Praksija je sposobnost spontanog sekvencioniranja i organiziranja pokreta na koordinirani način kako bi se izvršili novi i nepoznati zadaci; točnije, sposobnost percepcije kako upotrijebiti naše ruke i tijelo u ciljanim aktivnostima (npr. igra s igračkama, koristeći se predmetima, olovkom ili priborom za jelo, gradeći neke strukture), odnosno naša sposobnost nošenja s fizičkom okolinom.

Apraksija je potpuna ili djelomična nemogućnost izvođenja pravilnih, smislenih i ranije naučenih radnji koje imaju svoj cilj, unatoč sačuvanoj pokretljivosti tijela (voljna motorna aktivnost). 

Postoji nekoliko oblika apraksije, a najjednostavnija je motorička apraksija koja je posljedica ozljeda motoričkih centara u mozgu.

Apraksija se dovodi u blisku vezu s dispraksijom koja predstavlja nezrelost u organiziranju pokreta. Česta je dispraksija u dječjoj dobi, kao i apraksija kod djece, a nerijetko se javlja i razvojna govorna dispraksija koju je moguće uspješno liječiti ako se reagira na vrijeme.

Apraksija – definicija

Apraksija se može definirati na različite načine, ali je njezino glavno obilježje neurološko oštećenje, odnosno oštećenje moždanog parenhima koje se očituje u otežanoj koordinaciji mišićnih pokreta.

Apraksija je posljedica disfunkcije dijelova mozga koju mogu uzrokovati različita oboljenja mozga (demencija, tumor, moždani udar, itd.), a posebno je oštećen parijetalni (tjemeni) režanj koji je izrazito važan u prosuđivanju i planiranju aktivnosti. Također, može biti uzrokovana degeneracijom (propadanjem) veza između režnjeva u kojima se nalazi pamćenje za naučene pokrete.

Unatoč volji i fizičkoj sposobnosti za izvođenje određenog pokreta, mozak ima poteškoća u planiranju pomicanja određenih dijelova tijela.

Apraksija – vrste

Postoji nekoliko vrsta apraksije ovisno o dijelu tijela kojeg mozak ne može uspješno pokretati. 

Ideomotorička apraksija je poremećaj asocijativnih veza između motornih regija i viših centara mozga. Dolazi do teškoća s odabirom i prostornom orijentacijom pojedinačnih pokreta uključenih u složene radnje. Iako osoba može planirati akcije koje su potrebne za složenu radnju, zbog poremećaja pojedinih kretnji, ona je ne može izvesti (ne može izvesti ono što je namjeravala).

Ideacijska apraksija se očituje pri izvođenju složenih kretnji, odnosno teškoće se javljaju kada pacijent planira složenu aktivnost. Osoba može imenovati i opisati funkciju predmeta, ali ne može povezati to znanje s akcijama koje su uz to vezane. Primjerice, osoba može imenovati žlicu ako je vidi i zna koja je njena funkcija, ali ne može izvesti pokrete potrebne za hranjenje.

Ideacijska apraksija nastaje zbog oštećenja parijetalnog (tjemenog) i temporalnog (sljepoočnog) režnja – centara za stvaranje predodžbi o željenoj radnji koju mozak ne može izvršiti.

Postoji još i konstruktivna apraksija koja predstavlja nesposobnost konstrukcije (slaganja) elemenata u prostoru (npr. nemogućnost slaganja kocki). Poremećena je organizacija zadataka iako su pokreti uredni. Oštećen je prijenos iz vidne percepcije u prikladni pokret ili akciju.

Moguća je pojava različitih specifičnih apraksija ovisno o dijelu tijela koje ima poteškoća s pokretanjem, ali one nisu toliko česte i nemaju konkretnu podjelu, nego se postavljaju na temelju kliničke slike pacijenta. Neke od njih su: apraksija za odijevanje (nemogućnost osobe da se samostalno pravilno odjene zbog teškoća orijentacije na vlastitom tijelu), apraksija za hod, itd.

Apraksija kod djece – dječja govorna apraksija

Iako se apraksija može pojaviti u bilo kojoj dobi, najčešća je dječja govorna apraksija koja se manifestira kroz motorički segment govora. Odnosi se na nejasan govor uzrokovan teškoćama u koordinaciji pokreta usana, nepca i jezika.

Kod ove vrste apraksije, mozak ima poteškoća u pokretanju mišića važnih za izgovaranje, a zbog toga se često naziva i oralna apraksija.

Najčešći simptomi koji se mogu uočiti kod djece koja imaju govornu apraksiju su:

• poteškoće u kombiniranju različitih glasova,
• slabo razumljiv govor,
• duge pauze između različitih glasova,
• kašnjenje prvih riječi,
• nedostatak glasova u govoru,
• neuredan i teško čitljiv rukopis,
• korištenje samo nekoliko različitih suglasnika i samoglasnika,
• zamjena težih glasova lakšima ili njihovo izostavljanje znatno češće nego kod ostale djece.

Dijete ima teže razumljiv govor, a to se posebno može uočiti kada je u stresnim situacijama ili kada je uznemireno. Oni koji nisu u čestom kontaktu s djetetom imaju značajnih poteškoća s razumijevanjem njegovog govora, a on često zvuči isprekidano i monotono (u jednom tonalitetu), što se pojavljuje i u kasnijoj dobi.

Ako logoped dijagnosticira govornu apraksiju kod djeteta, potrebno je krenuti s redovitim individualnim i grupnim logopedskim terapijama na kojima dijete može vježbati govor kroz različite govorne vježbe, a neophodna je i vježba kod kuće s roditeljima te kontinuirani rad na govornim sposobnostima.

Ono što je važno naglasiti je to da dijete nema mišićne slabosti, nego samo poremećaj u koordiniranju i pokretanju dijelova odgovornih za govor.

Dispraksija kod djece

Dispraksija se očituje kao nezrelost u organiziranju i planiranju pokreta. Može djelovati tako da oteža koordinaciju grube ili fine motorike, a najčešće se očituje u govornoj apraksiji. Mozak ne dopušta potpuni prijenos “živčanih poruka”.

Djeci s dispraksijom i najjednostavnije radnje znaju predstavljati problem. Dok druga djeca uče gotovo neprimjetno, kroz igru, djeca s dispraksijom trebaju prevaliti dug put obilježen nizom ponavljanja istih pokreta da bi ih usvojili do odgovarajuće razine. Oni teško planiraju i organiziraju što i kako nešto učiniti.

Apraksija i dispraksija – terapija

Terapija dispraksije i apraksije ne uključuje samo logopeda, nego i psihologa, liječnika, učitelja ili radnog terapeuta. Dijete uči različite jednostavne govorne vježbe koje ponavlja s logopedom na individualnim ili grupnim susretima, ali i kod kuće s roditeljima.

Svakako je važno naglasiti učitelju ako dijete ima određenih poteškoća kako bi bio pripremljen i strpljiv pri razgovoru s djetetom.

Često djeca s ovim govornim poteškoćama imaju problema s manjkom samopoštovanja i samopouzdanja, stoga su razgovori sa psihologom korisni i važni za njegov psihički razvoj.

Ako je potrebno, radna terapija poboljšava stanje osobe adaptacijom okoline i omogućuje razna pomagala koja olakšavaju svakodnevne aktivnosti.

Apraksija i agnozija – razlike

Često se apraksija mijenja s agnozijom koja predstavlja nesposobnost prepoznavanja određenog objekta koristeći pritom više osjetila.

Kod agnozije je važna dob bolesnika, a ne postoji specifična terapija kao kod apraksije. Isto tako, agnozija nije često zastupljena u populaciji, a nastaje kao posljedica oštećenja područja mozga odgovornih za integraciju percepcije, pamćenja i prepoznavanja.

Agnozijom je obično zahvaćeno jedno osjetilo.

Postoji nekoliko oblika agnozije, a neke od njih su:

• dodirna agnozija (stereoagnozija ili astereognozija) – pacijent ne može prepoznavati predmete dodirom,
• slušna agnozija („verbalna gluhoća“) – pacijent ne razumije riječi koje čuje,
• vidna agnozija („duševna sljepoća“) – pacijent ne prepoznaje predmete koje gleda.

• agnozija
• apraksija
• dispraksija
• ideomotorička apraksija
• motorička apraksija
• neurološko oštećenje
• oštećenje mozga
• razvojna govorna dispraksija