Prvi dio: Šri Lanka

Šri Lanka je zemlja prekrasne prirode. To sam pročitao, no to nije razlog zašto sam je odlučio posjetiti. Razlog su – ljudi. Ideja se rodila prije nekoliko godina kada sam u, boraveći u engleskom gradiću Hemel Hempsteadu, upoznao 80-godišnju Šrilankanku. Iz nje je zračila ljudskost i poniznost. Sreli smo se u jednom budističkom samostanu gdje je, unatoč poznim godinama, volonterski i predano pomagala, kuhala ručak, čistila… U nekoliko razgovora pričala mi je o Šri Lanci: ne toliko o džunglama i plažama, koje su danas glavna asocijacija na tu zemlju, već o ljudima i običajima. O međusobnom poštovanju, nježnosti i zajedništvu.

Mi Zapadnjaci njegujemo kulturu individualizma. Govorimo o osobnom uspjehu, tražimo osobnu sreću. Šrilankanci, a isto sam primijetio i u drugim azijskim zemljama, više su orijentirani prema zajedništvu, uspjehu i sreći zajednice. Moral ima važnu ulogu. Dok se kod nas o moralu samo diskutira, tamo se on zaozbiljno prakticira.

I tako je došao dan da posjetim Šri Lanku, domovinu stare gospođe koju sam upoznao, a kojoj se ne mogu sjetiti imena.  

Pamunugama: lice i naličje kolonizacije

Naše prvo odredište bilo je mjesto Pamunugama koje se nalazi na zapadnoj obali Šri Lanke, dvadesetak kilometara sjevernije od glavnog grada Colomboa. More je ovdje plave boje. Sasvim očekivano, netko će primijetiti. Ipak, moj zadnji susret s Indijskim oceanom dogodio se u Mumbaiju. Tamo je more bilo crne boje i toksično. Zato sam ovdje osjetio olakšanje, jer sam zatekao more bistre plave boje, onakve kakvu viđamo na Jadranu za sunčanog dana.

Šri Lanka je u prošlosti bila kolonizirana. Prvo Portugalci, pa Nizozemci, pa Englezi… Kolonizacija zvuči profinjeno, no točnije bi bilo reći da su Šri Lanku kolonizatorske sile naguzile. Svi su oni došli silom i s jednim razlogom – isisati iz ove plodne tropske zemlje što god se može.

Regija koju sam prvu posjetio to lijepo ocrtava. Prošarana je vodenim kanalima koje su dali izgraditi Nizozemci kako bi što jednostavnije mogli prenositi začine iz unutrašnjosti prema lukama, pa u svoju matičnu zemlju. Danas ti kanali služe za ribarenje i za turističke vožnje koje preporučujem. Ukoliko vas zanimaju ptice, onda će vam se tu svidjeti. Ima ih puno vrsta. Šarene su i ne boje se ljudi pa im se možete približiti.

Europski kolonizatori nisu se zadržali samo na isisavanju dobara. Oni su, ponajviše Portugalci, nametali vlastite tradicijske vrijednosti. Šri Lankanci su, u to doba, po religiji bili budisti. Osvajači su ih silom pokrštavali te kažnjavali one koji su se tome opirali.  Nakon Portugalaca i njihovog katoličkog kršćanstva, došli su Englezi sa svojom crkvom. Interesantno, Englezi se nisu toliko bavili budistima koliko katolicima, jer oni su predstavljali Portugal pa time i “zlo” prijašnjeg kolonizatora koje treba istrijebiti.

Ostaci prisilne vjerske konverzije vide se i danas. Stanovnici koji žive uz obalu uglavnom se deklariraju kao kršćani. I zaista su posvećeni vjeri. Isus na križu prikazan je na skoro svakom uglu te jako drže do blagdana. Puno je crkvi otvorenog tipa – najčešće je to obična livada s velikim križem zabodenim u zemlju. Tamo pjevaju i slave.

Pinawalla: pogled kroz oči jednog slona

Pinawalla je mjesto poznato po sirotištu za slonove. Slonovi na ovom otoku i dalje žive u prirodi i divljini. Kada neki od njih bude ugrožen ili ozlijeđen, dovodi se u Pinawallu kako bi mu se pružila skrb. U vrijeme mog posjeta u Pinawalli je boravilo oko 80 slonova.

Postoji određen paradoks u nama ljudima. U stanju smo istrijebiti čitave životinjske vrste, ubijati bez osjećaja odgovornosti, a s druge strane smo brižni i spašavamo slonove.

Susresti slona poseban je osjećaj. Znamo reći da su oči ogledalo duše. Slon ima velike oči. Možda baš zato iz njih izlazi tako puno tuge. Kako i ne bi bio tužan, pitam se. On je tako velik i dostojanstven, a njegovom sudbinom upravljaju neka mala bića sa štapovima, ljudi. Barem je tako u sirotištu. Osim veličine i dostojanstva, iz slonova izbija još jedna snažna osobina: ponos. Želim im siguran opstanak. Nadam se da ćemo im mi ljudi to i omogućiti. I da će naši razlozi biti plemenitiji od toga da nam slonovi trebaju kao turističke atrakcije.

Kandy: grad suprotnosti

Smješten u samom srcu Šri Lanke, Kandy je doista poseban grad. U sredini ima veliko jezero oko kojeg cirkulira život. Auti, rikše, ulični prodavači, zaigrana djeca, žene u sarijima, žene u hlačama, muškarci u trapericama, polugoli muškarci… svi oni kruže oko jezera u šarenom vrtlogu.

Osim jezera, specifičnost Kandija je i to da se nalazi usred džungle. Cijeli otok Šri Lanka je takav, ali Kandy pogotovo. Iz centra grada prošećite 20 minuta i naći ćete se u divljini s majmunima, krokodilima, kornjačama, divljim svinjama i jelenima.

A tek tropska vegetacija… Ako je nikada niste doživjeli, pokušajte zamisliti svo sobno bilje kakvo imamo po kućama, stanovima, uredima… i potom zamislite da su te sobne biljke velika stabla. Time ste dobili sliku tropske šume.

Ja sam u Kandy došao i s jednom posebnom misijom. U šumi Udawatta smjestila se jedna kućica. U njoj, daleko od ljudi i buke, živi nekoliko budističkih redovnika. Odlučio sam posjetiti ih i zatražiti pokoji savjet o meditaciji, obzirom da se i sam bavim njome. Prvoga dana sam uspio locirati kućicu tek nakon sat i pol hodanja po šumi. Prvo što sam uočio bio je velik, ograđeni vrt. Kako ne bi bilo nesporazuma, na ogradi stoji molba da nitko ne ulazi bez razloga. Pomislio sam – što da sada napravim, nije da me očekuju… ali opet, imam ja razlog, pa valjda smijem ući.

I tako odlučim ući. Kako sam kročio na posjed, jedan mladi redovnik polako, no odlučno krene prema meni. Dobio sam osjećaj da mu se baš ne da objašnjavati da je ovo privatni posjed i da onaj koji ima namjeru bezveze ulaziti, bolje neka ih zaobiđe u širokom luku. Našli smo negdje na pola puta između ograde i kućice. Moja očekivanja su se ispunila. Rekao je kako je baš lijepo što sam došao i što bih ih volio upoznati, ali baš trenutno imaju jako puno posla pa ništa od toga. Vjerojatno je shvatio da me to dosta pogodilo pa mi je ipak ponudio da dođem sutra kada će biti manje posla. I to sam i napravio.

U povratku sam razmišljao koje to neodgodive obaveze pušu za vrat redovnicima koji tamo žive bez struje i bez obaveza. Kad sam se sutradan vratio, noseći sa sobom čajeve kao simboličan poklon, saznao sam detalje. Iako žive udaljeni od civilizacije, njihova svrha je zapravo doprinijeti joj. Konkretno, upravo u tom samostanu pripremaju se prijevodi najvažnijih budističkih tekstova s mrtvog indijskog jezika palija na engleski. I upravo u tom samostanu je svojevremeno živio i Bhikkhu Bodhi, najefikasniji, a možda i najbolji prevoditelj budističke literature na engleski jezik.

Ako vas put nanese u Kandy, svakako posjetite prekrasni botanički vrt. I prošećite uz jezero. No, nemojte ići u Tooth Temple ako baš ne morate. To je velika turistička atrakcija, ali u stvarnosti samo hram u kojem se štuje jedan konkretan zub. I ne samo da je zub centralna sila hrama, već je u cijeloj zemlji dugo postojalo vjerovanje, koje traje i dalje, da tko posjeduje taj zub posjeduje i moć. Što objašnjava velik broj vojnika koji ga čuvaju. 

Blizu tog hrama nalazi se mali kafić. Na prvi pogled ni po čemu se ne ističe, no poznat je po tome što ima živopisne posjetitelje. Ondje sam upoznao na Šri Lanci vrlo poznatog fotografa pamtljivog imena. Zove se Stephen Champion, Englez je, a na Šri Lanci živi već 30 godina. Doživio je i fotografirao oba rata – jedan koji se dogodio na sjeveru, a drugi u ostatku zemlje. Slike možete pogledati na njegovom webu.

Pitao sam ga što misli o napretku koji se dogodio na Šri Lanci u proteklih 30 godina. On je to objasnio ovako: prije su ljudi ovdje bili siromašni. Živjeli su u kućama od blata i bez prozora. Spavali su na strunjačama koje su svako jutro zamotali i spremili kako im se preko dana ne bi uvukla zmija. Navodno je nezgodno kada ideš spavati i zmija te dočeka u krevetu.

Skoro svi su bili poljoprivrednici. I onda se počeo događati napredak. Najvidljiviji u poljoprivredi, nažalost, uz visoku cijenu. Počeli su se naveliko koristiti pesticidi i ostale kemikalije. To je poboljšalo urod, ali uz izrazito štetne posljedice. Danas je voda zbog tog “napretka” nepitka u cijeloj Šri Lanci. Nije li to žalosno? Toliko prirode, toliko divljine, a vodu ne smijete piti. Oni koji su nastavili piti izvorsku vodu danas imaju problema s bubrezima. Ukratko, kaže Stephen Champion, cijela zemlja otišla je kvragu.

To nije sve, nastavlja on. Zemlja propada i moralno, vrijednosti se mijenjaju. Kada sam ga upitao što točno pod time misli, rekao je kako je danas ljudima novac puno bitniji. Pate na to koji mobitel imaju, iPhone 6, 7 ili 10. Licemjerni su, dodao je, te dao i konkretan primjer. Navodno se širom zemlje, baš kao i u zapadnom svijetu, diže svijest o ravnopravnosti spolova. Međutim – i tu mi pokazuje mi na konobarice koje za šankom pripremaju napitke – one zarađuju 20 tisuća rupija (oko 800 kuna) mjesečno, dok njihovi muški kolege zarađuju više. I uglavnom se sve moraju ševiti s vlasnikom kafića, to se podrazumijeva.

To je bila drugačija slika Kandyja. Nije se podudarala s onom kakvu će prosječan turist stvoriti u glavi gledajući sva ta nasmijana lica kako hodaju pod suncem. Ova Championova slika je puno oštrija i bliža svijetu koji jako dobro poznamo jer u njemu živimo. Taj svijet nazivamo “civiliziranim”. Možda bi bilo točnije nazvati ga licemjernim.

U Kandyju sam kupio glineni kipić Bude, težak oko jednog kilograma. Došao mi je u ruke ne sluteći kakva će ga nepovoljna sudbina zateći za samo tjedan dana.

Ella: dom najboljeg curryja

Postoje zaljubljenici u putovanje vlakovima. Štoviše, postoje i TV kanali posvećeni samo vlakovima. I ako razmislimo, to itekako ima smisla. Vlakovi i brodovi idu uglavnom ravno te putniku pružaju više prostora i udobnosti nego, primjerice, avioni. Po mnogima najljepše putovanje vlakom je upravo ono između Kandyja i Elle. I zato sam znao da tu relaciju želim proputovati baš na taj način. I zaista je posebno. Niti jedna slika to u potpunosti ne može dočarati.

Vlak kreće u zakuhalom Kandyju koji vrije na 32°C. Postepeno se vlak penje na 1800 metara nadmorske visine kod Nuwara Eliya, gdje je temperatura svega oko 6°C. Zatim se ponovno spušta na oko 1000 metara i temperaturu engleskog proljeća od 14°C.

Ella, moje odredište, istovremeno je pitoma i divlja. Zelene površine su kultivirane i na njima se u nepreglednim poljima uzgaja čaj. Navike su pak divlje. Ljudi koji tamo žive uglavnom se bave branjem čaja. Siromašni su, fizički snažni i preplanuli. Nije ni čudo, kada su cijele dane u poljima. Peru se u potocima. Cijele obitelji dolaze na potok oprati se. To čine odjeveni. Potpuna golotinja nije prihvatljiva.

Tijekom cijelog putovanja uživali smo u hrani. Izreka “Sri Lankan curry is the best curry” (šrilankanski curry je najbolji curry) bi mogla biti točna. Njihov curry je sladak zahvaljujući kokosu i bananama. No, banane koje idu u curry nisu one koje se jedu sirove. Postoji puno vrsta banana, baš kao kod nas jabuka. Najbolji curry jeli smo upravo u Elli. Gostiona se zove Matey Hut. Ima samo par stolova, jer vlasniku je najbitnija usluga. Rukuje se sa svakim gostom i popriča. Na slobodan stol se obično čeka.

Najbolji dio usluge je, naravno, hrana. Božanstvena je. Nakon curryja naručio sam rotti – plosnati beskvasni kruh s kokosom i medom. U njemu sam dobio i bubu. Nema veze, i dalje je to najfinija stvar koju sam pojeo.

Galle: dašak Europe usred džungle

Volite li obilaziti zidine, a Dubrovnika ste se nauživali, možete doći u Galle Fort, još jedan ostatak kolonizacije koji unosi dašak Europe u džunglu. Veliki zidovi, na njima su topovi. U zidinama ćete naći restorane, kafiće, popiti fini talijanski espreso i podružiti se s turistima koji su se zaželjeli malo “civilizacije”. Galle je okružen plažama. Surferima nudi valove, željnima preplanulosti nudi sunce, gladnima hrane nudi restorane.

Bentota: ljepota je u oku promatrača

Opet obalno mjesto i opet plaže, sunce i more. Uz dodatak konobarice u kratkoj suknjici s dlakavim nogama, na koju ću se vratiti kasnije.

Smjestili smo se u prekrasnoj vili koja ima vlastiti tropski vrt i jezero. Domaćin nam ujutro servira domaću kavu, ubranu u vrtu. Banane i papaje su također domaće. Do nas živi Jean-Louis Dulaar. On je francuski slikar koji pola godine živi u domovini, a pola provodi negdje drugdje, obično u Aziji. On je Bentotu i ovu vilu odabrao za svoju zimsku rezidenciju. Pokazuje mi svoja djela i pričamo o prirodi. Njega ona inspirira u umjetnosti, mene u mojem radu.

Uz obalu Bentote nalaze se hoteli i restorani. Jedan restoran ću izdvojiti, zove se Happy Garden. Zanimljiv je jer se nalazi uz prugu kojom prolazi vlak u velikoj brzini. Kada god naiđe vlak, dobro je pridržati stol da nešto s njega ne bi odletilo. Poslužuje nas nasmiješena i preplanula (dobro, svi su tamo preplanuli) konobarica. Nosi dekolte i kratku suknjicu, netipično za lokalne, nešto tradicionalnije običaje. Ispod suknjice nalazi se par skladnih nogu s gustim kovrčavim dlakama. Nisam je pitao, ali mislim da nikada nije obrijala noge. A zašto i bi? Zato što društvene norme to nameću? Zato što se dlakave noge ne smatraju ženstvenima? Cijeli prizor me razveselio. Želim živjeti u svijetu gdje propitujemo nametnute norme.

U Bentoti je druženje sa Šri Lankom okončano. Spakirao sam kofere i uputio se na aerodrom. Sa mnom je bio i glineni Buda, ali nažalost – ne zadugo. Njega će na sljedećoj destinaciji, Maldivima, proglasiti neprijateljem i zaplijeniti.  

Drugi dio: Maldivi

Maldivi su posebni. Nigdje na svijetu ne postoji išta geografski slično. Nastali su na koraljnim grebenima usred oceana. Što su Maldivi? Bijeli pijesak, tirkizno more i bogat podvodni život. Mnogima je to pojam raja. U medicini je poznat i poremećaj “maldivska depresija”. Taj se javlja kod turista nakon što napuste Maldive i vrate se u kolotečinu.

Vezano za religiju, Maldivi su uz Saudijsku Arabiju jedina 100% muslimanska zemlja. Tu ne možete biti državljanin ako niste musliman. Maldivci sebe nazivaju “umjerenim muslimanima”, međutim, oko nekih pravila su strogi.

U zemlju nije moguće unijeti alkohol, svinjetinu te bilo koju “svetu knjigu” osim Kurana. Meni su, recimo, zaplijenili kipić Bude, gipsani suvenir je trebao biti uspomena na put u Šri Lanku.

Da, strogi su. Po nekima i licemjerni. Nakon što na aerodromu očiste turiste od alkohola i ostalog – ženi iza mene su zaplijenili kompletan asortiman ayurvedskih pripravaka – olakšani turisti dođu na svoju destinaciju gdje ih opet dočekaju svinjetina i alkohol. Naime, turistički resorti smiju prodavati “zabranjenu” robu. Naravno, po jako visokim cijenama, od kojih državi kroz porez ostaje veliki dio.

Maldivi se bave takozvanim upmarket turizmom. To znači da tamo putuju bogati. Najjeftiniji smještaj u sezoni, a da ste na lijepom otoku, bude oko 350 eura po danu. Gornja cijena skoro da ne postoji. Želite li biti smješteni u “water villi” (vila iznad mora), lako ćete potrošiti i par tisuća eura dnevno.

Možete proći i jeftinije, ali onda ćete biti smješteni na “local islandu”, a to je sasvim drugi doživljaj. Otoci su, naime, podijeljeni. Postoje turistički otoci gdje je sve podređeno turizmu i lokalci tamo ne žive. Drugo su lokalni otoci, mjesta s najvećom gustoćom naseljenosti na svijetu. I tamo ne želite dugo boraviti.

Otoka ima preko tisuću. Zakon kaže da prva građevina na bilo kojem otoku mora biti džamija. Pa i na turističkom.

Maldivi su prekrasni i čarobni – to su riječi turista s kojima sam pričao. Ti ljudi uglavnom život provode radeći dosadne poslove u nekom europskom gradu. Ono što im hrani dušu je spoznaja da će opet doći na Maldive. Dobrostojeći idu jednom godišnje, oni manje bogati svake druge ili treće godine. To je njihov život. Dugotrajna nada, nestrpljivo odbrojavanje i onda dva tjedna raja. Pa onda sve ispočetka.

Upoznao sam mladi talijanski par koji je proputovao skoro cijeli svijet. To su uspjeli zato što su postavili pravilo – svaki put idu na neku novu destinaciju, a nigdje, koliko god da je lijepo, se ne vraćaju. S tim planom su prije nekoliko godina došli i na Maldive. Tu su pokleknuli. Shvatili su da se jednostavno moraju vratiti. I vraćaju se. Jedino mjesto na svijetu gdje su odlučili napraviti iznimku, vraćati se iznova.

Ako vam sunce, tirkizno more i bijeli pijesak dosade, zaronite pod more. Tamo ćete naći sasvim novi svijet. Obrise tog svijeta možda ste vidjeli u dokumentarcu – dvobojne ribe, trobojne ribe, potpuno šarene ribe, raže, morski psi, ribe koje se skrivaju u stijenama, svjetleće ribe. To sve, i puno više, naći ćete uz koraljni greben. Vidjeti to uživo, sresti morskog psa dugog 2 metra na dubini od samo 2 metra, doživjeti da vam se velika raža privije uz nogu u pješčanom plićaku i plivati zajedno s ribama čija elegancija i boja probijaju ideju maštovitosti… U tim trenucima pomislite – da, život je lijep.

• putopis