Biti vegetarijanac u nevegetarijanskoj obitelji ponekad predstavlja temelj za nesporazume i dugotrajne rasprave („za“ i „protiv“). Kada sam ja prešla na vegetarijansku prehranu, moja obitelj prihvatila je moje prehrambene navike s nevjericom i zabrinutošću. Živeći u uvjerenju da „nema jela bez mesa“, moj izbor da izbacim meso iz prehrane za njih je predstavljao šok.  Čak i danas me pitaju „Kako živiš od salate?“.

U roditeljskom domu moj su izbor teško, ali polako prihvatili, no kako je moja mama naučila dodavati malo mesa (pa makar radi „arome“) u gotovo sva jela, izbor za mene je bio mali te sam počela kuhati sama. S vremenom, mama je iz želje da kuha za mene eksperimentirala u kuhinji toliko da danas zna napraviti muffine, pitu lezu, kolač, pa čak i pohati povrće bez jaja, a za povrće, leću i čorbice bez mesa postala je pravi majstor.

No, obiteljski ručak (proslave, rođendani, roštilj) za vegetarijanca može vrlo lako postati „neželjeno iskustvo“. Tako mi se mnogo puta dogodilo da sa stola krcatog raznovrsnim jelima (s mesom), na obiteljskom ručku, ja nemam ništa za jesti, osim rajčice i kriške kruha. Članovi obitelji (na čelu s domaćicom koja je kuhala) prvobitno bi postavljali pitanja:

• A otkud to da ne jedeš meso? (MESO ne jedeš!)
• A jedeš li piletinu, piletina je zdrava? (NI PILETINU ne jedeš?!)
• Jedeš ribu? (NI RIBU ne jedeš!)
• PA ŠTO TI UOPĆE JEDEŠ?!

Nakon serije pitanja i mojih dugih nabrajanja što sve jedem ili ne jedem, uslijedio bi otpor („pa uzmi barem jedan komad piletine…“,  „ne možeš živjeti bez mesa“ , „razboljet ćeš se“…). U početku, takvi komentari su me uzrujavali, no nakon što mi je i liječnik održao „predavanje“ o tome kako ću bez mesa neizlječivo oboljeti, shvatila sam da oni to govore jer misle najbolje za mene (uvjereni su da je to pravi način prehrane) i brinu se za moje zdravlje.

Od tada, ne ulazim u duge rasprave, samo im priopćim da se dobro osjećam te da redovito radim pretrage krvne slike i vitaminsko-mineralnog statusa (rezultati su, usput, odlični!). Zanimljivo, ali članovi moje obitelji počeli su i sami jesti više povrća jer svakodnevno čitaju ili slušaju o tome kako je prehrana temeljena na povrću zdrava.

Na koncu, s godinama, prihvatili su moje vegetarijanske navike i više me ne nude mesom. Još uvijek mi se ponekad dogodi da na obiteljskim okupljanjima imam vrlo mali izbor jela, ali to sam prihvatila kao cijenu svog vegetarijanstva (jer, tobože, domaćice ne znaju kako napraviti jelo bez mesa). S druge strane, često se ugodno iznenadim kada probam neke ukusne vegetarijanske specijalitete, koje je moja ujna ili kuma spremila specijalno za mene!

Na pitanje što jedem odgovaram jednostavno: „ništa što se kreće“. Koliko se dobro osjećam ili ne osjećam bez mesa govori moj osmijeh.

• raznovrsna prehrana
• vegetarijanstvo