Oduvijek sam želio biti slobodan i putovati samostalno, neovisno o drugima, pokušati pronaći sebe i nekakav unutarnji mir. Ljudi iz moje sredine (ulovio sam se i sam u tom razmišljanju) često nisu mogli razumjeti termin ”putujem sam”.

Broj zemalja koje sam proputovao toliko je velik – da bih slobodno mogao reći kako imam putnički staž. Većinom sam putovao Europom, pronašla se tu i poneka azijska destinacija, ali o tome nekom drugom prilikom.

I pogodite što, godine su prolazile, a ja nikada nisam putovao sam. Imao sam neopisivu želju putovati motorom. Međutim, pronaći ekipu za takvo putovanje činilo se gotovo nemogućom misijom.

Ove godine skupio sam hrabrost i ostvario ono čega sam se bojao, ono o čemu sam sanjao, ono čime sam planirao obilježiti svoje dosadašnje postojanje. Ja sam Domagoj Dević i ovo je moja priča o snovima, prijateljstvu, putovanju i onom što se dogodi između – životu.  

Život prolazi u čekanju drugih

Ove godine ostvario sam putovanje motorom u Rumunjsku. Plan je bio otići do Crnog mora i odvoziti dvije motorističke ceste – Transalpinu i Transfagarasan. Putovalo nas je petero. Za putovanje sam se jako dobro pripremio. Bio sam upoznat s cestom, imao sam cijeli plan putovanja, sve potrebne adrese i sve ostalo što sam smatrao korisnim.

Budući da je ekipa bila starija od mene 10-15 godina, bio sam poprilično frustriran jer su se ponašali prema meni kao prema klincu. Više puta sam nas vraćao na pravi put i tražio smještaj kada bi nas netko od njih poveo u krivom smjeru. Putovanje kao putovanje je bilo super, međutim, u zraku je ostao visjeti dojam nepotpunosti.

Budući da mi je ostalo svega dva tjedna do godišnjeg, odlučio sam isplanirati novo putovanje, međutim ovog puta ponovno sam izvisio jer se nisam mogao uskladiti s ekipom. Svi su imali nekakve nove planove i opravdanja – koja više nisam imao volje slušati.

Razmišljao sam što ću s godišnjim odmorom. Nisam želio ostati kod kuće i čekati sljedeću priliku da mi se netko pridruži. Rumunjska je bila putovanje koje mi je dalo snagu i samopouzdanje da se odlučim otići u nepoznato po prvi puta u životu – sam.

Putovanja volim upravo zbog toga što uvijek možeš biti svoj, a uvijek putuješ negdje drugdje, uvijek su oko tebe ljudi drugačijih uvjerenja, drugačije kulture i tradicije i u takvom okruženju jednostavno ne moraš živjeti ni po kakvim standardima niti ispunjavati bilo čija očekivanja – jer te nitko ne poznaje. Nitko te neće osuđivati.

Prije godinu dana poginuo mi je najbolji prijatelj Adam. Od tada sam se udaljio od većine ljudi i posvetio sebi. Shvatio sam da nemam cijelu vječnost, nego samo jedan život.

Moram ostvariti svoje želje, a ne živjeti onako kako mi to drugi iz dana u dan pokušavaju nametnuti. Odlučio sam se na putovanje kroz Jugoistočnu Europu. Sjeo sam na motor i krenuo misleći na prijatelja, u avanturu života koju nismo stigli proživjeti – zajedno.

Za sve vas koji mislite kako sam izdvojio veliku svotu novca za smještaj evo podataka o mojim rezervacijama. Odlučio sam da ću putovati 6 dana i da ću proputovati 6 zemalja. U Nišu (Srbija) pronašao sam hostel s bazenom za 10€, na Ohridu sam dva noćenja platio 20€, a u Albaniji hotel s 4 zvjezdice (zbog lokacije su mu skinuli petu) 30€ te na Durmitoru smještaj u planinskoj kućici za 16€.

Dan 1. Za sreću je potrebno imati… rezervni ključ

Probudio sam se rano ujutro. Nervozan. Motor je bio spreman. Spakiran. ”A jesam li ja spreman”? – pitao sam se. Nisam uspio doručkovati, zbog iste one nervoze s početka rečenice. Kada sam krenuo bilo je sunčano i vjetrovito. Uputio sam prema istoku, točnije Srbiji.

Nekoliko dana prije odlaska na putovanje, pratio sam stanje na graničnom prijelazu Bajakovo. Gužve su bile katastrofalno velike. Razmišljao sam hoću li se uopće uspjeti provući s bočnim koferima između auta ili ću zapeti u koloni.

Za sve one koji ne voze motor i ne znaju mnogo o mehanici valja reći kako motor nije vozilo koje je namijenjeno stajanju na mjestu. Pogotovo ako je vani preko 35 stupnjeva, ako ste u čizmama do koljena i motorističkoj opremi.

Granicu sam prešao za 20 minuta. Nastavio sam lagano voziti prema Nišu, promatrajući iza sebe kolonu u kojoj se s autom čeka oko 2 sata. Stao sam na benzinskoj pumpi Stari Hrast u blizini Markovca. Prišao mi je radnik benzinske pumpe (od sad pa na dalje Pumpaš) koji me je pitao treba li mi pomoći s točenjem goriva, rekao sam mu da mogu sam i zahvalio se.

Međutim, Pumpaš je ostao i ispitivao nestandardna pitanja o motoru. Bio mi je smiješan, pa sam mu davao smiješne odgovore na pitanja. Natočio sam prvi rezervoar. Moj motor ima dva rezervoara, prema modelima Pariz-Dakar Rallyja. Krenuo sam staviti ključ u drugi rezervoar i onda… oblio me hladan znoj.

Puknuo mi je ključ u bravici. – ”Možeš li da voziš bez jednog rezervoara?” – pitao me Pumpaš. ”Mogu da vozim bez jednog rezervoara, ali ne mogu da vozim bez ključa.” – odgovorio sam kiselo se smiješeći u nadi da sam simpatičan.

Kako bi poglavlje dobilo zanimljiv epilog, valja istaknuti da je bila nedjelja, popodne. Rezervni ključ je ležao u 6 sati udaljenom Slavonskom Brodu u mojoj sobi. Nakon bezuspješnih pregovora s Pumpašom i njegovim kolegom, ključ mi je donio šogor koji je bez oklijevanja odlučio pomoći, nakon što sam javio sestri što se dogodilo.

Pumpaši su pronašli ključara koji mi je bio voljan napraviti ključ za 300€ što me razbjesnilo, jer se kod nas ključevi mogu napraviti za 250 kuna. Naravno da nisam pristao.

Vrijeme je sporo prolazilo. Skompao sam se s Pumpašima i Milicom (konobaricom na pumpi). Zajedno smo i jeli. Oni su radili, ja sam im pravio društvo. Nakon 6 sati pojavili su se šogor i njegov ujak.

Predali su mi ključeve ”ostatka moje avanture koja je skoro propala”. Bilo mi je neugodno što su morali prevaliti toliki put zbog mene, ali sam znao da bih ja isto napravio za njih, pa je bilo ok. Tako su nas odgajali. Nakon pića, oni su se uputili u Slavonski Brod, a ja sam krenuo prema 2 sata udaljenom Nišu.

Napokon sam stigao u hostel Kosmopolit i upoznao se s domaćinom. Pomalo usporen čovjek. Budući da je bilo kasno, pitao sam ga gdje mogu kupiti nešto za pojesti. uputio me do trgovine koja se nalazi kilometar dalje i koja radi 24 sata.

Dao mi je nekakvu karticu bez koje navodno ne mogu ući u trgovinu. Kupio sam si večeru i vratio se u smještaj. Zreo za spavanje, spreman za novi dan na cesti, ali tek kada svane ”sutra”.

Dan 2. Sebastian ohridski ”Makedonac” koji govori samo engleski

Ujutro sam probudio domaćina koji je zaspao na recepciji, pozdravio ga i krenuo na jug prema Makedoniji. Već sat vremena nakon polaska upao sam u kolonu. Dogodio se frontalni sudar dva auta te su zbog toga propuštali samo suprotnu stranu. Budući da je autoput u izgradnji, nastavio sam putovati lokalnim cestama.

Nakon što sam prešao granicu s Makedonijom, nastavio sam prema Ohridu bez značajnijih problema. Cestarina se u prosjeku kreće oko pola eura do euro i pol. Prvi dio ceste kojom sam se kretao je ravan, a kasnije kreće brdoviti dio ceste s puno krivina i pokojom serpentinom.

U popodnevnim satima sam stigao u Ohrid. Motor sam parkirao u dvorištu hostela Agartha.

Upoznajem Sebastiana, jednog od dva domaćina u hostelu. Nakon što smo riješili papirologiju, Sebastian mi je pokazao moj krevet. Bio sam smještenu 12 krevetnoj sobi. Hostel je bio pun.

Sebastian mi je na karti objasnio kako se može doći do jezera, trgovina, kafića, restorana, a savjetovao me i što obavezno moram posjetiti kada je riječ o znamenitostima. Dva noćenja sam platio 20€, uključujući i vegetarijanski doručak.

Bio sam neizmjerno sretan, kada sam se napokon presvukao u kratku odjeću. Na fotografijama ste jasno mogli vidjeti kako sam izgledao na +35 C. Umoran od puta, nisam planirao nikakav veći obilazak Ohrida, stoga sam se uputio prema jezeru.

Pješačka zona kojom sam se kretao bila je okružena restoranima, suvenirnicama i kafićima – međutim ljudi nije bilo, barem ne u onoj mjeri u kojoj sam očekivao da će biti. Napokon sam stigao na jezero, malo sam šetao i zatim sjeo na klupu.

Ohrid je mjesto koje sam godinama želio posjetiti i sada sam napokon tu. Bio sam gladan pa sam odlučio pronaći restoran u kojem ću pojesti nešto. Odlučio sam se za tjesteninu. Cijene u Ohridu su vrlo slične cijenama u Slavoniji, što je super ako uzmemo u obzir da je Ohrid – broj jedan destinacija u Makedoniji.

Nakon poštenog obroka sam se vratio u hostel. Bio sam premoren, ali sam se odlučio javiti ljudima iz Hrvatske koji su znatiželjno čekali svaku vijest i jesam li uopće živ s obzirom na to kako je krenulo moje putovanje.

Predvečer sam se opet otišao prošetati. Imao sam što vidjeti. Ohrid preko dana i Ohrid po noći – dvije sasvim različite priče. Šetnica kroz koju sam prolazio do jezera, bila je toliko puna da se nisam mogao provući između ljudi, a da se pritom ne zabijem u osobu iz suprotnog smjera.

Pitao sam se odakle su se stvorili toliki ljudi. Ovakvu gužvu nikada nisam vidio na Jadranu.

Večer koju sam proveo u dnevnom boravku hostela jedna je od boljih u mojem životu. Družio sam se s desetak gostiju i ekipom dvojice domaćina. Domaćini su bili zauzeti spremanjem večere za sve nas.

Sjedio sam na balkonu i razgovarao sa Sebastianom na engleskom. Preko dana sam otkrio kako je makedonski jezik vrlo sličan hrvatskom te sam se odlučio služiti hrvatskim kada sam pričao s lokalnim stanovnicima.

Sebastian je zapravo bio jedini lokalac s kojim sam još uvijek pričao na engleskom. Pitao sam ga da pokušamo pričati na hrvatskom, međutim, rekao je da me ne razumije. Bilo mi je čudno, pa smo nastavili razgovor na engleskom.

Sebastian mi je ispričao svoju priču. Ubrzo sam doznao zašto me ne razumije. Naime, Sebastian je Argentinac koji putuje svijetom. U Ohridu je otvorio hostel s lokalnim prijateljom.

Ovo im je treća godina kako vode hostel, njemu posljednja. Na kraju sezone, Sebastian ide dalje na put. Novo odredište mu je Španjolska, a meni hotelska soba. Sutra je novi dan u Ohridu. Pamet u glavu.

Dan 3. Znamenitosti Ohrida

Napokon sam dočekao buđenje bez alarma. Šetao sam se kroz stari grad, prošao pokraj srednjovjekovne crkve Sv. Sofije za koju su mi lokalni stanovnici pojasnili kako navodno postoji još od cara Samuila.

Dolaskom Turaka, crkva je bila pretvorena u džamiju, a pored kupole je uskoro ”izrastao” minaret. Crkva se rijetko koristi za vjerske obrede. Lokalci su mi objasnili kako ima izvrsnu akustiku te kako se u današnje vrijeme koristi za predstave tijekom kulturne manifestacije Ohridsko ljeto.

Djelić ove crkve može se vidjeti i na novčanici od 1000 makedonskih denara. Kupao sam se na plaži Kaneo koja se nalazi u podnožju crkve Sv. Jovan Kaneo za koju se pretpostavlja da je građena pod utjecajem armenske arhitekture.

Kada sam kasnije došao do crkve Sv. Jovana Kanea imao sam priliku vidjeti kompletno Ohridsko jezero, i da, ostao sam bez daha. S vidikovca pored crkve možete vidjeti i crkvu i jezero.

Ohrid je nešto hladniji od Jadranskog mora. Ako se želite osvježiti onda je ovo izvrsna lokacija. Kada je postalo jako vruće odlučio sam otići na ručak i odmoriti se nekoliko sati.

Nisam si mogao priuštiti da izgorim, jer sam sutradan trebao voziti u full motorističkoj opremi. Međutim, bilo je kasno. Ohridsko sunce, imalo je oštre zube.

Prvo što sam posjetio kada je sunce zašlo, bio je antički teatar iz helenističkog razdoblja. Danas ovaj teatar također služi za izvođenje predstava tijekom trajanja Ohridskog ljeta.

Kazalište je, kako su stanovnici objasnili, otkrio tridesetih godina prošlog stoljeća arheolog Nikola Vulić. Taman u vrijeme kada sam prolazio pored kazališta, pripremao se nekakav koncert. Ono što sam uspio vidjeti na plakatima je da su ranijih godina gostovali izvođači poput Bijelog dugmeta i Mile Kitića. 😀

Zaputio sam se na Samuilovu tvrđavu odakle se pruža pogled na cijeli Ohrid. Budući da se ne razumijem u arhitekturu i da sam sve podatke doznao od lokalnih stanovnika ili iz vodiča, držat ćemo se više fotografija nego mojih znanstveno neutemeljenih konstatacija. Pokušao sam. Ono čemu sam se najviše divio bio je pogled na Ohridsko jezero.

Ako ikada budete posjetili Ohrid, poradite na kondiciji. Stari grad je bio strmiji nego što sam mislio. Nakon dva sata šetnje bio sam potpuno mokar od znoja. Navečer sam otišao kupiti magnete za obitelj te se još jednom pozdraviti s Ohridom prije nego se zaputim u Albaniju.

Dan 4. Albanski socijalni kontrast

Priviknuo sam se na ulogu putnika. Cilj mi je bio provesti popodne u Draču. Hotel Britania se nalazio u predgrađu Tirane. točnije 40 kilometara daleko od plaže na kojoj sam namjeravao provesti dan.

Ulica u kojoj se hotel nalazi nema brojeva, pa sam morao tražiti po sjećanju, točnije prema onome što sam zapamtio preko Google mapsa. Cijelim putem sam se vozio uz Ohridsko jezero, nakon granice cesta postala nešto brdovitija nego što sam očekivao.

Desetak kilometara nakon granice sam naišao na krave na cesti osjetio sam dobrodošlicu u Albaniju 🙂 Na prvoj benzinskoj postaji sam stao kako bih natočio gorivo i prvo što sam primijetio je dečko od možda 15 godina koji radi na benzinskoj pumpi.

Budući da ne zna niti jednu jedinu riječ engleskog, a ja ne znam albanski – sporazumijevali smo se rukama i nogama. 

Nisam siguran je li me prevario, jer više niti sam nisam bio siguran koliko mi treba vratiti. Previše sam zemalja i valuta promijenio tijekom proteklih dana. Ako se slučajno odlučite putovati do Drača motorom ili autom – dočekat će vas cesta koja je poprilično uska i potencijalno opasna.

Betonski blokovi dijele cestu od vozila iz suprotnog smjera, s druge strane cesta nije ograđena pa se putovanju mogu pridružiti auti s makadamskih putova ili iz trgovina koje se nalaze uz cestu. 

Vožnja ovom cestom je bila blago rečeno – iskustvo iz divljine. Tko jači, cesta njegova. Međutim, doživio sam i da mi se vozač ispričao jer me nije propustio.

Kako se putovanje odužilo odlučio sam otići na plažu u Golem, mjesto prije Drača. Moje odredište bila je plaža Pameba. Albanija je poznata po svojim kilometarskim pješčanim plažama, i doista je bilo tako. Iznajmio sam ležaljku. Dakle, dvije ležaljke i suncobran sa stolcem koštaju nevjerojatnih 16 kuna za cijeli dan.

Udobno sam se smjestio na ležaljku i počeo promatrati ljude oko sebe. Primijetio sam cijelo jedno brdo prodavača koji se šetaju od čovjeka do čovjeka – prodaju apsolutno sve što vam je potrebno za boravak na plaži – ručnike, kupaće kostime, kreme za sunčanje, razne vrste voća.

Jedna od meni najdražih osoba s te plaže je čovjek koji je hodao s vagom u ruci i nudio ljudima da ih izvaže 🙂

Kad sam vidio vagu, sjetio sam se kako bi bilo dobro nešto pojesti. Sjeo sam u restoran koji je bio blizu plaže. Jelovnik je bio na albanskom 🙂 Sve je izgledalo misteriozno i jednako opasno jer albanski nisam znao.

Jedini tračak svjetlosti u albanskom jelovniku je bila riječ ”bolognese” pa sam to naručio i nadao se da ću dobiti ono na što sam navikao. 

Jelo koje sam dobio imalo je miris po bureku. U tanjuru su bili špageti, preko njih mljeveno meso, bez umaka i preko svega toga rajčica narezana na kockice. Jelo je imalo i okus po bureku.

Nisam bio siguran jesam li dovoljno gurmanski potkovan kako bi mogao dati sud o albanskoj kuhinji, ali sam bio siguran da sam gladan i pojeo sam sve.

Nakon ručka sam nastavio putovanje prema Tirani. Smjestio sam se u hotelu Britania. Hotel je izgledao veličanstveno i pravi je primjer albanskog kontrasta života.

Oko njega su bile napuštene tvornice i siromašne kuće i onda eto tako usred ničega hotel s 4 zvjezdice. Smješten je u predgrađu Tirane. U blizini nije bilo ničeg zanimljivog, pa sam se odlučio fokusirati na ljude.

Upoznao sam se s konobarom koji mi je prišao i pitao me za motor. Rekao je kako su svi od osoblja oduševljeni s mojim motorom. Razgovarali smo o životu i tome kakva je situaciji kod njih.

Lošije je nego kod nas u Hrvatskoj. Životni standard je znatno lošiji nego u Hrvatskoj. Albanija je zemlja u kojoj je prisutna velika oscilacija između onih što ”imaju” i onih što ”nemaju”. Ili si jako bogat ili si jako siromašan.

U prostorijama hotela su se većinom skupljali bogati Albanci. Nagledao sam se svakakvih skupih auta, ali i djevojaka koje su za naša mjerila svojevrsni odraz kiča.

Lokacija na kojoj sam se nalazio je bila iznimno popularna, dosta mladića je izvodilo svoje djevojke u hotel u kojem sam bio. Sve je djelovalo pomalo umjetno, kao nekakvo natjecanje.

Muškarci su se natjecali tko će pred hotelom parkirati bolji auto. Djevojke u visokim potpeticama, kratkim suknjama i hrpom nakita kao da su se natjecale koja će se prošetati s bogatijim mladim Albancem.

Nakon večere na kojoj sam mogao jesti samo tjesteninu jer su mi to jedino mogli pripremiti, otišao sam u sobu i odlučio potrošiti vrijeme u razgovoru s ljudima iz Hrvatske.

5. dan. – Neviđena kućica u Crnoj Gori

Nakon standardnog kontinentalnog doručka, zaputio sam se prema Crnoj Gori. Ako se ikada odlučite otići u Albaniju, pripremite se na to da će vas ako plaćate u eurima zakinuti za nekoliko eura.

Naučite osnove albanskog jezika, jer Albanci nisu ljudi koji najbolje barataju engleskim jezikom. Međutim, kada barataju stranim jezicima, onda govore i više od tri.

Čim sam prešao granicu, našao sam se iznad Skadarskog jezera, odmah sam primijetio veličanstvenu ljepotu crnogorske prirode. Brdovita cesta s prelijepim pogledom na planine i jezero. Dao sam si oduška i povezao malo preko ograničenja.

Nakon krivine sam ugledao policajca koji me očekivano zaustavio. Rekao je kako sam prebrzo vozio, što sam naravno i sam znao pa se nisam niti branio.

Kazna je 20 eura i kao strani državljanin, moram je platiti u poštanskom uredu. ”Kako bi mi pomogao, ponudio mi je bolje rješenje”. Plan je ovakav. Njemu i kolegi svakom dam po 10 eura da imaju za kavu i nitko ništa nije vidio.

Pristao sam na njegovu ponudu, nek si popiju štogod na moj račun. Nakon toga me još pitao da mu promijenim kune u eure koje je dobio od bajkera iz Dubrovnika koje je zaustavio prije mene.

Razmišljao sam kako će toliko kava u jednom danu imati laksativan učinak. Raspričao se nakon toga policajac kako mu se sestra udala u Hrvatskoj, ali me to nije pretjerano zanimalo pa sam njemu i kolegi rekao kako moram ići i ostavio ih jer ipak imaju ”dosta kava koje su namjeravali taj dan popiti”.

 

Ponovno sam se nakon nekog vremena zaustavio na benzinskoj kako bih natočio gorivo. Razgovarao sam s konobarom koji me je upozorio da su na Žabljaku (gdje sam se uputio) cijene dosta visoke.

Otprije sam znao da ljudi tamo odlaze na skijanje ali nisam znao da je ljeti također špica. Rekao mi je kako tamo ima dosta kampova i da ljudi ondje odlaze prvenstveno zbog raftinga, planinarenja i sličnih aktivnosti.

Budvu nisam posjetio. Budući da nisam osoba koja voli partyjati, a nisam ni preveliki fan alkohola, Budva bi za mene bila pogrešna destinacija. Od svih destinacija u Crnoj Gori odlučio sam se za odlazak u planine, jer tamo nema zime. 🙂 Točnije prema Durmitoru. 

Brdovitom cestom sam se vozio prema Žabljaku. Kada sam napokon stigao, bacio sam se u potragu za planinskom kućicom Neviđeno koju sam rezervirao prije puta. Naručio sam svinjske medaljone i krumpir. Dobio sam veliku porciju, 8 komada mesa i krumpir.

Čudio sam se kako je sve stalo u jedan tanjur. Sok i sve to jelo platio sam manje od 40 kuna. Dok sam jeo razmišljao sam kako je pojam skupog u Hrvatskoj i Crnoj Gori potpuno različit. Pitao sam konobaricu zna li možda gdje se nalazi planinska kućica Neviđeno. Inače, planinske ulice nemaju naziv, a ima ih strašno puno. 

Konobarica je u meni prepoznala svojeg sina koji isto tako voli putovati. Odlučila se organizirati i doznati gdje se nalazi moja planinska destinacija. Signal je bio loš, te nije uspjela nikog dobiti, ali nije odustajala i rekla je da se odmaram dok ona ne sazna što kamo i kako dalje.

Morao sam krenuti jer u gustom rasporedu nisam imao vremena za gubljenje.

Informaciju sam dobio, ali sam nakon 101 skretanja izgubio rutu i završio na makadamu koji vodi u planinu. U trenutku kada sam mislio da sam izgubljen, ugledao sam pastira koji mi je objasnio put. Rekao bih da su Crnogorci vrlo dragi i susretljivi ljudi koji su spremni pomoći čak i kada ni sami nisu sigurni kako.

Nakon mučne potrage napokon sam ugledao svoju planinsku kućicu simboličnog naziva ”Neviđeno”. Pred kućicom me dočekao domaćin koji mi je poželio dobrodošlicu i pokazao mi sobu u kojoj ću noćiti.

Još jednom sam bio očaran prekrasnom prirodom, daleko od buke i užurbanosti prenapučenog grada. Ovdje je vrijeme stalo i nikada nije nastavilo dalje.

Popeo sam se na vrh brijega i uživao u pogledu na brvnare, gustu borovu šumu i vrhove Durmitora. Pogled je bio baš onakav kakav mi je nekoć krasio Desktop na laptopu. Šetao sam, uživao u prirodi i mislio kako napokon živim život o kojem sam sanjao.

Dok sam promatrao vrhove Durmitora, razmišljao sam kako sam zapravo na ovom putovanju prošao kroz niz kušnji gdje sam morao dokazati zrelost i snalažljivost, na ovom putovanju sam obnovio svoju vjeru u ljude.

Radio sam sve što sam želio, pravio pauze kada sam želio, fotografirao sam kada sam to želio…međutim nisam imao s kime podijeliti sve to. Razmišljao sam o Adamu, svojem prijatelju kojeg više nema.

Dok sam vozio znao sam u svojoj glavi voditi monologe s njim. Dijelili smo iste ambicije i snove.

Planirali smo toliko toga, ali nismo stigli. Putovao sam za njega, nadajući se da će kroz moje oči vidjeti svijet kakav do sada nije vidio. Pogledao sam prema nebu i nasmiješio se.

Kada sam se vratio u smještaj, domaćini su pekli punjenu papriku za večeru na vanjskoj peći koju su sami napravili. Miris se širio cijelim dvorištem. Nisam bio jedini gost, bila je tu grupa planinara iz Mađarske i dva planinara iz Zagorja.

Ovo je bila moja zadnja večer na putovanju. Sutradan navečer sam trebao stići u Dubrovnik kod prijatelja i provesti ondje nekoliko dana. 

6. i 7. dan – Krave, ovce, koze i jezero

Oduševio sam se doručkom. Dobio sam sve njihove domaće proizvode, nekoliko vrsta sira, domaća jaja, kobasice, džem od kupina i domaći čaj od mješavine biljki koje sami suše. Nakon doručka sam se uputio planinskom cestom koja je jedva dovoljno široka da auto prođe u jednom smjeru.

Na cesti prema Pivskom jezeru sam sretao krave, konje, ovce i koze. U tri sata vožnje sreo sam samo tri auta. Uživao sam u prekrasnoj prirodi i divio se predivnom tirkiznom Pivskom jezeru. Još nikada nisam vidio takvu svijetlu boju jezera.

Jezero je sa svih strana bilo okruženo planinom, a cesta je skroz uz jezero vodila do granice s Bosnom i Hercegovinom.

Cesta je bila puna krivina i tunela. Granični prijelaz se nalazio na rijeci Tari, a nakon prelaska granice, cesta se pretvorila u noćnu moru svakog vozača koji vozi bilo što.

S moje strane ceste asfalta nije bilo gotovo uopće ili se toliko ”potrošio” da je postao makadam.

Vozio sam se uz Drinu prema Foči, eto čisto da znate kamo trebate ako volite makadam. 🙂 Prešao sam preko mosta koji vodi na zapadnu stranu korita rijeke Drine.

Nastavio sam dalje prema Tjentištu kako bi mogao pogledati spomenik Bitke na Sutjesci.

Na graničnom prijelazu dogodio se manji incident s dva djeda i švercanim janjetom. Nisam siguran što se događalo kada sam otišao, ali se sjećam kako su policajci ismijavali dva vidno uplašena djeda.

Stigao sam u Dubrovnik kod prijatelja Đure. Kada je Đuro došao s posla, družili smo se dugo u noć, dok sam prepričavao dogodovštine s putovanja. 

Đuro je inače Slavonac koji je trbuhom za kruhom otišao na jug Hrvatske.

S Đurom sam nekoliko dana uživao i u Cavtatu gdje inače i radi.

Đuro je i fantastičan kuhar pa sam isprobavao njegove vrhunske specijalitete koji su zapravo najbolja hrana koju sam jeo na cijelom putovanju. 

Sljedeći dan spakirao sam stvari i pošao kod prijatelja Karla u Starigrad Paklenicu. 

8. 9. i 10. dan – Kako sam skoro ostao bez glave?

Osmog dana mojeg putovanja, vozeći se Jadranskom magistralom, doživio sam najgori trenutak na svojem putovanju.

Ulazio sam u lijevu krivinu i vozio sam se malo bliže srednjoj liniji, kada mi je iz suprotnog smjera došao veliki autobus na kat, koji je zbog svoje veličine malo ulazio u moju traku, što zapravo i nije toliko čudno s obzirom na to da velika vozila malo teže ulaze u krivinu bez da prelaze crtu. 

U trenutku kada smo se mimoilazili, shvatio sam da su autobusu otvorena vrata od prtljažnog prostora. Nisam stigao reagirati, a vrata su proletjela desetak centimetara iznad moje kacige. Uvukao sam glavu poput kornjače. To su situacije u kojima ne stigneš reagirati, ili imaš sreće ili je nemaš.

Adrenalin me držao i dva sata nakon tog događaja. Nastojao sam se primiriti razmišljajući o bočatoj vodi u Skradinu. Zanimljivo je kako je voda na površini hladnija od one ispod.

Karlo kod kojeg sam putovao na sljedeće odredište je moj prijatelj koji je na sezoni već nekoliko mjeseci te se od tada nismo vidjeli i imali smo mnogo tema o kojima smo trebali razgovarati. 

Moje ljetne dogodovštine suviše je teško opisati, prvenstveno zbog toga što se sastoje od niza prekrasnih privatnih druženja i razgovora koje ipak želim zadržati za sebe. 

Ovim putem pozdravljam sve te divne ljude koje znam ali i one koje sam upoznao i iskreno se nadam kako su ostvarili svoje snove i kako su dobili nagradu za svoj predan trud i rad na sezoni.

Velik dio vremena sam provodio na plaži kupajući se. Karlo mi je rekao jednu odličnu vijest, a ta je da na plaži ima jako puno daski za standup paddleboarding i da su one uvijek besplatne, kako za britanske turiste tako i za osoblje hotela.

Nisam bio osoblje, ali sam se švercao kao novi vozač 🙂 Oduvijek sam želio naučiti surfati ali nikada nisam imao priliku. Oprema je uvijek bila preskupa da bih je nabavio i u isto vrijeme imao gdje koristiti.

Ribarske večeri i glazba uživo krasile su ostatak vremena koje sam provodio sa starim i novostečenim prijateljima.

10.dan – Definicija slobode i povratak kući

Pozdravio sam se s Karlom i ostatkom društva i krenuo prema Slavonskom Brodu. Dok sam se vozio prema Slavonskom Brodu, imao sam sasvim dovoljno vremena da razmislim o cijelom putovanju.

Nikome nisam rekao da se vraćam u Slavonski Brod, odlučio sam se jednostavno pojaviti na momačkoj i djevojačkoj večeri svojih prijatelja, onako casual, na motoru.

Bio sam neizmjerno sretan što sam ostvario svoje putovanje. Sjajno sam se proveo, toliko toga sam vidio, upoznao sam toliko novih ljudi i sve sam to ostvario sam. Sam sam i zaradio za tu avanturu svojeg života.

Shvatio sam koliko je zapravo predivno putovati sam. Lijepo je putovati i s drugima, ali ponekada jednostavno ne možeš čekati druge da bi ostvario svoje snove. To je definicija slobode i neovisnosti.

Razmišljao sam i o drugim ljudima koje sam nagovarao da idu sa mnom na putovanje, pa bi im nakon toga morao udovoljavati kada bi napokon pristali na putovanje.

U ovom slučaju nije bilo tog pritiska. Nakon nekog vremena počeo sam smatrati kako je pomalo bilo pogrešno i sebično od mene što sam nagovarao ljude na stvari koje ja želim.

Naučio sam na teži način da smo svi drugačiji i da je svatko od nas došao na ovu planetu kako bi naučio nešto novo, nešto drugačije. Premda sam mnogo toga naučio, ne smatram da sam dokučio sve odgovore svojeg postojanja. U jedno sam siguran.

Sreća doista jest smisao svega. Sreća je smisao koji uvijek lebdi oko tebe, samo moraš jako dobro otvoriti oči kako bi je ugledao. Nakon ovog putovanja sam se odlučio na pomalo neobičan pothvat, ali ujedno i misiju koju sam odlučio provesti nakon smrti prijatelja.

Pomoći ću svojim prijateljima da ostvare svoje snove kada god je to moguće.

Nagovarati druge na ostvarenje vlastitih snova, zapravo je svojevrstan strah od samog sebe i svojih skrivenih želja. Između svih Adamovih i mojih planova za budućnost dogodio se život, onakav kakav često jest – bez rezervnog ključića za nastavak putovanja. 

• jugoistočna europa
• motor
• ostvarenje sna
• prijateljstvo
• psihologija
• putopis
• putovanje
• samostalnost
• zdrav život
• zdravo razmišljanje
• zrelost