Kako se naš ego lijepi za kritike?

Budite prvi i komentirajte!
3 min čitanja

Danijela Jokić - Vaislay

life coach

Jedna od mudrih lekcija koju nas uči staroindijska filozofija, na kojoj je zasnovana yoga, jest da naš um (“ego”) ima tendenciju da se lijepi za negativno. Što to zapravo znači prevedeno na jezik naše svakodnevice?

Zamislite da ste sreli staru poznanicu. Ona vas je vidjela nakon nekog vremena i započinje razgovor komplimentima:

“Jao, kako ti je lijepa nova boja kose…” (Vi se u ovom trenutku smješkate i skromno izgovarate “hvala”) “I ta haljina, baš ti dobro stoji crveno, izgledaš vitko…” (Vi se još uvijek smješkate…) “Samo, nešto mi izgledaš blijeda?!” (U ovom trenutku vaš ego biva uboden “otrovnom strelicom”, odjednom vam više nije do smijeha!)

I tako je poznanica nakon kratkog razgovora otišla. Vrlo je vjerojatno da vam se u mislima nakon susreta s njom neće “vrtjeti” misli kako vam je rekla da lijepo izgledate s novom bojom kose, da vam dobro stoji crvena boja, pa i haljina te da ste vitki.

Ono što ćete iznova “prepričavati” u svojoj glavi (možda i drugima koje sretnete taj dan) je:

“Rekla mi je da sam blijeda”
“Izgledam joj bolesno, od kud joj pravo…”
“Ona meni kaže da ja blijedo izgledam, neka pogleda sebe…

I tako se ego “zalijepi” za taj jedan jedini negativan “kompliment” koji ste dobili.

Isto tako, vrlo vjerojatno vam se dogodilo da nekome odbijete učiniti neku uslugu (nakon što ste je već učinili više puta prije toga), ali ta osoba kao da se ne sjeća da ste vi prije bili dostupni za nju kada ste joj bili potrebni.

Osoba je ljuta i povrijeđena što vi niste baš taj dan priskočili u pomoć, posudili joj novac ili joj pravili društvo. Sve što ste činili ranije kao da je zaboravljeno.

“NE MOŽEŠ doći danas i pričuvati mi dijete? Na tebe sam računala, mislila sam da si mi ti najbolja frendica!”
“Ali Vesna, znaš da sam ti svake srijede posljednja dva mjeseca čuvala malog, večeras uistinu ne mogu zbog razloga X, naredne srijede ću opet doći.”
“Danas mi je bilo važno. Ne moraš dolaziti ni sljedeće srijede!!!”

Ili…

“Molim? Ne možeš mi posuditi novac za XY? Ali, računala sam na tebe…”
Osoba kao da se ne sjeća da smo joj do sada X puta posudili novac i ne razumije da joj u ovom trenutku uistinu nismo u stanju pomoći, iako bismo (kao i ranije) imali i volju i želju.
“Molim??? Ne možeš večeras izaći sa mnom? Subota je! Radiš? Ja ti nisam važna, ta ti je prezentacija važnija! Ti mene ne voliš!” (zatim plač).

Ako smo zaboravili jednu godišnjicu, jednom zakasnili, jednom nismo imali novaca ili vremena… to je ponekad dovoljno da nas dotična osoba “otpiše”, zamrzi, iskritizira kao da joj nikada ništa do tada nismo učinili. (Nerijetko vrijedi i obrnuto.)

Loše vijesti po pravilu bivaju zapaženije, “popularnije”, o njima se više raspravlja te one pune “naslovne stranice”.

Tužne pjesme, tragedije, horor filmovi, akcijski filmovi s puno krvi, pucnjave, ranjavanja, ubijanja, romani o nesretnim ljubavnim pričama ostaju dugo zapamćeni, gledaju se, slušaju, dožive dobar komercijalni uspjeh (“napune kino dvorane”).

Isto tako, ljudi nerijetko ne osjećaju zahvalnost za ono što imaju i što im u životu dobro ide, a ljude do kojih im je stalo počnu cijeniti tek kada ih izgube, jer su suviše fokusirani na ono što im u životu nije onako kako bi oni željeli da bude i na ono sto nemaju.

Ova tendencija da se fokusiramo na negativno ne mora biti naša svakodnevna stvarnost, ako je osvijestimo kod sebe.

Možemo s vremenom naučiti cijeniti ono što imamo, imati razumijevanja prema osobi, uzimajući u obzir ono što nam je do sada pružala i činila, umjesto da je “prekrižimo” iz našeg života nakon prve uvrede, greške ili neustupljene pomoći, da se sjetimo da nam je prije jedne kritike naš sugovornik uputio i nekoliko komplimenata te da ne očekujemo da će nas ljudi držati na pijedestalu, ako im svaki put priskočimo u pomoć i ispunimo njihove prohtjeve (jer ako jednom ne budemo dostupni ili raspoloženi, može se dogoditi da će se čitavog života sjećati samo toga dana).