Impulzivnost – kako prepoznati i kontrolirati impulzivno ponašanje?
- Budite prvi i komentirajte!
- 7 min čitanja
Impulzivnost je ponašanje koje je obilježeno djelovanjem prije promišljanja, odnosno teškoćama čekanja svojega reda za akciju, intenzivnom nestrpljivošću te prekidanjem drugih.
Impulzivno ponašanje se često može pronaći u stručnoj literaturi kao karakteristika određenih dimenzija ličnosti, a nerijetko je i simptom brojnih poremećaja kontrole ponašanja.
U nastavku saznajte kako se definira impulzivno ponašanje te u kojim okolnostima je najčešće izraženo.
Impulzivno ponašanje
Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku duševnih poremećaja (DSM-5), impulzivno ponašanje je često obilježje graničnog poremećaja ličnosti. Općenito se definira kao djelovanje bez promišljanja koje je neshvaćeno i neadekvatno izraženo, a često je rizično i neprimjereno situaciji.
Također je povezano s nepoželjnim ishodima i agresivnim ponašanjem. Ljudi koji su impulzivni se obično opisuju kao nepredvidive i nestabilne osobe, a upravo je nestabilnost glavna karakteristika graničnog poremećaja ličnosti.
Osim toga, impulzivni pojedinci obično imaju problema s emocionalnom regulacijom i kontrolom ponašanja zbog čega rijetko imaju stabilne i dugotrajne bliske odnose s drugima.
Impulzivno ponašanje nerijetko nosi sa sobom opasne posljedice, a osobe toga nisu niti svjesne. Zbog manjka svjesnosti o svojem ponašanju, impulzivni pojedinci često bivaju odbačeni od strane okoline zbog čega dolazi do samoozljeđivanja i autodestruktivnosti kao obrambenog mehanizma (npr. prejedanje, prekomjerna konzumacija alkohola, suicidalni pokušaji itd.).
No, treba svakako naglasiti da impulzivno ponašanje nije jedini i nužni simptom graničnog poremećaja ličnosti što znači da se kod nekih pojedinaca oboljelih od ovoga poremećaja ličnosti uopće ne mora pojaviti ovakvo ponašanje.
Impulzivnost u psihologiji
Osim definicije u DSM-5 priručniku, impulzivnost se u psihologiji promatrala kroz razne perspektive. Najviše je ispitivana u pogledu psihologije ličnosti kao negativna krajnost dimenzije savjesnosti.
Funkcija dimenzije savjesnosti je slijeđenje ciljeva, odgovornost i ponašanje prema pravilima. Kao negativan pol savjesnosti naglašava se impulzivnost, a jedno fMRI istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Molecular psychiatry je pokazalo da je aktivnost moždanih struktura povezanih s nagrađivanjem bila povezana s rezultatima na skali impulzivnosti što znači da je kod impulzivnih osoba često primijećen i manjak dopamina, neurotransmitera koji je ključan za normalno funkcioniranje organizma.
Ponašanja povezana s dopaminom su vezana uz zadovoljstvo, izvršavanje obveza, slijeđenje ciljeva, energičnost, radost, kvalitetniji san, lakše učenje i pamćenje te bolje i lakše fokusiranje. Manjak dopamina uzrokuje brojne psihičke smetnje (ovisnosti, bezvoljnost, depresija, beznadnost itd.), a poremećaj u lučenju dopamina je povezan sa shizofrenijom.
Osim sa savjesnošću, impulzivnost je često povezana s karakteristikama ličnosti kao što su neuroticizam i psihoticizam. Naime, indikatori psihoticizma su impulzivnost, agresivnost, suicidalnost i socijalna izoliranost, a glavne osobine ličnosti u pozadini psihoticizma su upravo impulzivnost i agresivnost.
Što se tiče agresivnosti, istraživanja objavljena u znanstvenom časopisu Behaviour research and therapy i provedena na muškarcima su pokazala da postoji pozitivan odnos između razine testosterona i jednog ili više aspekata agresivnog, impulzivnog i antisocijalnog ponašanja.
Drugim riječima, povišena razina testosterona je povezana s impulzivnim ponašanjem što ne znači da su isključivo samo muškarci impulzivni već da je ovakvo ponašanje ponekad češće u njihovoj populaciji.
S druge strane, dimenzija ličnosti kao što je neuroticizam sadrži indikatore kao što su depresija, hostilnost, zbunjenost, ranjivost i impulzivnost, a brojna istraživanja dosad su pokazala da su žene podložnije depresivnosti od muškaraca što bi ujedno značilo da su žene također ponekad impulzivne te imaju problema s kontrolom ponašanja.
Kako prepoznati impulzivno ponašanje?
Na temelju svega dosad navedenog, impulzivno ponašanje je većinom simptom većeg psihičkog problema te ne predstavlja poremećaj sam za sebe. Uz njega često dolaze brojni drugi simptomi na temelju kojih se može uočiti koji je poremećaj u pozadini.
Impulzivno ponašanje karakteriziraju sljedeći obrasci ponašanja:
- emocionalna nestabilnost,
- nemogućnost kontrole ponašanja,
- agresivno ponašanje,
- nepredvidljivost,
- neodgovornost,
- neorganiziranost,
- nemogućnost uspostavljanja i održavanja bliskih odnosa,
- egocentričnost,
- bezvoljnost,
- manjak motivacije,
- zanemarivanje društvenih normi,
- kršenje zakona.
Ako biste htjeli uvidjeti jeste li možda previše impulzivni u određenim situacijama, riješite kratki test s našega portala kako biste vidjeli koliko je vaše ponašanje ponekad zapravo impulzivno. Klikom ovdje možete pronaći test, ali svakako uzmite u obzir da pomoću njega ne možete postaviti nikakvu dijagnozu te da on nije dovoljna zamjena za pravo psihologijsko i psihijatrijsko testiranje.
Impulzivnost – simptom psihičkih poremećaja
Impulzivnost je najčešće znak da osoba ima problema s nekim većim psihičkim smetnjama. Ponekad one sežu daleko u prošlost pojedinca te mogu biti povezane s traumama doživljenim u djetinjstvu koje su bile okidač za takvo ponašanje kao vrstu obrambenog mehanizma.
No, ponekad je u pitanju još veći problem posebno ako su se simptomi pogoršali i zakomplicirali pa tako može biti u pitanju antisocijalni poremećaj ličnosti kojega obilježava kršenje društvenih normi, često laganje, impulzivnost, laka razdražljivost, neodgovornost i nedostatak kajanja.
Većina ekstremnih psihopata bi zadovoljavala kriterije antisocijalnog poremećaja ličnosti, ali svi ljudi s tim poremećajem nisu psihopati jer nemaju karakteristike površnog šarma, egocentričnosti i velikog nedostatka empatije te plitkih emocija.
Osim poremećaja ličnosti, impulzivnost može biti pokazatelj deficita pažnje i hiperaktivnog poremećaja, poremećaja raspoloženja i shizofrenog poremećaja.
Impulzivnost kod djece
Ono što roditelje najviše zabrine u razvoju djece jest pojava impulzivnog ponašanja koje se ponekad može pojaviti samo kroz određene faze (npr. faza nijekanja u ranom djetinjstvu kada djeca na sve zahtjeve često odgovaraju negiranjem), ali je bitno prepoznati i pratiti koliko zapravo traje takvo ponašanje jer bi se ranom intervencijom rizične i opasne posljedice mogle kontrolirati i spriječiti.
Poznati znanstvenici Arnold Buss i Robert Plomin su u nekoliko svojih istraživanja dječjeg ponašanja odredili četiri dimenzije temperamenta:
- emocionalnost – lakoća pobuđenosti u uznemirujućim situacijama, opća uznemirenost,
- aktivnost – brzina i živost motoričkih pokreta, nemir,
- socijabilnost – lako sklapanje prijateljstava nasuprot sramežljivosti,
- impulzivnost – nesposobnost kontrole ponašanja, lakoća pojave dosade.
Ono što pomalo brine jest to da su ostala istraživanja potvrdila ovu podjelu te da su ustanovila da temperament pokazuje stabilnost tijekom vremena te da je velikim dijelom naslijeđen. No, nedostatak je možda u tome što su dječje ponašanje u ovim istraživanjima procjenjivali roditelji što može značiti da su u nekim procjenama bili previše subjektivni, a znanstveno se ustanovilo da su roditelji često pristrani pri procjenjivanju ličnosti vlastitog djeteta.
Drugim riječima, impulzivan karakter u ranoj dobi može imati pozitivne ishode ako se na vrijeme krene s djetetom raditi. Ako se zanemari takvo ponašanje, rizične posljedice su veće. Naime, impulzivnost u adolescentskoj dobi je povezana s manjkom kontrole emocionalnih poriva zbog čega adolescenti često doživljavaju više socijalnih poteškoća u tinejdžerskim godinama te dolazi do pojave delinkventnih ponašanja (npr. vandalizma, upotrebe droge i alkohola, tučnjava i kršenja zakona itd.).
Može li se impulzivnost kontrolirati?
Učinci impulzivnosti nisu neizbježni. To bi značilo da se određenim okolnostima može utjecati na smanjenje impulzivnog ponašanja kod adolescenata.
Primjerice, znanstvena istraživanja su pokazala da u siromašnim i opasnim četvrtima adolescenti mogu doživjeti razmjerno mnogo okolnosti koje imaju potencijal poticanja antisocijalnih aktivnosti dok istodobno imaju razmjerno malo struktura lokalne zajednice koje im mogu pomoću u razvoju vještina samokontrole.
No, ono što se zasigurno može zaključiti jest da odnos između impulzivnosti i delinkvencije varira u različitim socioekonomskim kontekstima te da je mnogo faktora koji određuju kako će se impulzivan karakter na kraju razviti.
Roditelji i utjecaj okoline na impulzivnost
Čini se da su za promjene u raspoloženjima adolescenata (npr. impulzivnosti i agresivnosti u dječaka te depresivnosti u djevojčica) više odgovorne aktivnosti u kojima sudjeluju (npr. uzbuđenje zbog susreta s djevojkom ili mladićem, dosada na nastavi i u školi, sreća zbog večernjeg izlaska s prijateljima, ljutnja zbog posla koji moraju obaviti) nego biološke, odnosno hormonalne promjene u pubertetu.
Također, mladi koji zloupotrebljavaju droge obično već u djetinjstvu pokazuju impulzivni i uznemirujući stil ponašanja te sukladno tome i ranije počinju koristiti drogu. Budući da su dječaci aktivniji i impulzivniji pa ih je teže kontrolirati, oni su češće izloženi ljutitoj i nedosljednoj disciplini nego djevojčice.
Ako su pored tih karakteristika djeca izložena neodgovarajućem roditeljstvu, kod njih tijekom djetinjstva raste agresivnost koja se u adolescenciji pretvara u nasilne prekršaje i traje sve do odrasle dobi. Često roditelji čija su djeca impulzivna pokazuju permisivni stil odgoja, odnosno ne uključuju djecu previše u odlučivanje te ne obraćaju dovoljno pažnje na njih, tj. skoro pa ih uopće ne kontroliraju i daju im preveliku autonomiju.
Takva djeca su često neposlušna, buntovna, prezahtjevna, impulzivna, ovisna i ne teže nikakvim postignućima. Osim toga, na djecu mnogo utječe i prihvaćanje od strane okoline. Naime, djeca koja su odbačena su često agresivna, često upadaju u sukobe i impulzivna su što znači da bi adekvatna socijalna podrška itekako bila potrebna za kontrolu ponašanja.
Kako kontrolirati impulzivnost?
Ono što je već više puta spomenuto, a potrebno je opet naglasiti jest upravo rana intervencija. Djeca koja su impulzivna obično imaju neki razlog, odnosno uzrok takvom ponašanju. Ako su u pitanju traume iz djetinjstva, potrebna je stručna pomoć kako bi se trauma prevladala.
Uz to, najveću i najvažniju ulogu imaju roditelji. Njihovo sudjelovanje u životu djece te autoritativan stil odgoja kojega karakterizira toplo, brižno i osjetljivo roditeljstvo i emocionalno ispunjavajući odnos roditelj-dijete (uz čvrstu, razumnu kontrolu, očekivanja i predavanje autonomije djetetu) mogu biti najveća pomoć u rješavanju problema impulzivnosti.
Ako je riječ o odraslim osobama s kojima se nije radilo od početka, svakako je potrebno pokušati potražiti savjet stručnjaka za mentalno zdravlje. Kod impulzivnosti se najboljom pokazala kognitivno-bihevioralna terapija, a kasnije i grupe podrške.
Korištenje lijekova nije uobičajena praksa za impulzivne pojedince, no ako je u pitanju veći poremećaj (npr. shizofrenija) ponekad je potrebna farmakoterapija, ali gotovo uvijek je naglasak na psihoterapiji i resocijalizaciji, odnosno promjeni obrazaca ponašanja te učenja metoda i tehnika za kontrolu ponašanja.
Tekst Dana
Za vas izdvajamo
12 vježbi s vlastitom težinom za izgradnju mišića
- Tomislav Stanić
- 4 min čitanja
Izvori:
- Buss, A. H. i Plomin, R. (2014). Temperament (PLE: Emotion): Early developing personality traits. Psychology Press.
- Forbes, E. E., Brown, S. M., Kimak, M., Ferrell, R. E., Manuck, S. B. i Hariri, A. R. (2009). Genetic variation in components of dopamine neurotransmission impacts ventral striatal reactivity associated with impulsivity. Molecular psychiatry, 14(1), 60.
- Harris, J. A. (1997). A further evaluation of the aggression questionnaire: Issues of validity and reliability. Behaviour research and therapy, 35(11), 1047-1053.