Separacijska anksioznost predstavlja normalnu razvojnu fazu kod beba i male djece. Separacijska anksioznost kod beba obično se javlja u dobi od šest mjeseci života kada se primjećuju prvi znakovi uznemirenosti i plača u trenutku odvajanja od primarnog skrbnika.

Ova reakcija je očekivana i prirodna te ukazuje na to da je dijete razvilo sigurnu privrženost prema osobi koja za njega brine, najčešće majci. Oko treće godine života separacijska anksioznost postaje sve rjeđa pojava te se dijete osjeća ugodnije s odvajanjem od roditelja.

Iako se može povremeno još pojaviti u određenim situacijama, separacijska anksioznost obično ne predstavlja problem i ne narušava odnos s djetetom, ako je već dotad razvijena zdrava privrženost.

Ako simptomi potraju i nakon treće godine života te počnu utjecati na svakodnevicu, može biti riječ o poremećaju separacijske anksioznosti.

Zašto bebe plaču kada nema mame?

U dobi od otprilike šest mjeseci bebe postaju svjesnije svoje okoline, a prvenstveno svoje baze sigurnosti koju imaju u primarnom skrbniku, najčešće majci. Pozadina toga leži u teoriji privrženosti, jednoj od najvažnijih teorija dubinskog shvaćanja emocionalnog razvoja kod djece.

Poznati psiholog i psihijatar John Bowlby prvi je definirao privrženost kao trajnu emocionalnu vezu koju karakterizira traženje i održavanje blizine s primarnim skrbnikom, osobom koja djetetu predstavlja sigurnost.

Osim što je primijetio osjećaje uznemirenosti i povećanje doživljaja stresa kod djece prilikom odvajanja od skrbnika, najčešće majke, došao je i do zaključka da djeca prilagođavaju svoje ponašanje kako bi se zadržala u majčinoj blizini i tako spriječila odvajanje.

Dijete vrlo jasno zna tko je njegov primarni skrbnik i, čak i kad se neke druge brižne osobe pobrinu za njega, ono uvijek traži osobu s kojom je u najranijim danima stvorilo snažnu blisku vezu.

Ta važna osoba za dijete predstavlja figuru privrženosti i najjednostavnije rečeno – djetetu predstavlja život, odnosno osobu uz koju će preživjeti.

Stilovi privrženosti se razlikuju, a kasnije su nastale i teorije koje su ih definirale, pa tako postoje sigurni, anksiozno-izbjegavajući, anksiozno-ambivalentni tip i dezorganizirani stil privrženosti.

U novije vrijeme stručnjaci pronalaze još neke sličnosti i razlike među postojećim stilovima te potencijalnim novim oblicima privrženosti, ali jedino je sigurni stil privrženosti onaj koji stvara dugoročno emocionalno zdravu i psihološki otpornu djecu.

Ukratko, da bi dijete moglo biti emocionalno neovisno i samostalno u regulaciji svojih emocija, prvo mora biti potpuno ovisno o primarnom skrbniku, odnosno osobi koja mu predstavlja figuru privrženosti, kako bi odrastanjem spoznao vlastitu percepciju i očekivanja o tome kako bi odnosi između dvoje bliskih ljudi trebali izgledati te koje su njegova uloga i sposobnosti u ostvarivanju takvih odnosa.

Tema privrženosti je opširna i složenija od ovog pojednostavljenog prikaza, ali ona objašnjava gotovo sve probleme koji se pojavljuju u socioemocionalnoj regulaciji pojedinca.

Dijete koje razvije siguran stil privrženosti sa skrbnikom je svjesno da će ga, u trenucima plača i uzrujanosti, ta osoba uzeti u naručje i utješiti te mu pružiti ljubav i sigurnost. Na taj način će sebe percipirati kao kompetentnu osobu vrijednu ljubavi čije su potrebe viđene i važne.

Druge ljude će percipirati kao pouzdane i brižne pojedince na koje može računati. Neovisno o tome kakva će možda potencijalna razočaranja doživjeti kroz međuljudske odnose tijekom života, dijete će se i dalje voditi svojim primarnim stilom privrženosti što će dugoročno rezultirati kvalitetnijim bliskim odnosima koje će stvarati.

Ako želite više istražiti o teoriji privrženosti kod djece, preporučujemo knjigu Budite tu za svoju djecu (autori su liječnik Gabor Maté i psiholog Gordon Neufeld).

Separacijska anksioznost kod beba

Znakovi uznemirenosti i plača pri odvajanju od primarnog skrbnika su potpuno očekivani i normalni u ranoj razvojnoj dobi, posebno kod beba 6 – 8 mjeseci pa sve do 3. – 4. godine života.

Primjerice, ako krene plakati jer je gladno, ta osoba će ga utješiti i nahraniti. S vremenom dijete može razvijati pozitivne stilove privrženosti i prema drugim ljudima, ali u ovoj najranijoj dobi figura privrženosti je uglavnom samo majka.

Zbog svojih smanjenih kognitivnih kapaciteta u ranoj fazi razvoja i odrastanja, bebe ne shvaćaju da netko može biti tu za njih ako ga ne vide u svojoj fizičkoj okolini. Tek s vremenom postaju svjesni da će ih primarni skrbnik i dalje voljeti i podržavati, čak i ako ga ne vide.

U trenucima kada pokušavate otići na posao, a ne možete odvojiti dijete od sebe, može se dogoditi da cijela obitelj prolazi kroz intenzivan stres dok se stanje ne stabilizira.

U velikoj većini slučajeva separacijska anksioznost kod beba je samo faza koja se uspješno rješava odrastanjem i malim ritualima opraštanja koje će dijete s vremenom lakše prihvaćati.

Simptomi separacijske anksioznosti kod beba i male djece najčešće se manifestiraju kao:

• plač i uznemirenost kada odete u drugu sobu ili napustite njihov vidokrug
• vrištanje ili izljevi bijesa nakon odvajanja
• snažno držanje za vas ili odbijanje da vas puste
• plač kada ih ostavljate u vrtiću ili nečijem domu
• želja da budete uz njih kada zaspu, uz stalna buđenja kada se fizički odmaknete.

S obzirom na to da je separacijska anksioznost normalna razvojna faza, ona bi s vremenom trebala biti sve manje izražena. Već u dobi od treće godine djeca uglavnom nemaju većih problema s odvajanjem i lakše ostaju s drugom bliskom osobom.

Međutim, svako dijete ima svoj razvojni put i stoga nije uvijek alarmantno stanje ako se povremeni simptomi pojave i kasnije (posebno u novim i nepoznatim situacijama), ali ako predstavljaju čestu poteškoću bilo kakve separacije i ako se pogoršavaju bez mogućnosti djetetove prilagodbe, važno je potražiti stručnu pomoć, kako za dijete i pristupe kojima mu možete pomoći, tako i za vas kao roditelje kako biste uspješnije prevladali nove i izazovne situacije odvajanja.

Kako smanjiti separacijsku anksioznost kod beba?

U većini obiteljskih situacija u današnje vrijeme oba roditelja rade, a majke imaju obvezu povratka na posao nakon što dijete navrši godinu dana života.

To ujedno znači da se bebe još i prije navršene prve godine moraju postupno prilagođavati povremenim izbivanjima majke, s obzirom na to da većina kreće u vrtiće ili ostaje s tetama čuvalicama.

Psihološki gledano, to je vrijeme kada separacijska anksioznost još uvijek traje i predstavlja otežavajuću okolnost za prilagodbu, zbog čega odvajanje postaje stres i za mamu i za bebu.

Ako je ikako moguće, dijete bi prve tri godine trebalo biti u svojoj dobro poznatoj okolini u prisutstvu primarnog skrbnika, najčešće majke. Imajući na umu da to sve češće nije slučaj, donosimo nekoliko metoda koje mogu pomoći u olakšavanju prilagodbe djeteta kada se pojave prva duža odvajanja:

• uzmite dovoljno vremena za prilagodbu na novog skrbnika – ako dijete ostaje u svojem domu s tetom čuvalicom, osigurajte dovoljno vremena za češće susrete prije toga, u kojima će dijete postupno razvijati sigurnost i ugodu dok službeno ne postane svakodnevno u blizini novog skrbnika
• prakticirajte kraća fizička odvajanja od djeteta kada postoji prilika za to – čak i ako nemate što za obaviti, iskoristite to vrijeme za sebe (barem 45 minuta) i ostavite dijete s ocem, bakom ili trećom osobom kojoj vjeruje kako bi se postupno privikavalo na vašu odustnost
• obavijestite dijete o svojem povratku – dijete treba i želi sigurnost i predvidljivost, a to će dobiti tako što ćete mu vi naglasiti svoj povratak i brigu za njega, a čak i ako ne zna na sat, prilagodite vokabular njegovom shvaćanju (primjerice, “nakon tvojeg spavanja” i sl.)
• kratkotrajna opraštanja i sigurnost – ako dijete kreće u vrtić, prilagodba može biti intenzivnija jer je cjelokupna situacija nova i nepoznata, uz tete odgojiteljice i novu djecu u skupini; u tom slučaju surađujte s tetama i slušajte njihove savjete, a oni najčešće idu u smjeru što kraćeg opraštanja na vratima vrtića i vašeg sigurnog odlaska neovisno o djetetovoj reakciji u tom trenutku (imajte na umu da su odgojitelji stručni pojedinci koji godinama prolaze kroz ovakve situacije i znaju kako pomoći djetetu da se umiri i prihvati okolnosti, a u slučaju da to nikako ne ide, obavijestit će vas)
• održite obećanja i budite pouzdani – nemojte djetetu davati lažna obećanja o svojem povratku samo da bi se smirilo u tom trenutku ako niste sigurni da ćete ih moći ispuniti; dijete treba predvidljivost i sigurnost, što znači da, ako ste rekli da dolazite po njega poslije ručka, onda to svakako morate ispoštovati.

Dijete će s vremenom shvatiti da faze odvajanja nisu trajne i da ćete se uvijek vratiti po njega, zbog čega će sigurnije prihvaćati nove okolnosti i prilagođavati se novoj okolini.

Čak i ako dijete ne ide u vrtić, pokušajte od njegove treće godine prakticirati određena odvajanja kroz uključivanje u aktivnosti s drugom djecom, povremeno ostajanje s drugim brižnim članovima obitelji i sl.

Dijete bi trebalo moći uspješno savladati separacije koje slijede od predškolske dobi, iako je sasvim očekivano da će u određenim okolnostima možda biti izazovnije (primjerice, odbijanje povratka u školu nakon praznika, ali ipak prilagođavanje nakon prvih 2 – 3 dana).

Ako primjećujete da dijete ima izraženije poteškoće sa separacijama i nakon treće godine, svakako potražite savjet stručnjaka. Separacijska anksioznost je razvojna faza koja bi s vremenom trebala nestajati, a ako potraje, može predstavljati poremećaj separacijske anksioznosti.

Prve separacije zaista mogu biti stresne za cijelu obitelj, a posebno za mamu i bebu. Pokušajte si osvijestiti da niste krivi za to što se događa i da će se dijete u jednom trenutku početi sve jednostavnije smirivati i prihvatiti faze odvojenosti.

Ako imate mogućnost ostati duže s djetetom doma, barem do treće godine, to je svakako preporuka, ali važno je da znate povremeno prakticirati vrijeme kraćih odvajanja, kako bi se i dijete i vi mogli naučiti na te okolnosti.

Ako smatrate da se ne uspijevate uspješno nositi s ovim situacijama, potražite savjet stručnjaka za mentalno zdravlje i provjerite načine kojima možete pomoći i sebi i bebi.

Pročitajte i ove članke:

• Anksioznost kod djece: Ima je jedno od osmero! Evo što trebate znati
• Sretna mama, sretna beba: Što utječe na raspoloženje vašeg djeteta?
• Prilagodba djece na vrtić: Kako da prođe što lakše?

• Separacijska anksioznost kod beba

Učitaj više izvora