Ljudi su isplanirali moju smrt još prije mog začeća. Znali su kada ću se roditi i odredili su koliko mjeseci ću živjeti. Srećom, (ljudski) planovi često padaju u vodu. Zapravo, mislim da ja imam anđela čuvara (hojoj, taj je imao pune ruke posla!) koji se stalno vrzmao oko mene i više puta mijenjao oblik. Bio je Slaven, i Ina i Ena, Tomo, i Dado, Linda, Petra i Neno, Maja, i Ivana i Anica…

Ali, ‘ajmo se vratiti na početak priče.

Spas u posljednji čas

Našli su me u kanalu, par dana prije Božića. Jesam li bačena kao škart (jer to je uobičajeno) ili sam ispala iz kamiona (što se zna dogoditi; i Steli se to dogodilo), ne znam. Od rođenja, moj život je bio samo košmar i hladnoća, tako da se tog trenutka uopće ne sjećam. Svjetlo je postajalo sve slabije, zvukovi sve tiši, a hladnoća polako nestajala u trenutku kada me netko uzeo u ruke i umotao u dekicu. Predali su me Ini, mladoj ženi koju zovem Čarobne ruke. Spasila je već desetke pasa i mačaka, ptice i kokoši, ali ne i svinje. Bila sam u takvom stanju da nismo imali puno toga za izgubiti, ni ja, ni oni. Hitno sam operirana, jer su mi crijeva bila tamo gdje ne bi trebala biti – vani.Trebam li reći da veterinari baš i nemaju iskustva s operiranjem svinjica od dva kilograma? Ali moj doktor Tomo je imao znanje i, još važnije, volju i hrabrost. (Jaaako ga volim. Pozdravljam ga ovim putem i poručujem da sam dobro, ostani gdje si, ne dolazi. <3) Slijedile su još dvije operacije. Više od toga moje svinjsko srce ne bi izdržalo. Srećom, upalilo je.Od bolesnice do zvijezde

Živjela sam u stanu na četvrtom katu s Inom, njenom crnom kerušom Enom i dvije mačke; Ina je istovremeno liječila još nekoliko golubova i koku Olju. Bili su to predivni dani! Mlijeko na bočicu, voćne bebi kašice, valjanje po krevetu, igre sa dlakavcima i pernašima, nosali su me na ramenu, mazili, češkali, oblačili, stalno smo išli nekamo u goste, upoznala sam stotinu ljudi, u jednoj birtiji su napravili party samo za mene…Tada su već počeli sa fotografiranjima i snimanjima, bila sam čudo od svinjskog djeteta. Rasla sam ko gljiva, postajala sve glasnija i Ina se bojala reakcije susjeda, tako da smo se počeli seliti u kuće naših prijatelja i volontera, gdje sam po dvorištima mogla trčati i skičati, bez straha, do mile volje… Čekao se trenutak da se potpuno oporavim i da vani zatopli; čekao se trenutak za Zauvijek dom, samo ja to još nisam znala.

Moj novi život u Ivaninom dvorištu

Bio je predivan ranoproljetni dan kada smo stigle u najbajkovitije dvorište koje sam ikada vidjela. Veliki voćnjak okupan suncem, sve miriši, odzvanja pjev ptica, psi, mačke, kokoši, ne čuju se automobili, samo dječji smijeh sa školskog igrališta… Brzo sam shvatila da se nešto promijenilo. Ina je hrabra i snažna žena, nije htjela plakati, ali… Dolazi me i sada, nakon dvije godine, posjetiti sa mojom posebnom psećom prijateljicom Enuškom. Naravno da ih nisam zaboravila! Svaki posjet je eksplozija sreće i sjećanja. Nas tri imamo tihi dogovor: nema žalovanja. Tako je jedino moglo biti.Moram vam još reći da Ivana nije uopće planirala udomiti svinju; imala je sasvim dovoljno posla (i previše, nažalost) oko spašavanja pasa i mačaka, uz sve osobne obaveze. Ali ima tih nekih ljudi koji će zaboraviti na svoju udobnost, želje, planove (uredne voćnjake, čiste cipele, dugo spavanje…)… Udomit će još jednu mačku, iako su rekli već tri puta ‘ovo je zadnja!’. Primit će štence bez mame na dohranu, iako to znači nespavanje tjednima, jer bebe moraju jesti i noću svakih par sati.Pružit će dom starom bolesnom psu, a mogli su izabrati i onog bez problema. Otvorit će vrata dvorišta kozi koja ne može sama na noge i razmazit će ju bananama i čokoladom. Otkupit će nesilice kojima je nož jedina budućnost i žrtvovati cvijeće u vrtu. Napraviti svinji predivan dom…

Mene zovu Super Ljiljom, ali Ivana i njoj slični su zaslužili taj nadimak. I svatko od vas ga može imati, samo zakoračite…

• super ljilja