Munchausenov sindrom je mentalni poremećaj u kojem osoba namjerno pokušava izazvati simptome fizičke ili psihičke bolesti te se ponaša u skladu s tim simptomima, a zapravo nije bolesna. Ovaj poremećaj je povezan s teškim emocionalnim poteškoćama, odnosno osobe često simuliraju simptome drugih bolesti kako bi se lakše nosili s dubokim emocionalnim problemima.

Munchausenov sindrom nazvan je po Baronu von Munchausenu, njemačkom časniku iz 18. stoljeća, koji je bio poznat po pretjeranom ukrašavanju priča o svojem životu i iskustvima koje je proživio. Većina simptoma kod osoba s Munchausenovim sindromom povezana je sa simuliranjem tjelesnih poteškoća kao što su bol u prsnom košu, želučani problemi ili vrućica, ali ponekad se javljaju i simptomi povezani s mentalnim poteškoćama.

Važno je naglasiti da ovaj sindrom nije isto što i hipohondrija koja spada u somatoformne poremećaje. Naime, kod hipohondrije osoba zaista smatra i vjeruje da ima određenu bolest dok kod Munchausenovog sindroma osoba zna da nije bolesna, ali to želi biti zbog čega stalno lažira simptome i glumi. Isto tako, ovu vrstu sindroma treba razlikovati od izmišljanja zdravstvenih problema zbog nekog drugog cilja ili sekundarne dobiti što često znaju raditi odrasli pojedinci kako bi dobili bolovanje, mirovinu ili neku drugu financijsku odštetu.

Munchausenov sindrom – simptomi

Osobe s Munchausenovim sindromom namjerno naglašavaju simptome određene bolesti i to na nekoliko načina. Mogu lagati o simptomima ili ih lažirati, namjerno se ozljeđivati kako bi izazvali simptome ili utjecati svojim ponašanjem na nepovoljne rezultate krvnih nalaza i testiranja kako bi sebe prikazali bolesnima.

Simptomi koji upozoravaju na postojanje Munchausenovog sindroma su:

• nejasni simptomi koji se ne mogu kontrolirati,
• dramatična, ali nedosljedna povijest bolesti,
• simptomi koji postaju ozbiljniji ili se mijenjaju nakon početka liječenja,
• predvidivi recidivi nakon poboljšanja stanja,
• opširno poznavanje bolničke i medicinske terminologije, kao i opisi bolesti iz udžbenika,
• prisutnost više kirurških ožiljaka,
• sklonost samoozljeđivanju,
• pojava novih ili dodatnih simptoma nakon nepovoljnih rezultata ispitivanja,
• prisutnost simptoma samo kada je osoba s drugima ili pod nadzorom,
• spremnost na medicinske testove, operacije ili druge postupke,
• povijest traženja liječenja u brojnim bolnicama, klinikama i liječničkim ambulantama, ponekad čak i u različitim gradovima,
• teške emocionalne poteškoće,
• problemi s identitetom i samopoštovanjem.

Munchausenov sindrom – uzroci

Točan uzrok Munchausenovog sindroma nije poznat, ali istraživači razmatraju ulogu bioloških i psiholoških čimbenika u njegovom razvoju. Neke teorije sugeriraju da povijest zlostavljanja ili zanemarivanja osobe u ranom djetinjstvu ili povijest učestalih bolesti koje zahtijevaju hospitalizaciju mogu biti čimbenici u razvoju sindroma.

Ponekad su uzroci povezani i s manjkom samopouzdanja, nedostatkom pažnje tijekom odrastanja i destruktivnim ponašanjem. Istraživači također proučavaju moguću vezu s poremećajima ličnosti, koji su uobičajeni kod osoba s ovim sindromom.

Nema pouzdanih statističkih podataka o broju ljudi koji pate od Munchausenovog sindroma, ali se ovaj sindrom još uvijek smatra rijetkim stanjem. Uz to, osobe s Munchausenovim sindromom teže liječenju u raznim zdravstvenim ustanovama, što može dovesti do pogrešnih statističkih zaključaka. Općenito, Munchausenov sindrom je češći kod muškaraca nego kod žena, a najčešće se javlja kod odraslih osoba iako se može pojaviti i kod djece.

Munchausenov sindrom – dijagnoza

Dijagnosticiranje Munchausenovog sindroma je vrlo teško zbog laganja, odnosno neiskrenosti koja je prisutna kod opisivanja simptoma. Liječnici moraju isključiti sve moguće tjelesne i duševne bolesti prije nego se uzme u obzir dijagnoza Munchausenovog sindroma.

Ako liječnik ne pronađe nikakav fizički razlog koji bi mogao opisati simptome ili ako obrazac fizičkih simptoma koje netko opisuje sugerira da su namjerno izazvani, onda će vrlo vjerojatno uputiti osobu kod psihijatra ili psihologa, odnosno stručnjaka za mentalno zdravlje.

Psihijatri i psiholozi koriste posebno dizajnirane tehnike za intervju i psihološku procjenu kako bi procijenili osobu za koju sumnjaju da ima Munchausenov sindrom. Liječnik svoju dijagnozu zasniva na isključivanju stvarne tjelesne ili duševne bolesti te na promatranju stavova i ponašanja pacijenta.

Munchausenov sindrom – liječenje

Iako osoba s Munchausenovim sindromom aktivno traži tretman liječenja za različite poremećaje koje izmišlja, često nije voljna priznati i tražiti liječenje samog sindroma. To čini liječenje osoba s ovim sindromom vrlo izazovnim, a izgledi za oporavak su često nepovoljni.

Kada je u pitanju liječenje, prvi cilj je modificirati ponašanje osobe i smanjiti njezinu zlouporabu medicinskih sredstava. Jednom kada se taj cilj zadovolji, glavni cilj liječenja postaje razrada svih psiholoških problema koji mogu uzrokovati takvo ponašanje osobe. Drugi ključni cilj je pomoći pacijentima izbjeći opasne i nepotrebne medicinske dijagnostičke ili terapijske postupke (kao što su operacije), koje često traže kod različitih liječnika koji možda nisu svjesni da su fizički simptomi lažni ili samoinicijativni.

Kao i kod drugih sličnih poremećaja, primarno liječenje Munchausenovog sindroma je psihoterapija ili savjetovanje. Liječenje se obično fokusira na promjeni mišljenja i ponašanja pojedinca pri čemu je najkorisnija kognitivno-bihevioralna terapija. Obiteljska terapija može također biti korisna u podučavanju članova obitelji da ne nagrađuju ili pojačavaju ponašanje osobe s poremećajem.

Što se tiče farmakoterapije, ne postoje lijekovi koji bi bili mogli izliječiti ovakve poremećaje. Međutim, lijekovi se mogu koristiti za liječenje povezanih bolesti, kao što su depresija ili anksioznost koje se nerijetko javljaju u kombinaciji s ovim sindromom. Korištenje lijekova se mora pažljivo pratiti kod osoba s ovakvim poremećajima zbog rizika upotrebe lijekova štetne načine.

Munchausenov sindrom – oporavak i rizične posljedice

Osobe s Munchausenovim sindromom izložene su riziku od zdravstvenih problema povezanih s ozljeđivanjem i namjernim izazivanjem simptoma. Ponekad takvi opasni pothvati mogu dovesti i do smrtonosnih posljedica. Osim toga, mogu patiti od reakcija ili zdravstvenih problema povezanih s višestrukim testiranjima, postupcima i tretmanima, a izloženi su velikom riziku od zlouporabe farmakoloških tvari i pokušaja samoubojstva.

U većini slučajeva je poremećaj kronično i dugotrajno stanje koje se ne može tako lako liječiti. Nažalost, još uvijek ne postoje metode niti programi koji bi mogli djelovati preventivno i spriječiti nastanak ove bolesti, a teško je i predvidjeti rizične pojedince, odnosno osobe koje bi mogle razviti ovakvu vrstu poremećaja.

S obzirom na to da oboljeli poriču prisutnost samog sindroma, a simptome drugih bolesti namjerno uzrokuju ili glume, vrlo vjerojatno se neće pridržavati liječničkih savjeta u vezi liječenja sindroma. Stoga je od najveće koristi podrška okoline, posebno osobe koja je najbliža oboljelom i u koju ima povjerenja. Ta osoba je od velike pomoći liječniku kako bi mogao identificirati bolest te ustanoviti tretman liječenja, a ujedno može biti i glavna motivacija oboljeloj osobi da se pridržava metoda liječenja te da prihvati odgovarajuću medicinsku skrb za svoj poremećaj.

• mentalno zdravlje
• munchausenov sindrom

Učitaj više izvora