Pozitivna diskriminacija je mjera koja se koristi kako bi se smanjile nejednakosti u društvu nastale diskriminacijom. Nastala je u SAD-u, a definira se kao oblik pružanja određenih povlastica onima koji su pretrpjeli neku vrstu diskriminacije, tj. onima koji su na neki način zakinuti u jednakoj društvenoj raspodjeli. Mjeru pozitivne diskriminacije najčešće poduzimaju vlada, neka organizacija ili korporacija, a glavni cilj je smanjivanje nejednakosti u društvu koje nastaju upravo zbog diskriminacije.

Diskriminacija i pozitivna diskriminacija

Unatoč brojnim mjerama koje se poduzimaju, u svakom društvu još uvijek postoji neka vrsta diskriminacije, odnosno neopravdanog negativnog ili štetnog ponašanja prema članovima grupe, samo zbog njihove pripadnosti toj grupi. Diskriminacija se smatra ponašajnom sastavnicom predrasuda i stereotipnih vjerovanja te često rezultira nepravednim postupcima. Iako se ne rađamo s predrasudama i stereotipima, u većini slučajeva ih društveno usvajamo, često i nesvjesno. Što su takva razmišljanja dublje ukorijenjena, to ih je teže mijenjati. Srećom, moguće ih je mijenjati.

Predrasude svi preziremo, ali ih i svi imamo. (Herbert Spencer)

Teško je uopće uzeti u obzir činjenicu da diskriminacija na neki način može biti pozitivna, kao što je riječ u ovom slučaju u samom naslovu članka. Možemo reći da je u pitanju zapravo obrnuta diskriminacija, zato što se onima koji su u nekom kontekstu diskriminirani i zakinuti za određena prava ta ista prava pokušavaju nadomjestiti povlasticama i tretiranjem na pozitivan način.

Pozitivna diskriminacija – primjer

Kada je u pitanju pozitivna diskriminacija, zakonom se nastoji ugroženim skupinama ponuditi određene povlastice i prava, ali vjerojatno je svatko od nas bio svjedok situacija u kojima su se ta ista prava kršila ili nedovoljno poštovala. Najbolji primjer toga je još uvijek prisutna rodna društvena nejednakost u kontekstu radno aktivnih žena i njihovih uvjeta u odnosu na muškarce. 

Često imaju manje plaće te sporije napreduju, a takva realnost u poslovnom svijetu ih često stavlja u nezgodnu poziciju oko reproduktivnih izbora i planiranja obitelji. Iako je zakonski to njihova privatna stvar i ne tiče se poslodavca, činjenica je da se žene na razgovorima za posao često susreću s pitanjem imaju li djecu te planiraju li ih imati uskoro. Ovisno o tom odgovoru, poslodavac želi saznati koliko će mogućih troškova imati te zbog toga dati prednost muškarcu – samo zbog urođenih bioloških karakteristika.

Pozitivnom diskriminacijom se ova nejednakost nastoji suzbiti tako da se zakonskim odredbama poveća postotak zaposlenih žena u pojedinim sektorima te da se osiguraju dodatne mjere koje će i poslodavcima i zaposlenim ženama olakšati tijekom izbivanja s posla zbog brige za djecu. Neovisno o tome, često se pronalaze “rupe u zakonu”, pa stoga i ne čudi što se takve odredbe i ispoštuju, ali na način da se žene postavlja u uloge pomoćnica ili zamjenica, a jako rijetko na visoke pozicije (iako su kvalificirane za njih).

Nažalost, često se te odredbe zanemaruju. Pozitivna diskriminacija u Hrvatskoj je također prisutna u određenim pokušajima, ali nije baš uvijek uspješna. Primjerice, prema zakonskim odredbama u Saboru Republike Hrvatske trebalo bi biti izabrano 40 % žena, ali to nije slučaj. Još 2015. godine bilo ih je samo 19,9 %, a 2020. 23 %.

Pozitivna diskriminacija – da ili ne?

Iako na prvi pogled zvuči nejasno, pozitivna diskriminacija može poboljšati društveni status ugroženih skupina te utjecati na smanjenje nejednakosti koje nastaju diskriminacijom. Jako dobar primjer je status crnaca u Americi koji su godinama trpili diskriminaciju, na svim razinama, od ropstva do rasne podjele u obrazovnim i poslovnim područjima. Iako još uvijek postoje neki propusti u njihovoj društvenoj poziciji, činjenica je da se godinama ta diskriminacija nastojala smanjiti, a njihov status normalizirati. Upravo se putem pozitivne diskriminacije nastojalo utjecati na te nejednakosti tako što su se, primjerice, uvodile određene kvote u obrazovnom sektoru kako bi se približno izjednačio broj upisanih bijelaca i crnaca u visoke škole i sveučilišta.

Neki smatraju da se zbog ovakvih mjera ponekad zapošljavaju osobe koje nemaju odgovarajuće vještine za neko radno mjesto samo zato što dolaze iz podzastupljene skupine, a da se pritom i njima postavljaju očekivanja zbog kojih će nakon nekog vremena odustajati od tih izbora.

Postoji i mišljenje da se pozitivnom diskriminacijom samo dodatno povećava stigmatizacija ugroženih skupina te da im se na taj način otežava normalizacija društvenog statusa samo kako bi se zadovoljio određeni omjer. Iako i sami pripadnici tih skupina navode da im određene povlastice olakšavaju životno funkcioniranje, svjesni su da se tako povećava fokus na njihovu ugroženu poziciju, što im je ujedno dodatna stigma.

Koliko je pozitivna diskriminacija uspješna ili ne, trebalo bi svakako pitati one koji su pripadnici određene manjinske skupine. Dok su nekima takve mjere zaista olakšica, nekima samo otežavaju ionako težak proces integracije u društvo (npr. nekim pojedincima se često nameće da su zaposleni samo zbog svojeg pripadanja manjinskoj skupini, zbog čega sebe vide kao manje vrijedne i sposobne te brzo odustaju zbog takvih nametnutih stajališta). Cijela ideja ovakvog načina suzbijanja diskriminacije je zaista hvalevrijedna, ali pitanje je koliko uspješno funkcionira u praksi.

Pročitajte i članke:

• Tolerancija nam nikad nije bila potrebnija: Neprihvaćanje različitosti uzelo je maha! Evo kako biti tolerantan i obazriv prema drugima
• Humanost u današnje doba: Gube li osobine humanosti na značaju? Gubimo li ljudskost?

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Stvar prirode ili odgoja?

Opasne pasmine pasa: Popis postoji, ali evo što kaže veterinar

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• obrnuta diskriminacija
• pozitivna diskriminacija
• pozitivna diskriminacija u Hrvatskoj
• stereotipi
• ugrožene skupine