Tony Robins često u svojim motivacijskim govorima navodi primjer kako u početku veze kada nas partner zamoli da po izlasku iz stana iznesemo smeće, mi “objeručke” prihvatimo vreću i s osmijehom i uzbuđenjem kažemo: “Da, draga, naravno da ću iznijeti smeće.”

No, nakon nekoliko tjedana, mjeseci, godina zajedništva ovaj se odgovor pretvori u: ”Molim? Ja da iznesem smeće? Jesam li ja smetlar?!”

Što se zapravo dogodi? Partneri u početku žele jedno drugo impresionirati, usrećiti, zadovoljiti, ispunjavaju njegove/ne želje, pa idu čak i do te mjere da se pretvaraju da su ono što nisu, a što osjećaju ili misle da bi njihov novi partner želio/ljela da budu.

U početku veze spremni su da daju, investiraju vrijeme, novac, ljubaznost… jer igraju na “nesigurnom” terenu, u strahu da će ih potencijalni partner ostaviti ili da ih neće prihvatiti. I tako sve izgleda divno, krasno i ružičasto i čini se da su jedno u drugom pronašli “srodnu dušu”.

No, onoga trenutka kada veza postane “stabilna” i oboje počnu osjećati sigurnost da ce veza opstati i da će partner ostati s njima, počnu jedno drugo uzimati “zdravo za gotovo” i počnu se ponašati ne samo “opušteno”, već i onako kako se inače ne bi ponašali ni prema poznanicima koji im puno ne znače ili pak prema prijateljima.

Tako ljubazni zahtjevi s početka veze poput: “Hoće li ti smetati da zapalim cigaretu/otvorim prozor/promijenim TV program…” budu zamijenjeni zapaljivanjem cigarete, otvaranjem prozora i promjenom TV programa, bez uzimanja u obzir partnerovih želja i potreba.

Znaci pažnje s početka veze, nasumični pokloni, zanimanje za partnerov rad, želja da se partner usreći… polako prerastaju u listu očekivanja od partnera, kojom želimo da on usreći nas (da nam govori X, svakoga dana čini Y, kupuje Z…).

Ako partner odstupa od očekivanja, onda se događa i da ga pokušavamo “prekrojiti”, “popraviti”, “promijeniti” da bi odgovarao našoj zamišljenoj projekciji idealnog partnera, što nerijetko završi frustracijama i razočarenjima, jer je partner osoba s individualnom osobnošću, koji nam dolazi u paketu sa svim svojim vrlinama (koje nam se sviđaju i koje nas fasciniraju) kao i manama (koje nas iritiraju).

Mijenjanje partnera može učiniti vezu toksičnom ako jedan od partnera ode u tu krajnost da onog drugog počne ili želi da kontrolirati, diktira njegovo ponašanje (“Ne smiješ izlaziti ovdje/družiti se sa X/razgovarati sa Y/moraš prestati sa Z”).

Temelj za izgradnju sretne veze su kompromis i tolerancija za međusobne razlike, kao i poštovanje prema partnerovim potrebama i željama (koje mogu biti drugačije od naših), a ne od mijenjanja partnera da bi bio nalik nama ili nalik našem princu na bijelom konju o kojem smo maštali od djetinjstva.

Potrebno je ne zaboraviti da vi i vaš partner niste polovice iste jabuke, koje će se spojiti u jednu savršeno oblikovanu jabuku, već da ste dvije jabuke koje u vezi bivaju spojene zajedničkom peteljkom i koje koegzistiraju zajedno (a mogu biti različite, kako u izgledu i veličini tako i okusom).

Umjesto pokušavanja da se partner promijeni, trebamo se fokusirati na to da otvoreno komuniciramo o svojim i partnerovim potrebama i očekivanjima te napraviti kompromis utemeljen na međusobnom uvažavanju i poštovanju.

Razumijevanje i opravdavanje partnerovih mana i propusta (koji je nesavršeno ljudsko biće, kao i mi sami i ima “teške” dane) s vremenom nerijetko bude zamijenjeno osuđivanjem, prijekorom, prezirom, nanošenjem emotivne boli, s ciljem da se partner manipulira ili “kazni” za naša nerealna očekivanja, koje smo o njemu mi sami projicirali u svome umu (posebno ako ga mjerimo prema “listi” koja opisuje našeg savršenog partnera).

Partneri jedno drugome počinju pokazivati svoju demonsku, mračnu stranu te iskazivati okrutnost zajedljivim komentarima i uvredama, koje inače ne bi rekli ni “najgorem neprijatelju” (iz pristojnosti).

Isti partneri koji su na početku veze jedno drugome šaputali najljepše riječi “ljubavi”, počinju jedno drugo osuđivati i omalovažavati: “Ti si sebičan, nesposoban, šovinista, konj…”.

Nakon ovakvih verbalnih “dvoboja” ostaju ožiljci koji ne zarastaju i koji krvare bolno i polako, dok ne istekne i posljednja kap međusobnog povjerenja, strasti i emotivne bliskosti.

Partneri duge šetnje i razgovore, zajedničke aktivnosti, romantične “rituale” s početka veze te trenutke intime polako zamjenjuju rutinom, koja počinje činiti vezu dosadnom.

U nekim vezama partneri ponekad imaju ljubomorne ispade i svađaju se oko banalnih sitnica, koje počinju biti jedina “interesantna” aktivnost, koja im ispunjava zajedničko vrijeme ili pak ustajale valove strasti, uzburka neka treća osoba.

Uzimanje partnera zdravo za gotovo posebno je učestalo nakon sklapanja braka, kada partneri jedno drugo mogu početi smatrati svojim “vlasništvom”(!).

Potrebno je imati na umu da je partner slobodna osoba, koja je svojom voljom odlučila da želi biti s vama, no isto tako može jedan dan odlučiti da želi otići od nas.

Ako ne investiramo u vezu svakoga dana, barem malim znakovima brige i pažnje za partnera i ne njegujemo naše zajedničke rituale s početka veze, vrlo je vjerojatno da će veza kao i biljka koju smo zaboraviti zaliti, uvenuti.

Onda zatim ne upirite prstom u partnera, koji je “krivac”, već pogledajte ostala tri prsta uperena u vas same.

• ljubavna veza
• svađa