Nerijetko imamo “potrebu” da ljude oko nas (posebno drage ljude) usmjeravamo, savjetujemo, “popravljamo” te radimo na tome budu bolji, uspješniji i sretniji, bez da su oni uopće izrazili želju, volju i potrebu da se promijene, pa tako:

• dajemo savjete za koje nismo upitani,
• uplaćujemo tečaj, radionicu, predavanje, kupujemo knjige… nekome za koga mi smatramo da treba nešto naučiti da bio bolji, uspješniji, usavršio svoje talente…
• dajemo nezatraženu pomoć kako bismo osobi “pomogli” da se profesionalno usavrši ili postigne neku drugu vrstu “napretka”
  kritiziramo način na koji se ljudi oko nas ponašaju, njihove prehrambene navike, način života…
• dokazujemo i pokazujemo da ako osoba krene “našim stopama” može postići isto što i mi,
• nastojimo “motivirati” ljude oko nas da se promijene (pohvalama, kritikama, poklonima, vremenom koje s njima provodimo, putovanjem na koje ih vodimo…),
• spašavamo druge ljude od mogućih problema koje mi “vidimo”
• “vadimo” ljude oko nas iz neugodnih situacija u koje su sami sebe doveli.

Koliko god željeli da drugim ljudima pokažemo ili omogućimo da budu sretniji, bolji i uspješniji, moramo se pomiriti s tim da je većina ljudi sretna tu gdje jest, s onim što ima, živeći “osrednjim životom”.

Nerijetko se dogodi da se ljudi dok ne dotaknu “dno” i ne nađu se u dubokoj krizi nemaju snage, volje, odlučnosti, hrabrosti ili želje da naprave neku radikalnu promjenu u životu koja će im pomoći da žive kvalitetnijim životom i budu sretniji.

Ako konstantno ljude oko nas “spašavamo” da ne upadnu u krizu, možda im oduzimamo priliku da se promijene i budu dugoročno sretniji.

Često upadnemo u zamku da savjetujemo, “popravljamo” i usmjeravamo druge ljude kako bi to oni mogli, prema našem mišljenju biti uspješniji, sretniji i bolji, no ono što još češće dobijemo zauzvrat je otpor ili prezir te osobe i ignoriranje naših savjeta.

Najbolji način da nekome pomognemo jest da postanemo najbolja verzija sebe i da radimo na sebi, kako bismo im mogli biti inspiracija, a ne kritičar i “učitelj”.

No, čak i tada moramo prihvatiti da drugi ljudi možda neće željeti biti na mjestu na kojem smo mi, zbog toga jer oni možda žele nešto drugo za sebe ili pak zbog toga što nemaju volje, energije niti inspiracije da budu bolji, uspješniji, sretniji u svome životu.

Ljudima koji žele da nešto postići, promijeniti se, ostvariti nešto svojim radom i trudom svakako treba pomoći, no na “zdrav” način (ne bismo trebali patiti od “sindroma pomaganja drugima”).

Dozvolite drugima da sami odluče žele li nešto promijeniti ili postići u svome životu, a kada oni izraze želju i volju za to, ponudite svoju pomoć tako da oni znaju da ćete biti tu za njih i da ste spremni nešto učiniti za njih, ako vam se sami obrate.

Trebamo uvijek imati na umu da je nezatražena pomoć i neupitan savjet, kao neželjeni gost na vratima.

Ljudi ih neće odbiti radi kurtoazije, no neće ih baš ni “širokog srca” prihvatiti, niti cijeniti. Oni “hrabriji” će ih pak i odbiti jer “žure” otići nekim drugim pravcem svog života.

I to je u redu. Ljude u našem životu trebamo prihvatiti takve kakvi jesu, sa svim njihovim vrlinama i manama, bez pokušavanja da ih “popravimo” i “prekrojimo” prema našim mjerama.

Ako ih ne možemo prihvatiti, onda ih moramo pustiti da odu nekome tko će ih baš takve voljeti.

• prijateljstvo
• sreća