U današnje doba, kad nam je hrana dostupna u svako vrijeme i sa svake strane svijeta, trebamo paziti na način na koji je proizvedena, pakirana i transportirana. Štetne tvari iz materijala i predmeta mogu prodrijeti u hranu i posljedično doći u organizam, a to su najčešće metali, nanočestice te plastika, tvari koje se dodaju plastici te čestice mikroplastike.

U nastavku članka pročitajte što se danas zna o tome kako svaka od ovih grupa spojeva utječe na ljudski organizam te gdje se mogu naći.

Metali

Metali mogu doći u dodir s hranom na mnogo načina:

• u proizvodnji,
• pri pakiranju hrane,
• kod čuvanja hrane (u ambalaži).

Mnogi od tih metala se prirodno nalaze u organizmu, i trebamo ih za pravilan rad organizma. Međutim, u većim koncentracijama od preporučenih, mogu biti izrazito toksični.

Metali koji su izrazito toksični za ljudski organizam, a mogu se naći u hrani, su:

• Živa – Najviše je prisutna u morskim organizmima, i to u najopasnijem obliku, metiliranom. U najvišim koncentracijama se može naći u školjkašima, tuni ili osliću. Maksimalna dnevna doza unosa žive, koju tijelo može tolerirati je 1.3 mikrograma po kilogramu tjelesne mase.
• Kadmij – Pušači su zapravo najviše izloženi, ali se on može naći i u hrani. Maksimalna dnevna doza unosa koju organizam može podnijeti je do 2.5 mikrograma po kilogramu tjelesne mase. Više su mu izloženi ljudi koji žive u industrijskim područjima ili rade u tvornicama gdje se prerađuju metali.
• Arsen – Namirnice onečišćene arsenom su najčešće žitarice, riža, kava, pivo, riba i povrće. Anorganski arsen je najopasniji oblik arsena koji može uzrokovati ozbiljne zdravstvene posljedice, pa i smrt.
• Nikal – U manjim koncentracijama može uzrokovati alergijske reakcije, a maksimalna dopuštena koncentracija u vodi je 20 mikrograma po litri. Maksimalna dnevna doza unosa bi trebala biti 2.8 mikrograma po kilogramu tjelesne mase čovjeka. Neke studije na životinjama su pokazale da dugotrajna izloženost niklu može uzrokovati smanjenu plodnost i probleme u razvoju djeteta.

Nanočestice

Nanočestice su milijardu puta manje od jednog metra. U hranu se dodaju kao aditivi, koji nemaju nutritivnu vrijednost, ali pružaju dodatna svojstva poput bolje teksture ili boje. Mogu se nalaziti i u ambalaži u koju je hrana pakirana, ali i u nekim slučajevima mogu služiti kao biosenzori u istraživanjima.

Najpoznatije nanočestice koje se koriste u hrani navode američki znanstvenici u radu objavljenom 2017. godine u časopisu NPJ Science of Food.

Anorganske nanočestice su:

• Nanočestice srebra – koriste se u ambalaži kao antimikrobno sredstvo te se mogu prenijeti na hranu te ući u ljudski organizam.
• Titanijev dioksid – jedna od najpoznatijih nanočestica koja se često koristi u bombonima i slasticama za pojačavanje intenziteta boje.
• Cinkov oksid – može se koristiti kao dodatak hrani koja je siromašna cinkom, za zaštitu od UV zraka koje mogu djelovati na hranu ili u ambalaži kao antimikrobno sredstvo.
• Silikon dioksid – dodaju se u praškastu hranu kako bi pospješili teksturu, primjerice brašna, soli, mlijeka u prahu i drugih namirnica.
• Nanočestice željeza – mogu se koristiti kao izvor željeza ili kao boja za hranu.

Organske nanočestice mogu biti:

• Lipidne nanočestice – koriste se u obliku ulja, micela i kristala. Mogu djelovati kao emulgatori u voćnim sokovima, mliječnim napitcima, vodama s okusom i slično. U te čestice se mogu ugraditi i aktivni sastojci koji se trebaju otpuštati naknadno, poput boja, antioksidanata ili nutraceutika.
• Proteinske nanočestice – najstarije prirodne nanočestice su micele kazeina koje se nalaze u kravljem mlijeku, ali se sintetiziraju i umjetne proteinske micele u koje se naknadno mogu ugraditi boje, tvari koje pružaju okus, vitamini, minerali i nutraceutici te se te tvari tako lakše oslobađaju u hrani.
• Ugljikohidratne nanočestice – mogu se pripremiti od probavljivih i neprobavljivih vlakana, poput škroba, celuloze, alginata, pektina i ksantana i drugih prirodnih polimera. Služe kao aditivi ili dodaci prehrani, a potencijalno mogu utjecati na crijevnu mikrofloru i apsorpciju hrane u probavnom sustavu.

Postoji određena zabrinutost znanstvenika i javnosti o tome koliko su nanočestice sigurne, posebno zato što nisu provedena potrebna toksikološka istraživanja na ljudima, već samo neka na laboratorijskim životinjama i kulturama stanica.

Pokazala su da nanočestice zbog svoje veličine i strukture mogu proći kroz stijenke probavnog sustava i ući u krvotok. Još se ne zna kakve sve opasnosti mogu prouzrokovati i u kojim tkivima se mogu taložiti, upozoravaju stručnjaci sa zdravstvenog portala WebMD.

Zbog toga ne postoje ni specifični zakoni ni odredbe koje bi se odnosile na njih, a trenutno se za njih primjenjuju zakoni koji vrijede za puno veće čestice, što se pod hitno treba promijeniti.

Plastika

Danas je od plastike spravljena većina ambalaže za hranu i svi dolazimo u dodir s njom. Obično nije biorazgradiva, a jednom u životu ste vjerojatno čuli “Plastična boca će živjeti dulje od čovječanstva”.

Što je plastika? Autori knjige Kemijske i fizikalne opasnosti u hrani navode:

“Pod pojmom »plastika« podrazumijevaju se organski makromolekularni kemijski spojevi dobiveni polimerizacijom, polikondenzacijom, poliadicijom ili nekim drugim sličnim procesom iz niskomolekularnih tvari ili kemijskom izmjenom prirodnih makromolekula.”

Osim samih polimera koji tvore plastiku, potencijalno toksični mogu biti spojevi koji se dodaju tim polimerima kako bi imali poboljšanu strukturu ili svojstva. Takvi spojevi, posebno pri povišenoj temperaturi, mogu difundirati u hranu.

Najčešće korišteni tipovi plastike danas su:

• Polikarbonat (PC) – ima široku upotrebu, od građevinarske upotrebe do svakodnevnih predmeta i ambalaže za hranu. Dolazimo u dodir s njim jer se od njega izrađuju bočice za djecu, plastični pribor, vode za piće, posuđe, posude za spremanje hrane itd. Problem kod korištenja polikarbonata predstavlja bisfenol A (BPA), kancerogen i mutagen spoj koji je osnovno polazište za sintezu PC-a. Istraživanja o tome kako se otpušta u hranu i piće su još neusuglašena, ali ih mnogo dokazuje negativan utjecaj na ljudski metabolizam.
• Poli(vinil-klorid) (PVC) – jedan od najčešće korištenih polimera koji se koristi u građevinarstvu, cijevima, tubama, dječjim igračkama, obući i drugim predmetima. Opasan je zbog kancerogenih ftalata koji se dodaju da bi ga omekšali te vinil klorida u samoj strukturi, kojemu su najviše izloženi radnici u tvornicama plastike. Zbog opasnosti koje prijete zbog PVC-a, sve se više zamjenjuje drugim vrstama polimera.
• polistiren (PS) – koristi se u proizvodnji ambalaže za hranu i lijekove, igračaka, elektronike, namještaja i mnogih drugih predmeta. Najčešće se nalazi u plastičnoj ambalaži za hranu s kratkim rokom trajanja, kao što su mlijeko, jogurt, sir ili sladoled te u jednokratnoj ambalaži za hranu, poput plastičnih tanjura, šalica za kavu te plastičnog pribora. Problem predstavljaju spojevi stirena koji se koriste u proizvodnji PS-a i s vremenom mogu prodrijeti u hranu te uzrokovati kvarenje ili neugodne okuse.
• poli(etilen-tereftalat) (PET) – koristi se kao ambalaža za kemijske, farmaceutske, prehrambene i kemijske proizvode jer ima dobra svojstva čvrstoće i otpornosti na toplinu. Oznaku PET možete vidjeti na bocama za povrat ili posudama koje služe za zagrijavanje u mikrovalnoj pećnici. Od svih vrsta plastike je najinertniji i rijetko difundira u hranu, ali su te tvrdnje još upitne i ovise o uvjetima kojima su primjerice boce izložene.

Koriste se još polipropilen, poliamid i polietileni. Zdravstvene organizacije i zakoni strogo kontroliraju prisutnost štetnih spojeva iz proizvodnje plastike ili gotove plastike u hrani i piću te su određene minimalno dozvoljene koncentracije. Međutim, teško je odrediti utjecaj veoma niskih doza na zdravlje, posebno ljudskog organizma, kroz duže vrijeme.

Kako se plastika ne može do kraja razgraditi, nastaje mnogo čestica mikroplastike. Nađene su u skoro svakoj vrsti hrane i pića, poput soli, meda i piva, ističu nutricionisti sa zdravstvenog portala Healthline.

Međutim, mikroplastike najviše ima u moru te morskih organizmima, poput školjkaša, ribe i glavonožaca. Prosječan čovjek koji voli jesti npr. dagnje, će godišnje u organizam unijeti do 11000 čestica mikroplastike.

Ona može predstavljati određeni zdravstveni rizik, što je dokazano istraživanjima koja su provedena na laboratorijskim životinjama i kulturama stanica, ali ne i na ljudima. Međutim, treba provesti puno više istraživanja jer je štetu prouzrokovanu mikroplastikom nemoguće izbjeći.

• posuđe
• štetni sastojci
• štetnost
• zdravlje
• zdravo posuđe

Učitaj više izvora