Aah, kolege Enzimi. O da! Volim Enzime.

Često se družim s njima! Oni su moji prijatelji i zahvalan sam im na svemu!

Oni su zapravo marljivi mravi. To su momci koji rade svaki dan, cijeli dan.

I nedjeljom i praznikom!

Neophodi su za naš život.

Evo kad čitate ovaj tekst odvijaju se na tisuće raznih enzimskih reakcija.

Kad okom trepćete, pomičete bilo koji dio tijela, kad mislite, sanjate, spavate, govorite ili dišete, bilo što da radite trošite enzime. A oni Vas besprijekorno i bespogovorno služe. Danju i noću.

Onu divnu pečenku ili onu finu salatu ne možete pojesti bez enzima.

Pritom ne mislim samo na enzime probave, nego i one enzime koji omogućuju disanje, stezanje mišića, žvakanje, gutanje i sve ostale radnje. Za sve te akcije potrebni su enzimi.

Šetnja po parku je nemoguća bez enzima.

Ljubavni zagrljaji i poljubci također su nemogući bez enzima.

Enzimi su jedno ogromno suptilno, nježno, osjetljivo carstvo u našem tijelu.

Od velike su koristi za naše zdravlje. Njihov manjak ili nedostatak može ozbiljno smetati našem zdravlju i znatno umanjiti kvalitetu života, a bez nekih život ne bi bio moguć.

Običnu čašu mlijeka ne možete popiti ako nemate enzime koji su za to potrebni.

Em ne možete podići čašu niti gutati, a kamo li probaviti mlijeko.

Treptaj oka ili pomak prsta trajao bi možda godinu dana ili se uopće ne bi mogao odvijati.

Kad bi se rukovali bez pomoći enzima, prvo bi nam trebalo par godina da dođemo jedni drugima.

Zatim još par godina da stisnemo šake i još par da otpustimo. Mislim da se ne bi željeli rukovati s nekim par godina, a i tko bi čekao osmjeh na licu par godina pa ga još i držao par godina! Kakve bi to bile bore na licu!

A zamislite tek koliko bi se načekali za jedan jedini poljubac. Par godina.

A i sumnjam da bi ste htjeli biti poljubljeni na par godina…

A što velite kad bi Vas nešto zasvrbilo na nosu? Češkanje bi trajalo par godina.

Da li sada razumijete koliko ti enzimi, to nježno i ogromno carstvo u nama, ubrzavaju sve procese u našem tijelu?

Ti enzimi su poprilično zahtjevni i pompozni. Za svoj rad puno traže.

Najprije traže svoja prava i uvjete rada a onda obavljaju posao. Prvo plati pa radi.

Gotovo svi traže centralo grijanje u stanovima, konstantnu temperaturu u rasponu od 32 do 37 stupnjeva. Iznad tih temperatura aktivnost im znatno opada, a kasnije i prestaje.

Zatim traže povoljnu i samo njima odgovarajuću kiselost u sredini u kojoj će raditi.

Ne nižu od 4 i ne veću od 8 “stupnjeva” po skali kiselosti tzv. pH skali.

Skala ide od 1 (kiselo), do 7 ( neutralno) pa do 14 (lužnato).

I ne samo to iako je i to već jako puno!

Probajte grijati neku prostoriju cijeli život na 35 stupnjeva. To košta!… Ali briga njih.

Jeste li znali…

…da su testisi u muškaraca namjerno izbačeni van trbušne šupljine, u međunožje jer enzimi koji pospješuju razvoj testisa i sintezu sperme ne rade na “vrućini” od 36 stupnjeva kakva je u trbušnoj šupljini nego na 32-34 stupnja kakva je u međunožju.

Uz put to mjesto je jako isprepleteno živcima i tekućinom (inervirano) pa je ekstremno osjetljivo na udarac. To je udarac koji obara (knock-out) svakog muškarca bez obzira na fizičku snagu i tjelesnu masu, a bol može trajati satima pa i danima. Bol je nezaboravna.

Pitate se uzimam li enzime?

Da. Prije ručka. Jer želim biti vitalan i zdrav u 95–oj godini. Pa ulažem u sebe sada.

Enzimi su regularni stanovnici moje kućne ljekarne. I ne plaćaju stanarinu i režije.

I to iz više razloga.

Ali o tome u slijedećoj epizodi Enzimi i regulacija osjećaja umora

• enzimi