Bullying u školi je antisocijalna aktivnost čiji su sudionici gotovo svi učenici u školi bilo da promatraju nasilje, stresno proživljavaju suosjećanje sa žrtvom ili sami sudjeluju u bilo kakvoj vrsti zlostavljanja druge djece.

Posljednjih nekoliko godina pojavila se sve veća potreba za znanstvenim istraživanjima zlostavljanja u školama kako bi se na vrijeme moglo poduzeti sve mjere i zaustaviti takve vrste nasilja.

Razlog tome je porast vršnjačkog zlostavljanja u školama, ali i želja za promjenama u budućnosti po pitanju sigurnosti djece u školama. Nasilje se podjednako događa u urbanim i ruralnim sredinama, u velikim i malim školama. Nažalost, mnoga djeca zbog toga dolaze u školu ispunjena strahom i nemirom, a nerijetko pokušavaju izbjeći školu na različite načine.

Zlostavljanje u školi – tjelesno i verbalno

Zlostavljanje u školi se najčešće pojavljuje u dva glavna oblika: tjelesnom i verbalnom. Istraživanje iz 2011. godine upućuje da su među učenicima najčešći verbalni konflikti, ali znatan broj učenika navodi i fizičke sukobe.

Fizičko zlostavljanje među djecom

Fizičko zlostavljanje je najlakše primijetiti, a podrazumijeva guranje, udaranje, tučnjavu i sl. Ujedno je ovakva vrsta nasilja najopasnija zato što ponekad tučnjave mogu završiti tragičnim posljedicama.

Poznati znanstvenik Ken Rigby je 2006. godine proveo istraživanje u kojem je tražio da djeca nacrtaju što za njih predstavlja zlostavljanje. Ono što je posebno zanimljivo na crtežima je „neravnoteža moći“ što se ujedno smatra najvažnijom karakteristikom zlostavljanja.

Osoba koja je zlostavljač je uvijek bila fizički veća ili jača od druge osobe na crtežu. Toj drugoj osobi, onoj koja je zlostavljana, djeca su obično pridruživala nazive kao što su „mlakonja“, „štreber“ ili „bezveznjak“.

Najčešće su crteži prikazivali zlostavljanje kao fizičko, a u manjoj mjeri je bilo i psihičkih oblika zlostavljanja. Na tim crtežima su zlostavljači uglavnom u jednini, odnosno uglavnom jedan zlostavljač napada drugu osobu, a tek rijetko je prikazivana skupina zlostavljača.

Verbalno zlostavljanje

Verbalno zlostavljanje se najčešće pojavljuje uz tjelesno zlostavljanje, a čini se da je danas zbog razvoja društvenih mreža i aktivne uključenosti djece u iste, prisutnije i učestalije od tjelesnog zlostavljanja.

U pitanju su vrijeđanja, ogovaranje, širenje glasina i stalno zadirkivanje na temelju nekih nedostataka pojedinca. Verbalno zlostavljanje može rezultirati bolnim psihičkim posljedicama, problemima u prilagodbi i čestim izbjegavanjem škole.

Ono što je postao veliki problem današnjice je verbalno nasilje putem interneta što se danas naziva virtualnim nasiljem. Društvene mreže su ušle u život gotovo svakog učenika, a činjenica je da sve mlađa djeca pri polasku u školu dobivaju svoj pametni telefon.

To ujedno znači i da priključivanjem na društvene mreže automatski postaju izložena zlostavljanju, posebno ako nisu svjesna važnosti zaštite podataka na internetu i upravljanju postavkama privatnosti.

Bullying u školi – posljedice

Zlostavljana djeca, u usporedbi s drugom djecom, imaju značajnih psiholoških problema i poteškoća s kojima se ponekad nose sama ne želeći otkriti drugima što se događa. Najčešće se boje zlostavljača i ponovnih susreta sa zlostavljanjem, a karakterizira ih depresivnost, anksioznost, nesigurnost i sklonost suicidalnim djelima.

Istraživanja su pokazala da imaju nisko samopouzdanje, izrazito loše razvijene socijalne vještine u odnosu na drugu djecu te da su često introvertirani, pasivni, neasertivni i sebe okrivljuju za zlostavljanje koje su doživjeli.

Ono što je posebno izraženo kod zlostavljane djece kao emocionalna reakcija je kronična anksioznost i strah od nasilja, a većina djece je navela da nakon zlostavljanja imaju problema s koncentracijom te da se osjećaju usamljeno i nesretno. Pokazalo se da češće nego druga djeca imaju simptome kronične depresije.

Bullying u hrvatskim školama

Zlostavljanje je prisutno i u Hrvatskoj, ali mnogi to još uvijek ne žele sebi priznati jer je teško prihvatiti da se takve strašne stvari događaju djeci u našoj okolini. Tek kada se dogodi nešto loše, primorani smo prihvatiti tu strašnu istinu, a zapravo bismo je trebali na vrijeme posvijestiti i drugima kako bi se intenzivnije radilo na prevenciji nasilja.

Zlostavljanje u hrvatskim školama je središnja tema raznih istraživanja u zadnjih nekoliko godina. Istraživanjem iz 2007. godine, objavljenom u znanstvenom časopisu Društvena istraživanja, htjelo se ispitati u kojoj se mjeri učenici različitog spola, dobi i drugih obilježja razlikuju u počinjenom nasilju u školi.

Istraživanje je provedeno na  4904 učenika četvrtih, petih, šestih, sedmih i osmih razreda u 25 osnovnih škola u 13 gradova Republike Hrvatske. Rezultati su pokazali značajne razlike u počinjenom nasilju među djecom, tako što dječaci čine puno više nasilja od djevojčica, učenici 7. i 8. razreda značajno su agresivniji od mlađih, a najagresivniji su oni učenici koji se osjećaju odbačeno u školi.

Još jedno zanimljivo istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Psihologijske teme, provedeno je u Hrvatskoj 2012. godine na 558 učenika i učenica srednjih škola u Ogulinu, Velikoj Gorici, Zaboku i Oroslavju.

Rezultati pokazuju kako svaki tjedan 37.8% učenika doživljava barem jedan oblik vršnjačkog nasilja. Ako uzmemo u obzir da je od ovog istraživanja prošlo već sedam godina unutar kojih je tehnologija strašno napredovala i donijela neke druge oblike komunikacije, ali i druge oblike verbalnog zlostavljanja putem interneta, možemo biti sigurni da je ovaj postotak danas još i veći.

Prevencija nasilja u školama

Čini se da je nasilje u školama uvijek postojalo, ali nije se pokazivala prevelika svjesnost mogućih posljedica koje takve situacije ostavljaju na djecu.

Zahvaljujući sve većoj zainteresiranosti psihologa i pedagoga diljem Hrvatske za stanje djece u školama po pitanju zlostavljanja, provode se mnoge intervencije (edukacije, radionice, savjetovanja itd.) koje pokušavaju posvijestiti važnost sigurnosti djece i suzbiti nasilje i zlostavljanje u školi.

Nažalost, postoji i druga strana ove problematike, a to je nedostatak psihološke pomoći zlostavljanoj djeci, kao i nedostatak prevencije zlostavljanja što je ujedno i najgori oblik zanemarivanja i dopuštanja ovakvih stvari.

Iako se neke vrste zlostavljanja ne mogu tako lako uočiti (npr. virtualno nasilje), bilo dobro kada bi učitelji i profesori malo više pratili što se događa po hodnicima i pokazuju li njihovi učenici neka zabrinjavajuća ponašanja ili iznenadne promjene u ponašanju. Bilo kakva pravovremena reakcija ili obavijest roditeljima o stvarima koje se u školi događaju njegovom djetetu, upravo može spasiti život njihovom djetetu.

Škola bi trebala biti odgojno-obrazovna institucija, a čini mi se da je danas ostala samo obrazovna. Naglasak je na učenju, uspjehu, postignuću, visokim prosjecima ocjena i borbi protiv prepisivanja, a ne vidi se nešto puno važnije u pozadini.

Ono što je izrazito važno napomenuti je to da su u procesu usvajanja osnovnih obrazaca ponašanja kod djeteta ipak najvažniji roditelji s kojima djeca provode najviše vremena i koji su im jedini modeli učenja sve dok ne krenu u školu. Nakon polaska u školu, učitelji izrazito utječu na psihički razvoj djeteta jer samim time i oni dobiju ulogu modela učenja ponašanja za dijete.

Kome se djeca mogu obratiti u školi?

Zlostavljanje je jako osjetljiva tema i djeca koja su zlostavljana jako teško otkrivaju bolnu istinu nekom drugom. Stoga je važno razviti odnos pun povjerenja i iskrenosti.

Ako djeca smatraju da im učitelji, školski psiholozi ili pedagozi mogu pružiti podršku i da će im pomoći kad im se jave s problemima, zlostavljanje u školama bi se puno ranije otkrilo, a i znalo bi se na vrijeme pomoći svim učenicima, a posebno onim učenicima koji su žrtve zlostavljanja i kojima je najviše narušeno fizičko i mentalno zdravlje.

Nažalost, mnoga djeca još uvijek ne znaju kome se prvom obratiti kada dožive neku vrstu zlostavljanja u školi. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se još uvijek premalo govori o nasilju u školama koje je itekako prisutno, zbog čega dijete smatra da je ono jedino kojemu se takvo nešto dogodilo i da mu možda nitko neće vjerovati ako potraži pomoć.

Stoga bi djecu trebalo upoznati s radom djelatnika u školi te im jasno dati do znanja kome se mogu javiti i zatražiti pomoć kada im je potrebna. Pritom bi bilo dobro djeci osigurati anonimnost i određenu vrstu zaštite kako bi se lakše otvorila i rekla što ih muči zato što mnogi od njih ne žele prijaviti nasilje jer se boje da će njihov zlostavljač za to saznati i učiniti im nešto još gore. Stoga je svaki oblik zaštite dostojanstva i zdravlja djeteta važan kako bi ga se potaknulo da zatraži pomoć u školi.

• bullying
• nasilje
• tjelesno nasilje

Učitaj više izvora