Biti iskreni prema sebi i drugima zvuči jednostavno, ali u praksi često izaziva snažan strah, nelagodu i unutarnji otpor.

Zašto nam tijelo ponekad reagira kao da smo u opasnosti samo zato što želimo reći istinu? O tim dubokim, često nesvjesnim mehanizmima piše psihoterapeutkinja Nancy Colier za portal Psychology Today – a njezine uvide donosimo u prilagođenom i sažetom obliku.

Zašto tijelo ne vjeruje da će sve biti u redu?

U drugoj fazi procesa koji Colier naziva “truthing” – učenja kako glasno izgovarati vlastitu istinu – događa se zanimljiv raskorak.

Bez obzira na racionalna objašnjenja, u toj fazi često su prisutni snažan strah, tjeskoba, pa čak i tuga pri samoj pomisli da kažete nešto što bi drugima moglo biti neugodno čuti.

Taj strah ne nestaje lako, bez obzira na količinu argumenata. Usto se često javlja i unutarnji glas samokritike – optužujete se što niste “dovoljno hrabri“, što se ne zauzimate za sebe i što niste u potpunosti “autentični”.

Kako je neodobravanje postalo prijetnja opstanku?

U srži tog straha nalazi se duboko ukorijenjen lanac uvjerenja – ako kažete istinu, možda nećete biti voljeni. Ako niste voljeni, ljudi će se udaljiti. Ako se udalje, vaše potrebe neće biti zadovoljene, a ako potrebe nisu zadovoljene – nećete preživjeti.

Iako to zvuči pretjerano, ovaj obrazac ima snažno emocionalno uporište, osobito kod žena. Od najranije dobi učimo da budemo ugodne, prilagodljive i usmjerene na potrebe drugih.

Ljubav i prihvaćanje često dobivamo kada smo ono što se od nas očekuje. Kada iznesemo “neugodnu” istinu, riskiramo narušavanje povezanosti – a povezanost je temelj osjećaja sigurnosti.

Povijesni i tjelesni naslijeđeni strah

Važno je razumjeti i širi kontekst. Kroz veći dio povijesti žene su doslovno ovisile o tuđem odobravanju kako bi preživjele – najčešće o partneru koji je osiguravao financijsku sigurnost. Trudnoća, briga o djeci i ograničene mogućnosti obrazovanja i rada značile su da je “biti izabrana” bilo pitanje opstanka.

Iako se društvene okolnosti promijenile, naš živčani sustav još uvijek nosi tragove tog generacijskog straha. Tijelo se nije u potpunosti prilagodilo novoj stvarnosti, pa i danas gubitak ljubavi ili odobravanja može pokrenuti dubok osjećaj ugroze.

Zašto su odnosi ključni za unutarnji mir?

Žene su, kako objašnjava Colier, prirodno snažno usmjerene na odnose. Vrlo su osjetljive na emocionalnu atmosferu u svojim vezama i obitelji. Sukob, napetost ili čak mogućnost konflikta može ih snažno destabilizirati. Mnoge žene osjećaju unutarnji mir tek kada su odnosi “u redu”.

Usto, briga o emocionalnoj stabilnosti obitelji često se doživljava kao osobna odgovornost. Dobrobit djece, sklad doma i opća atmosfera snažno utječu na naše unutarnje stanje. Obitelj je često i velik dio identiteta – bez nje se može javiti egzistencijalni strah “Ako ovo izgubim, tko sam ja uopće?”.

Strah od gubitka pripadnosti

Društvo i dalje snažno vrednuje partnerske i obiteljske odnose. Biti u vezi ili imati obitelj često znači pripadati “normalnom” obrascu života, koji sa sobom nosi osjećaj uključenosti i prihvaćenosti.

Gubitak tog statusa može kod žene probuditi duboki strah od isključenosti i gubitka mjesta u društvu – gotovo instinktivnu potrebu da ostane “u krdu”.

Strah nije slabost – on ima smisla

Na dubljoj razini strah od izgovaranja istine gotovo uvijek proizlazi iz nagona za preživljavanjem. Ako niste ugodni, niste sigurni. Ako niste sigurni, prijeti opasnost. Taj mehanizam je primitivan, ali razumljiv.

Zato, kako poručuje Colier, nemojte se osuđivati. Postoje stvarni razlozi zašto se ponekad odlučujete prešutjeti istinu. Vaš živčani sustav pokušava vas zaštititi i važno je da taj strah bude prepoznat i uvažen.

Pročitajte i ove članke:

• 2 stvari koje većina ljudi kaže partneru, a psiholozi kažu “Nemojte!”
• Istina o lažima: Zašto lažemo najbližima
• Kako se osloboditi straha?

• samokritika
• Strah od gubitka pripadnosti
• zašto je lakše šutjeti nego govoriti istinu
• zašto je teško reći istinu

Učitaj više izvora