Možda ste se već zapitali kakve veze volonteri koji vode azil za napuštene pse, ljudi iz udruge Pobjede, imaju sa svinjama. E, davno je to počelo…

U ljeto 2013. došli su neki ljudi pred azil, iskipali bolesnog prasca od kojeg nisu imali koristi i rekli: ‘Evo vam ga, zakoljite ga i nahranite pse, tu je 50 kg mesa.’ I što sad?! Šokirani volonteri uzeli su šokiranog prasca, zahvalili i rekli da ga neće ubiti. Razmišljali su u koji ćošak azila da ga uguraju – jer azil je već tad pucao po šavovima – pa mu napravili kuću. Dali su mu život, dom i moćno ime: Arčibald, za prijatelje Arči. Pozvali su veta (da, onog mog), liječili ga i digli na noge. Vratili su mu vjeru u ljude, naučili ga na pse, pa pustili da trči s njima po azilu, a on se smije od uživancije i – laje (i vi biste prolajali da dan i noć živite sa 180 pasa)!

Kako je Arči smekšao mnoga srca

Čuda su se za Arčija radila. Bila je to možda najvažnija borba za mnoge volontere, jer on je bio simbol svih obespravljenih, žigosanih, unaprijed osuđenih, a nevinih… Bila je to prilika da se iskupe barem mrvicu, zbog sebe i drugih. Da pokažu svijetu Tko je svinja.

Za neke druge volontere i azilske simpatizere, posjetitelje i šetače pasa, bio je životna prekretnica. Ispred tebe grmalj od par stotina kila, gledaju te ta dva plava oka, stojiš tako u strahu i shvatiš da ti je taj pogled poznat, shvatiš da je to isti pseći pogled, oči Nekoga. Shvatiš da je ono što si jučer imao za ručak na tanjuru – On.

Tako su mi volonteri pričali.

Arči, nažalost, nije dočekao starost. Umro je prije trećeg rođendana. Njegovi bolesni, upaljeni, bolni zglobovi nisu izdržali teret. Pazilo se, itekako se pazilo, ali ne možeš protiv gena. Stvoren je da što prije bude što veći; nije zamišljeno da njegove kratke nogice nose tu kilažu dugo vremena. Nije trebao živjeti godinama, već mjesecima. Volonteri su se borili, ali njegovo veliko tijelo je počelo otkazivati. Moja ljudska prijateljica kaže: ‘Arči je odustao, prije nego smo mi odustali…’

Praščić Mašo dvaput je prevario smrt

 Arčibald nije bio jedini prasac u osječkom azilu. Kratko je tu našao dom (i zamjensku kereću mamu Miljenku) i mali praščić Mašo, spašen od dvije smrti (taj je srećković neki, baš poput mene!) iz Gunje za vrijeme poplave 2014. Mašo je udomljen kod dvije veganke, Agneze i Jelene, koje su s vremenom osnovale utočište Blue Cross Greenfarm Animal Sanctuary u Vrbovcu.

Mašo se sada zove Sausage (Kobasica), tako da ljudi na licu mjesta mogu povezati živo biće i večeru. 😉 Ta razmažena guzica (nisu moje riječi, to cure kažu!) od cirka 350 kg ima idiličan život na velikom imanju, gdje redovito ruši ograde i odlazi, praćen čoporom pasa, u šetnje, u šumu ili selo, već po inspiraciji. Inače, društvo mu prave (uz silne pse i mačke)  još jedna svinja, dvije ovce i ovan, krava i koza.

Ima neka tajna veza…

Eto, sada znate tajnu vezu osječkog azila za pse i svinja. Uglavnom svi volonteri su vegetarijanci (u manjoj mjeri) ili vegani (većinom). Ne zato što je to elitno društvo koje prima samo vegiće, već zato što je to (logična) lančana reakcija. Ljudi dođu pomagati psima, što se najčešće pretvori u životnu misiju, i nakon nekog vremena shvate (tako mi pričaju) da nije u redu boriti se svim silama za jedan život, a onda doći kući i uzeti drugi.

Shvate da su njihove riječi i apeli ‘svaki život je bitan!’ šuplji i nevjerodostojni ako to ne primjenjuju na sve. A u našem azilu redovno imaju priliku isprobati veganske delicije koje im olakšaju odluku… 😉

Pokušajte i vi svijet pogledati na drugačiji način. Ako ste svojim ljubimcima, psima i mačkama, priznali osjećaje, ako znate da se vesele, vole, tuguju, ljute, da ih boli, onda znate da i druge životinje to osjećaju. Na vama je hoćete li postupiti ispravno…

• azil
• super ljilja
• veganstvo
• vegetarijanstvo