Kao i tjelesni razvoj, psihološki razvoj djeteta po godinama je vrlo dinamičan, višesmjeran i cjeloživotan proces koji se kod svakog djeteta odvija na jedinstven način. Ono što je zajedničko većini djece su specifične faze razvoja djeteta kroz koje bi dijete trebalo proći u određenom periodu svojega života.

No, svako dijete je jedinstveno i promjene se događaju u brojnim područjima. U nastavku teksta pročitajte kako se tijekom godina mijenja djetetov psihološki razvoj te kako se djeca nose s takvim promjenama.

Faze razvoja djeteta prema Piagetu

Jedan od najpoznatijih dječjih psihologa Jean Piaget, utemeljio je svoju kognitivno-razvojnu teoriju koju već godinama psiholozi diljem svijeta koriste kako bi objasnili određene razvojne faze u djetinjstvu.

Glavna pretpostavka njegove teorije je činjenica da djeca aktivno grade svoje znanje istražujući svijet koji ih okružuje. Najvažniji pojam u njegovoj teoriji je biološki pojam adaptacije, odnosno prilagodbe na okolinu.

U dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu dijete drugačije razlikuje stvari u svojoj okolini od odraslih osoba te je važno biti svjestan da je mišljenje predškolske djece prepuno logičkih pogrešaka. No, djeca naposljetku isprave ta pogrešna uvjerenja stalnim istraživanjem i otkrivanjem svijeta.

Piagetovi stadiji ili faze razvoja u djetinjstvu su sljedeće:

• senzomotorički stadij (od rođenja do 2. godine) – kognitivni razvoj s djetetovom upotrebom osjetila i pokreta u svrhu istraživanja svijeta,
• predoperacijski stadij (2 – 7 godina) – karakteristično simboličko mišljenje predškolskog djeteta koje je prepuno nelogičnosti,
• stadij konkretnih operacija (7 – 11 godina) – dijete organizira spoznaje i rasuđivanje kroz svoju školsku okolinu,
• stadij formalnih operacija (više od 11 godina) – mišljenje djeteta postaje kompleksan, apstraktan sustav rezoniranja adolescenta i odrasle osobe.

Ono što je Piaget izvrsno zaključio i ustanovio je upravo ta aktivna uloga djeteta u svojem razvoju. On je smatrao da se dječji um sastoji od bogatih struktura znanja te da putem otkrivanja i izravnog kontakta s okolinom djeca uče i organiziraju svoje mišljenje.

No, smatra se da Piagetova teorija ipak ima neka ograničenja. Naime, Piaget je podcijenio sposobnosti dojenčadi i predškolske djece te nije uzeo u obzir da se i nakon adolescencije ipak događaju značajne promjene u kognitivnom razvoju. Isto tako, Piaget je premalo uzeo u obzir utjecaj okoline na razvoj djeteta.

Nakon Piageta su se javili brojni drugi psiholozi sa svojim teorijama kojima su nastojali nadopuniti ono što je on postavio te se tako stvorio široki spektar teorijskih postavki razvoja djece koji se još uvijek nadopunjuje i istražuje zbog brojnih društvenih promjena koje također utječu na dijete i njegov razvoj.

Psihološki razvoj djeteta – od rođenja do 2. godine života

Ubrzo nakon rođenja, djeca sve uče opažanjem drugih. Sposobna su imitirati izraze lica i geste odraslih osoba, a to obuhvaća i urođene geste poput pokreta glavom.

Pomoću imitacije djeca istražuju svoj socijalni svijet upoznajući ljude tako što oponašaju njihova ponašanja, a na taj način uspijevaju spoznati i same sebe. S vremenom djeca razvijaju određene motoričke vještine, a sa svakom novom motoričkom vještinom uče kontrolirati svoje pokrete i istraživati okolinu.

Freud je smatrao da psihičko zdravlje djece i potencijalni problemi ovise o najranijem razdoblju života, odnosno o kvaliteti djetetova odnosa s roditeljima. Tu se posebno ističe majka koja bi trebala s puno osjećaja reagirati na djetetove znakove neudobnosti i odgovarati na njegove zahtjeve.

Svakako je važno spomenuti da nijedan roditelj ne može biti savršeno usklađen s djetetovima potrebama, a tu je također i mnogo činitelja koji utječu na roditeljsku osjetljivost za djetetove potrebe i zadovoljavanje tih potreba (npr. životno zadovoljstvo, trenutne životne prilike, suradnja sa suprugom itd.).

Dijete koje od roditelja dobiva ljubav i suosjećanje uspijeva razriješiti sve psihološke konflikte s kojima se susreće. Na taj način uspijeva razviti povjerenje u svijet koji ga okružuje pa se sa sigurnošću upušta u istraživanje svoje okoline.

Dijete koje ne uspije razviti povjerenje obično ne očekuje nikakvu ljubaznost i suosjećanje od roditelja pa se štiti od svijeta, povlači od okoline i razvija sram i strahove. Djeca bi u ovom periodu također trebala razviti sigurnu privrženost, odnosno emocionalnu povezanost s poznatim ljudima koji zadovoljavaju njihove potrebe.

Psihološki razvoj djeteta – od 2. do 4. godine života

U drugoj godini života djeca počinju tražiti samostalnost te žele samostalno donositi odluke. Također se pojavljuju različite fraze kojima izražavaju svoje želje (npr. „Ne“, „Hoću sam!“). Tijekom druge godine života traje razdoblje pojma o sebi te je jako važna ravnoteža između roditeljskog usmjeravanja djeteta i omogućavanja samostalnih izbora.

Roditelji ne bi trebali kritizirati i optuživati neuspjeh djeteta u učenju novih vještina te bi im trebali dopustiti dokazivanje vlastite nezavisnosti i prihvaćati je sa strpljenjem i razumijevanjem. Oni roditelji koji su skloni prevelikoj ili preslaboj kontroli kod odvikavanja djeteta od pelena razvijaju kod djeteta sumnju u vlastite sposobnosti kontroliranja impulsa i kompetentnog ponašanja.

Kako bi se razvili temeljno povjerenje i nezavisnost, potrebno je brižno, toplo i osjetljivo roditeljsko ponašanje te razumna očekivanja o djetetovim sposobnostima.

S druge strane, djeca koja u prve dvije godine ne uspiju u potpunosti svladati zadatke povjerenja i nezavisnosti, u odrasloj dobi imaju poteškoće u stvaranju bliskih veza, pretjerano su ovisna o osobi koju vole te neprestano sumnjaju u vlastite sposobnosti suočavanja s novim izazovima.

U ovom periodu, djeca stvaraju recipročan odnos s roditeljima, odnosno počinju pregovarati s njima koristeći molbe i uvjeravanja kako bi ostvarili svoje ciljeve. Isto tako, uspijevaju razumjeti neke od činitelja koji utječu na roditeljeve dolaske i odlaske te koriste određene metode kako bi dobili ono što žele.

Psihološki razvoj djeteta – od 4. do 6. godine života

Kako vrijeme dalje ide, djeca žele sve više samostalnosti pa tako u ovom periodu žele otkrivati svijet bez pomoći odraslih. Također se značajno razvija njihova savjest, ali je igra i dalje središnje sredstvo kojim otkrivaju sebe i svijet koji ih okružuje.

Problem nastaje kada djeca razviju prestrog superego koji može nastati od osjećaja krivnje zbog kritiziranja, zastrašivanja i kažnjavanja od strane odraslih. Djeca bi do šeste godine života trebala već znati opisati tipične emocije koje osjećaju i stavove o svijetu, a pritom su važne roditeljske priče koje služe kao bogati izvor ranog znanja o sebi.

Zahvaljujući čestim susretima s drugima, djeca počinju stvarati bliske odnose sa svojim vršnjacima te ulažu napor u izazove s kojima se susreću kako bi ostvarili svoje ciljeve. Najčešće se u situacijama suočavanja s preprekama djeca precjenjuju, odnosno smatraju svoje sposobnosti izrazito visokima i podcjenjuju težinu zadatka. No, stručnjaci smatraju da visoko samopoštovanje pridonosi razvoju inicijativnosti kod djece.

Do 6. godine života djeca sve češće traže nova prijateljstva, odnosno postaju druželjubiva. To također ovisi o roditeljskom utjecaju. Naime, roditelji koji se trude i potiču djecu na druženje s vršnjacima te im daju upute kako se trebaju ponašati prema drugima razvijajući ljubazno ponašanje kasnije imaju djecu koja se bolje prilagođavaju socijalnim situacijama te imaju bolje razvijene socijalne vještine.

Psihološki razvoj djeteta – do 11. godine života

Školsko doba stvara brojne izazove za većinu djece – od upoznavanja velikog broja novih ljudi, uspostavljanja novih autoriteta te dugotrajnijeg odvajanja od roditelja.

Djeca koja imaju pozitivna iskustva iz ranije dobi ulaze u srednje djetinjstvo s mirnim samopouzdanjem. Zahvaljujući novim zadacima i umjerenim očekivanja od strane odraslih, djeca stvaraju osjećaj kompetencije.

Također razvijaju pozitivan i realističan pojam o sebi, ponos zbog postignuća, moralnu odgovornost te suradnju s vršnjacima. Ako su djeca okružena tužnim pesimizmom, obično imaju malo samopouzdanja te osjećaju nesposobnost i neadekvatnost za obavljanje zadataka s kojima se susreću.

U školskoj dobi, djeca su sklona uspoređivanju svojih karakteristika s karakteristikama vršnjaka. Tako pokušavaju otkriti uzroke svojih prednosti i nedostataka, a najveće promjene o sebi doživljavaju od 8. do 11. godine kada opažaju vlastita ponašanja i unutarnja stanja.

Pritom je važan realan pojam o sebi koji je produkt onoga što djeca znaju te povratnih informacija koje dobivaju od strane drugih. Tako razvijaju i samopoštovanje koje zbog čestih socijalnih usporedbi u prvim razredima osnovne škole opada, a kasnije raste.

Upravo to samopoštovanje određuje i djetetova postignuća, a djeca s višim samopoštovanjem su također omiljenija među vršnjacima. Ako nemaju samopoštovanje, javlja se tjeskoba, depresija i antisocijalno ponašanje.

Psihološki razvoj djeteta – od 11. godine života

Psihološki razvoj djeteta od 11. godine života je kod dječaka i djevojčica već dosegnuo fazu puberteta. Osim brojnih tjelesnih promjena, psihološki razvoj je karakteriziran novim izazovima i životnim prijelazima na koje svaki pojedinac drugačije reagira.

Kod oba spola je posebno izraženo stvaranje slike o sebi koja se stvara pod utjecajem okoline. Djevojčice su posebno zabrinute oko izgleda svojega tijela te se pretjerano  naglašava ideal mršavosti koji može dovesti do brojnih poremećaja u hranjenju te razvoja anoreksije i bulimije.

Također je učestala depresivnost kod djevojčica, ali je sve češća i kod dječaka. Dječaci pritom pozitivnije reagiraju na rast svojega tijela te žele izgledati snažno zato što su tada bolje prihvaćeni u društvu. Kod nekih se može pojaviti određena vrsta impulzivnosti i agresivnosti kao posljedica želje za dokazivanjem vlastite snage.

Više o pubertetu kod djevojčica možete pročitati ovdje, a o pubertetu kod dječaka ovdje.

• djeca
• psihološki razvoj

Učitaj više izvora