Zdravstveni je sustav Republike Hrvatske kompleksni sustav ustanova, usluga, medicinskih i drugih djelatnika. Unutar ovog velikog nacionalnog sustava pruža se zdravstvena zaštita osiguranicima, ali i svima onima koji žele koristiti bilo koju zdravstvenu uslugu, bilo u javnoj, bilo u privatnoj ustanovi.

Zdravstvena zaštita regulirana je posebnim zakonskim propisima, kao što je Zakon o zdravstvenoj zaštiti, ali i nekim drugim domaćim i međunarodnim pravnim propisima. Zdravstveni je sustav, dakle, dostupan građanima Republike Hrvatske, ali i strancima tijekom boravka u Hrvatskoj.

Ipak, sama dostupnost sustava i usluga unutar istog dolazi u pitanje kad se osvrnemo na jednu veliku, ali poprilično zanemarenu društvenu skupinu. To su osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju, kojih je prema najnovijim brojkama oko 600.000.

Ostvarivanje zdravstvenih usluga za osobe s invaliditetom

Osim nacionalnih propisa, i međunarodni propisi stavljaju čvrst temelj za zaštitu prava na ostvarivanje zdravstvenih usluga za sve, pa tako i za osobe s invaliditetom. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom navodi kako sve zdravstvene usluge moraju biti na jednak i nediskriminatoran način pružene osobama s invaliditetom te kako će države potpisnice, među kojima i Republika Hrvatska, osigurati sve potrebne mjere da se to i postigne.

Nadalje, Konvencija propisuje obvezu država potpisnica da osiguraju zdravstvene usluge potrebne osobama s invaliditetom, uključujući primjerenu ranu identifikaciju i intervenciju.

UNICEF je proveo Analizu usluga rane intervencije u Hrvatskoj te utvrdio kako svako osmo dijete kojem je potrebna usluga rane intervencije tu uslugu uspije i ostvariti, što zbog nedostupnosti, udaljenosti, cijene ili stigme.

Nadalje, Konvencija propisuje i obvezu država da osiguraju pristup zdravstvenim ustanovama. Naime, pristupačna i dostupna usluga te adekvatno educirano medicinsko osoblje ne znače mnogo ako osoba zbog arhitektonskih i drugih barijera ni ne može pristupiti samo ustanovi.

U suštini, Konvencija propisuje pravo osoba s invaliditetom da na jednak način, bez doživljene diskriminacije u bilo kojem pogledu koriste zdravstvene usluge dostupne u državi koja je potpisnica ove Konvencije.

Potreba za edukacijom zdravstvenih djelatnika

Kako onda dolazimo do toga da osobe s invaliditetom i djeca s teškoćama u razvoju ipak nailaze na toliko poteškoća prilikom ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu? Ponajprije, možemo pretpostaviti da se radi s jedne strane o neznanju, a s druge strane o predrasudama i strahovima zdravstvenih djelatnika.

Većina zdravstvenih djelatnika tijekom svojeg srednjoškolskog i visokoškolskog školovanja nije prošla nikakvu edukaciju specifično usmjerenu na odnos i komunikaciju prema pacijentima s invaliditetom. Najčešće se ovdje ne radi o nedostatku njihove empatije ili suosjećanja, već zaista o neznanju ili strahu od nepoznatog, nesnalaženju s nečim novim, nečim čime se nisu susretali.

Primjerice, ako liječnik dosad nije bio u neposrednom kontaktu i komunikaciji s osobom koja se kreće u kolicima, kad mu ta osoba uđe u ordinaciju, on može, svjesno ili nesvjesno, početi paziti na svoju komunikaciju i tako si stvarati mentalnu barijeru za opuštenim razgovorom.

Isto tako, ako u ordinaciju uđe pacijent s oštećenjem vida ili potpuno slijep, medicinski djelatnik možda neće znati kako pregledati toga pacijenta, posebice ako pregled uključuje fizički kontakt, npr. pregled pokretljivosti zgloba i sl., te na koji način iskomunicirati s pacijentom bez nelagode i olakšati pregled i sebi i pacijentu.

Osim toga, liječnici i medicinski djelatnici mogu sa strahom propitivati vlastitu komunikaciju – smije li se osobu s oštećenjem vida pozdraviti s “Vidimo se!” ili kako se obraćati gluhom pacijentu koji ima prevoditelja. Primjera može biti mnogo.

Ravnopravnost i dostojanstvo

Kako ćemo, dakle, definirati pravo na zdravstvenu zaštitu iz Konvencije – mitom ili realnošću? Stavit ćemo ga negdje između te dvije krajnosti, definirat ćemo ga težnjom k ravnopravnošću, kao što je to slučaj kod nekih drugih područja na kojima još moramo mnogo raditi kako bismo omogućili osobama s invaliditetom ravnopravnost i dostojanstvo.

Sukladno tome, iako zakoni i drugi propisi jamče jednaku zdravstvenu uslugu za sve, kad to sagledamo s niže razine, iz očiju liječnika jedne ordinacije ili pacijenta s invaliditetom koji uplašen dolazi na pregled ili zahvat, možemo razumjeti kako je potrebno još mnogo činiti da bi pravo na zdravstvenu zaštitu zaista postalo realnost.

Pročitajte i ove članke:

• Djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju: Dvije kategorije koje ne znače isto! Psihologinja otkriva koja je razlika
• Invalidi rada i njihova prava: Kakve povlastice imaju i kako žive u Hrvatskoj?
• Ustrajne, snažne, zahvalne: Osobe s invaliditetom mogu nam pružiti snažne životne lekcije.

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Otkriva psihologinja

Psihološki profil ljubavnika: Zašto ljudi varaju?

• Marija Šimunić
• 5 min čitanja

• djeca s teškoćama u razvoju
• osobe s invaliditetom