Kada čujemo riječ “sljepoća“, većina nas pomisli na potpuni gubitak vida i mrak pred očima. No, stvarnost je mnogo složenija.

Sljepoća obuhvaća širok spektar stanja – od slabijeg vida do potpune nemogućnosti percepcije svjetla. Ovisno o uzroku, stupnju i vremenu gubitka vida, iskustvo svakog pojedinca koji ne vidi može biti sasvim različito.

Različiti stupnjevi sljepoće

Evo što trebate znati.

Potpuna sljepoća

Najčešća pogrešna predodžba o sljepoći jest da svi koji su slijepi vide samo crno. Međutim, potpuna sljepoća – stanje u kojem osoba uopće ne percipira svjetlost – rijetka je.

Takva dijagnoza naziva se “bez percepcije svjetla” (engl. no light perception – NLP), a prisutna je kod otprilike 15 % osoba s ozbiljnim očnim bolestima.

Sljepoća uz percepciju svjetla

Kod ovog stupnja sljepoće osoba može prepoznati da postoji izvor svjetlosti – primjerice, zna razlikovati je li svjetlo u sobi upaljeno – ali ne može raspoznati boje ni oblike.

Pravna definicija sljepoće

U nekim državama, poput SAD-a, osoba se smatra “pravno slijepom” ako vidna oštrina u boljem oku (uz korekciju naočalama ili lećama) iznosi 20/200 ili manje, odnosno ako ima vrlo usko vidno polje (tunelski vid).

Ova se definicija koristi administrativno – primjerice, za ostvarivanje prava na socijalne naknade, porezne olakšice ili pomoćne uređaje.

Kako slijepe osobe “vide” boje, oblike i prostor?

Ljudi koji su rođeni slijepi ili su izgubili vid u ranom djetinjstvu ne “vide” boje na način na koji ih vide osobe s vidom, ali ih mogu razumjeti kao apstraktne pojmove. Primjerice, mogu znati da je boja obilježje predmeta koje se razlikuje od teksture ili zvuka.

Umjesto vida, koriste se drugim osjetilima – dodirom, sluhom i prostornom sviješću. Dodirom mogu procijeniti oblik, veličinu i površinu predmeta, dok im sluh i odjek zvuka pomažu u orijentaciji.

Neki koriste eholokaciju – stvaranje klikova jezikom ili prstima kako bi, po povratnom zvuku, odredili udaljenost i oblik objekata oko sebe.

Vidne slike, sjećanja i halucinacije

Osobe koje su vid izgubile kasnije u životu mogu zadržati određeni oblik “ostatnog vida” – sposobnost da percipiraju svjetlost ili pokret. One često imaju i vizualna sjećanja – mogu se prisjetiti kako nešto izgleda, čak i ako to više ne vide.

U starijoj dobi, kod nekih osoba sa značajnim gubitkom vida, može se javiti Charles Bonnetov sindrom – pojava živopisnih vizualnih halucinacija ljudi, životinja ili predmeta koji zapravo ne postoje. Iako može biti zbunjujuće, ovo stanje nije znak mentalne bolesti, već reakcija mozga na nedostatak vizualnih podražaja.

Sanjaju li slijepe osobe u slikama?

Način na koji slijepe osobe sanjaju ovisi o tome kada su izgubile vid. Oni koji su slijepi od rođenja obično sanjaju koristeći zvukove, mirise, dodir i emocije. No, osobe koje su vidjele do pete ili sedme godine života često i dalje sanjaju u slikama i bojama – čak i o stvarima koje nikad nisu fizički vidjele.

Tehnologija koja pomaže slijepim osobama

Napredak tehnologije omogućio je slijepim osobama veću neovisnost nego ikad prije. Danas postoje brojni uređaji i alati koji olakšavaju svakodnevni život:

• čitači ekrana – pretvaraju tekst s računala u govor
• softver za diktiranje – omogućuje pisanje glasom
• Brailleovi pisači i zasloni – pretvaraju tekst u Brailleovo pismo
• optički sustavi za prepoznavanje znakova – digitaliziraju tiskane dokumente kako bi ih uređaji mogli čitati naglas
• povećala i senzori – pomažu osobama koje imaju djelomičnu percepciju svjetla
• bijeli štap – jedan od najpoznatijih “senzornih surogata” koji omogućuje orijentaciju dodirom i zvukom.

Pročitajte i ove članke:

• Ovo su najbolja radna mjesta za slijepe osobe
• Kako AI može pomoći slijepim osobama? Pojedine vrste već se koriste u svakodnevici, a evo kako bi to moglo funkcionirati
• Znanstvenike “oduševio” novi tretman koji vraća vid slijepim miševima.

• kako vide slijepe osobe
• sljepoća

Učitaj više izvora