Mnogi od vas vjerojatno su se barem jednom u životu našli u situaciji u kojoj točno znate što trebate učiniti, ali svejedno odgađate.

Ne zato što ste zbunjeni, nego zato što vas nešto iznutra koči. Upravo o tom unutarnjem zastoju piše psiholog Thomas W. Jefferys u svojem komentaru za portal Psychology Today, nudeći zanimljivo objašnjenje zašto je spoznaja često lakša od djelovanja.

“Shakespeareov kompleks” i odgađanje odluke

Kao psiholog s dugogodišnjim iskustvom u dubinskoj psihologiji, bračnoj i obiteljskoj terapiji te savjetovanju o mentalnom zdravlju, Jefferys ističe da muškarci s kojima radi najčešće već znaju što trebaju učiniti. Reći istinu. Suočiti se s boli. Postaviti granicu. Prestati bježati.

Ono što vas zaustavlja nisu neznanje ili nesposobnost, već emocije poput ljutnje, krivnje, srama i tihog straha od onoga što dolazi nakon donesene odluke. Taj obrazac Jefferys naziva “Shakespeareovim kompleksom”.

U Shakespeareovim dramama publika često unaprijed zna što bi glavni lik trebao učiniti. Napetost ne proizlazi iz pitanja “što”, nego “hoće li” lik imati hrabrosti to doista učiniti. Drama se odvija u prostoru između svijesti i djelovanja – prostoru u kojem, prema Jefferysu, danas žive mnogi muškarci.

Niste zbunjeni – nego rastrgani iznutra

Jefferys naglašava da muškarci uglavnom nisu izgubljeni, već duboko podijeljeni. Svjesni su onoga što se od njih traži, ali ih sputavaju neispitana uvjerenja o odgovornosti, lojalnosti, muškosti, neuspjehu i “cijeni” koju treba platiti ako odaberu sebe.

Ljutnja često prikriva tugu. Krivnja skriva strah. Sram uvjerava da je svaki pokret opasan. A sve što miriše na sram najčešće završi na popisu stvari koje se ne preispituju.

Umjesto toga, mnogi se odvraćaju od sebe – rade više, piju više, stalno su zauzeti, umanjuju problem, zavaravaju se ili jednostavno utihnu. Ono što izvana izgleda kao izdržljivost često je, iznutra, dugotrajno isključenje od vlastitih osjećaja.

Kad svijest bez djelovanja postane patnja?

U suvremenoj kulturi, posebno u zapadnom kontekstu, muškarce se često potiče na razvoj uvida i razumijevanja, ali rijetko ih se prati u suočavanju s onim što ti uvidi zahtijevaju. Svijest bez pokreta s vremenom postaje nova vrsta patnje.

Ta se patnja može pretvoriti u rezignaciju, ogorčenost, samosabotirajuća ponašanja ili očaj. Kod nekih ravnodušnost dolazi odmah nakon očaja.

Ono što započne kao oklijevanje, neprimjetno prerasta u način života. Jefferys ističe da to nije manjak karaktera, već manjak dublje svjesnosti – one koja uključuje iskreno sagledavanje uvjerenja, strahova i lojalnosti koje oblikuju vaše izbore.

Ponašanje je posljedica, ne uzrok

Velik dio Jefferysova rada temelji se na pomaganju muškarcima da shvate kako ponašanje rijetko predstavlja početnu točku problema.

Ponašanje je izraz nečega dubljeg – često pokušaj kompenzacije. Iza njega stoje uvjerenja koja su se formirala rano u životu i nastavila djelovati dugo nakon što su izgubila svoju svrhu. Dok se ta uvjerenja ne preispitaju, promjena ostaje kratkotrajna ili nedostižna.

Što ako je upravo oklijevanje mjesto početka?

Cilj, naglašava Jefferys, nije govoriti vam što trebate učiniti. Cilj je osvijetliti ono što vam stoji na putu kada već znate što je potrebno. Iskreno pogledati trenutak oklijevanja, uvjerenja koja ga održavaju i tihe sile koje vas drže zamrznutima pred pragovima koje biste trebali prijeći.

Možda se, zaključuje on, pravi početak događa upravo onda kada ostanete uz ono što biste najradije izbjegli.

Pročitajte i ove članke:

• Zašto su neki muškarci stalno ljuti?
• Psihologija srama: Složena emocija koju nedovoljno poznajemo! Psihijatar Darko Marčinko otkriva detalje i kako mu pristupiti
• Muškarci i psihoterapija: Koliko je ozbiljna situacija?

• odgađanje
• psiholog
• znate što trebate učiniti - ali to ne činite

Učitaj više izvora