečenicu čijeg autora ili autoricu nažalost ne znam, ali jako mnogo govori o tome: “Često tražimo pogreške kod bližnjih, umjesto kod sebe, pa čak i onda kada su ti bližnji vlastita djeca.”.

“Izlazak iz ormara” – zašto je tako težak?

Osobama koje se zbog određenih razloga boje izaći iz ormara Žegura poručuje:

Poručila bih da potraže odgovarajuću profesionalnu podršku i pomoć koja će ih podržati u procesu stvaranja samopouzdanja, unutarnje sigurnosti i pravovremenosti trenutka u kojem će učiniti “coming out”. Uz stručnu podršku osoba ima mogućnosti uvida i razvoja vlastitih kapaciteta i resursa, ali i realističnog sagledavanja i procjena rizika od negativnih reakcija okoline.

Također, savjetovala bih da stvore dobre, podržavajuće prijateljske odnose koji će dati osjećaj sigurnosti koje trebaju, povjerenje, a ako to izostaje, da se obrate za pomoć i organizacijama koje često omogućavaju vršnjačku i psihološku podršku. “Coming out” jest proces. Jedno “outanje” ne znači da ste se “outali” svima. Različite životne okolnosti traže od LGBT osoba da se “outaju” ili ne “outaju”, odnosno da procijene rizik i prema tome postupe. Ključno je slušati sebe, svoje mogućnosti, svoju spremnost za “coming out”, svoj ritam, kao i u svemu u životu.

Pročitajte i ove članke: