Vi ste kompetentna, odgovorna osoba. Donosite važne odluke, vodite projekte, znate tko ste i što želite. A onda dođete na obiteljski ručak ili večeru – i već nakon 20 minuta branite svoje životne izbore, osjećate se kritizirano ili se uhvatite u istoj onoj bratsko-sestrinskoj dinamici iz djetinjstva.

Ako vam je ovo poznato, niste sami. Tijekom dugogodišnje kliničke prakse terapeuti iznova susreću isti obrazac – funkcionalni, zreli odrasli ljudi u obiteljskom okruženju počinju se osjećati i ponašati kao da su ponovno tinejdžeri.

Zašto se to događa – i što to znači za vas?

Psihološki povratak u prošlost

Vaša se psiha oblikovala unutar obiteljskog sustava. Upravo ste tamo naučili koji su dijelovi vas prihvaćeni, koje morate skrivati, kako dobiti pažnju i kako se zaštititi.

Kada se vratite u obiteljski kontekst, čak i nakon desetljeća, ti se stari obrasci ponovno aktiviraju. Ne zato što vas netko namjerno “vraća unatrag”, nego zato što poznati podražaji automatski pokreću obrambene mehanizme koje ste ondje razvili.

Komentar mlađe sestre o vašem izgledu može vas u trenutku vratiti u osjećaj nesigurnosti iz ranih tinejdžerskih dana – iako danas imate zdrav odnos prema svojem tijelu. Suptilna kritika o karijeri može vas potaknuti da se opravdavate, iako ste uspješni i nemate kome što dokazivati.

Ključno pitanje nije zašto se to događa, nego – što se točno “urušava” u tim trenucima?

Kada se unutarnja ravnoteža raspadne

Još je Platon govorio o tri dijela psihe – razumu, emocijama i željama. U odrasloj dobi, kada funkcionirate dobro, ti su dijelovi relativno usklađeni.

No, obiteljski kontekst često tu ravnotežu razbija. Aktiviraju se stari obrasci iz vremena kada ta integracija još nije postojala – potreba za odobravanjem, želja za sigurnošću, snažne emocije – dok vaš zreli sud i samopouzdanje ostaju u drugom planu.

Ono što se tada “raspada” jest osjećaj unutarnjeg samoupravljanja – stabilno znanje o tome tko ste, neovisno o okolnostima.

Taj osjećaj imate na poslu, s prijateljima, u svakodnevnom životu. No, za obiteljskim stolom on slabi, dovoljno da reagirate iz starog, fragmentiranog dijela sebe, umjesto iz svoje zrele odrasle pozicije.

Prepoznavanje stvara prostor

Dobra vijest je da već samo prepoznavanje tog procesa smanjuje njegovu snagu. Čim možete pomisliti “Ovo je regresija!”, stvorili ste malu, ali važnu distancu.

Tijelo to često prvo osjeti – napetost u prsima ili grlu, plitko disanje, osjećaj da ste “manji” ili mlađi nego inače, onaj poznati čvor u želucu.

Emocionalno, reakcije postaju pretjerane – ljutnja koja je jača nego što situacija zahtijeva, tjeskoba bez stvarnog razloga, osjećaj da ste kritizirani i kad niste. Pojavljuje se potreba da se dokazujete ili branite odluke koje zapravo ne trebaju obranu.

U ponašanju se možete uhvatiti u starim ulogama – onoga koji smiruje, onoga koji je uvijek kriv, “zlatnog djeteta”. Ili u sitnim natjecanjima sa braćom i sestrama.

Pitanje je – možete li to primijetiti dok se događa, a ne tek kasnije, u vožnji kući? Jer upravo tu počinje izbor.

Vaše zrelo “ja” nije nestalo

Vaše zrelo, integrirano “ja” ne nestaje tijekom regresije. Ono je samo privremeno zasjenjeno starim obrascima.

Sve što ste godinama gradili – sposobnost rasuđivanja, emocionalnu stabilnost, jasnoću o vlastitim željama – i dalje je tu. Obiteljsko okruženje to ne briše, samo nakratko preuzima kontrolu.

Između osjećaja i reakcije postoji prostor. U tom prostoru živi vaša sloboda izbora – ograničena, ali stvarna.

Što možete učiniti?

Nerealno je očekivati da regresiju možete potpuno izbjeći. Obiteljski obrasci su duboki, a okupljanja emocionalno nabijena. Vjerojatno ćete se barem djelomično vratiti starim reakcijama – i to je normalno.

Ono što možete učiniti jest:

• primijetiti trenutak kada se to događa
• doslovno osjetiti stopala na podu i povezati se s tijelom
• podsjetiti se barem na jednu istinu o osobi kakva ste danas
• svjesno izabrati jednu reakciju, umjesto automatske.

Ako reagirate kao s 15 godina – to nije neuspjeh, nego informacija. Pokazuje vam gdje još žive stari obrasci.

Obitelj će biti ono što jest. Okupljanja će biti kakva jesu. No, imate više izbora nego što mislite – ne beskonačno mnogo, ali dovoljno da ostanete barem djelomično svoji.

Jer i kada se aktiviraju stare emocije i tjelesne reakcije, vi ste i dalje tu. Pitanje je samo možete li se toga sjetiti baš onda kada vas sve u situaciji pokušava natjerati da to zaboravite.

Pročitajte i ove članke:

• Kako iscijeliti unutarnje dijete? Psihologinja ima odgovor
• Transgeneracijska trauma: Bol koja se prenosi šutnjom! Psihijatar Darko Marčinko otkriva sve o procesu koji nas određuje
• Ovih sedam stvari rade roditelji koji vole svoju odraslu djecu.

• psihološki povratak u prošlost
• zašto se uz roditelje osjećate kao dijete

Učitaj više izvora