Agorafobija ili strah od otvorenog prostora vrsta je anksioznog poremećaja, a odnosi se na skupinu strahova povezanih s bivanjem na mjestima iz kojih bi bijeg bio otežan ili nemoguć. Najčešće se pojavljuje u kombinaciji s napadajima panike. 

Sam naziv govori o strahu od otvorenog prostora (grčki agora – javno mjesto), no danas se smatra da je riječ o strahu od napuštanja utočišta, odnosno o strahu od nepoznatog prostora iz kojega bi odlazak mogao biti otežan.

Uzroci agorafobije 

Nije u potpunosti poznato što uzrokuje agorafobiju. Postoje dokazi koji upućuju na mogućnost genetskog nasljeđivanja. Kao uzrok uzimaju se i unutarnji emocionalni konflikti ili proživljavanje neke traumatične/stresne situacije.

Najčešće započinje u adolescenciji ili ranoj odrasloj dobi i to u dobi od 19 do 32 godine, no može se javiti i u starijoj dobi. Agorafobija je češća kod žena, a pogađa ih čak dva do tri puta više nego muškarce.

Zbog složenosti poremećaja i učestalosti u posljednje vrijeme, agorafobija se tek u zadnjem izdanju dijagnostičkih priručnika svrstala u osnovne tipove anksioznosti iako prije nije postojala kao zasebna kategorija.

Simptomi agorafobije

Simptomi agorafobije uključuju grupu iracionalnih strahova i osjećaja anksioznosti zbog:

• bivanja u gomili ili čekanja u redu,
• korištenja javnog prijevoza (uključujući putovanja avionom, autobusom itd.), 
• bivanja na otvorenim prostorima,
• boravljenja u zatvorenim prostorima (trgovački centri, kazališta).

Agorafobija se može manifestirati i na sljedeće načine:

• ostajanje u kući kroz duže periode,
• napadaji panike ili anksioznosti,
• izbjegavanje situacija koje uzrokuju strah,
• osjećaj bespomoćnosti,
• vrtoglavica, bolovi u prsima, nedostatak daha, lupanje srca.

Simptomi agorafobije u prosjeku traju šest mjeseci ili više.

Agorafobija vs. socijalna anksioznost

Socijalna anksioznost i agorafobija dva su vrlo usko povezana poremećaja, a ponekad se javljaju istovremeno. Naime, kod socijalne anksioznosti, osoba osjeća strašnu napetost i tjeskobu u društvenim situacijama. Kod agorafobije se javlja napetost u situacijama iz kojih bi bijeg bio otežan ili nemoguć, a to su često situacije masovnih društvenih okupljanja (npr. koncerti, prosvjedi) iz kojih je bijeg također otežan.

Primjerice, ako je osoba koja pati od agorafobije više puta imala problema s odlaskom s nekog koncerta zbog velike gužve, moguće je da će u budućnosti izbjegavati takve ili slične događaje kako se ne bi ponovno dovela u istu situaciju. Upravo zato će vjerojatno razviti i neke simptome socijalne anksioznosti o kojoj više možete pročitati ovdje.

U situacijama kada je teško razlučiti agorafobiju od socijalne anksioznosti, moguće je da osoba pati od oba poremećaja istodobno. To je čest fenomen koji se naziva “komorbiditet” (dva poremećaja koja se javljaju zajedno). Različiti tipovi iste skupine anksioznih poremećaja se često javljaju zajedno, što nije neobično posebno kada je u pitanju agorafobija. 

Više o anksioznosti i anksioznim poremećajima možete pročitati ovdje.

Dijagnoza i liječenje agorafobije

Agorafobija se dijagnosticira pomoću velike psihijatrijske obrade koja uključuje klinički intervju i psihološko testiranje. Najčešće je popraćena sistematskim pregledom kako bi se eliminirala druga stanja koja imaju slične tjelesne simptome. Stanje se s vremenom pogoršava ako se ne tretira pa je nužno potražiti pomoć što prije.

Nakon utvrđivanja stanja, moguće je liječenje psihoterapijom i/ili lijekovima. Kod fobija različitih vrsta je puno korisnija metoda liječenja psihoterapijom, ali ako se poremećaj javlja u kombinaciji s nekim drugim poremećajima, moguće je da će biti potrebno uvesti i lijekove.

Cilj terapije jest smanjenje simptoma iracionalnog straha i anksioznosti kroz rad s terapeutom. Terapija uključuje kognitivno-bihevioralne metode koje se fokusiraju na promjeni načina razmišljanja i ponašanja. Liječenje može uključivati i terapiju izlaganjem za suočavanje sa strahovima na način da se osobu progresivno izlaže onomu čega se boji. Ostale vrste terapija uključuju hipnozu i biofeedback (učenje kontroliranja tjelesnih funkcija, kao što je ubrzano kucanje srca).

Lijekovi se mogu uzimati u kombinaciji s terapijom ili zasebno. Najčešće se prepisuju antidepresivi (selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina) ili anksiolitici, koji se uzimaju u rasponu od 6 mjeseci do godine dana.

Samopomoć

Iako se u slučaju agorafobije strogo preporučuje odlazak liječniku i započinjanje terapije, postoje određene mjere/koraci koje je moguće promijeniti u životu kako bismo sami sebi pomogli. Među njima su vježbanje, zdrava prehrana i dobivanje dovoljno sna.

Uz to, preporučuje se izbjegavanje kofeina i alkohola. Vježbe disanja i tehnike relaksacije također mogu biti od pomoći ljudima koji pate od ovog poremećaja kako bi se u rizičnim situacijama znali smiriti i normalno funkcionirati. Bržem oporavku uvelike doprinosi i podrška obitelji i prijatelja koji će osobi s ovim poremećajem znati osigurati pomoć i poticaj u radu na sebi te ozdravljenju.

• agorafobija
• anksioznost
• fobije
• napadaj panike
• psihoterapija
• strahovi

Učitaj više izvora