Žuč se stvara u jetri, zatim se skuplja u žučnoj vrećici. Po potrebi prazni se u crijeva da bi dezinficirala crijeva, otopila masti i vratila kiselost na normalnu razinu.

Nakon toga, dio žuči se gubi pražnjenjem crijeva, a dio se reapsorbira te vraća u jetru i žučni mjehur. No, ako se žučne kiseline ponovno vrate u crijeva, a tamo nema dovoljno vlakana, nego je samo mast, može doći do oštećenja crijeva zbog oksidacije masti koju izaziva žuč.

Da bi se smanjio rizik od preuranjenih degenerativnih bolesti povezanih s načinom prehrane i životnim stilom te unaprijedilo istraživanje prehrane na ljudima, potrebno je procijeniti potencijal vezanja žuči na hranu koja veže žučne kiseline u crijevima.

Budući da se žučne kiseline ponovno upijaju u sustav, vraćaju se u crijeva gdje mogu oštetiti crijeva AKO jedemo SAMO hranu životinjskog podrijetla bez salate ili ostalih izvora vlakana.

Neko povrće veže žučne kiseline bolje od drugih. Znamo da su oni koji jedu hranu na biljnoj osnovi izloženi nižem riziku od srčanih bolesti i raka, što dijelom može biti i zbog fitonutrijenata u biljkama koji djeluju kao antioksidansi te snažni stimulatori prirodnih detoksikacijskih enzima u našem tijelu. Oni također mogu sniziti kolesterol i detoksificirati štetne metabolite.

Sve su to funkcije koje se mogu pridodati sposobnosti vezanja žučnih kiselina tako da ih fitonutrijenti uklone iz tijela. Pritom ne treba zaboraviti da prehrana isključivo na biljnoj bazi može biti i štetna.

Postoje neke varijacije u vezanju žuči na hranu. Neke biljke vežu žuč i pet puta više od drugih biljaka koje imaju sličan sadržaj vlakana, što ukazuje da vezanje žučne kiseline nije povezano s ukupnim udjelom prehrambenih vlakana. Kombinacija biljaka i način pripreme su ti koji utječu na vezanje žuči.

Zatim priprema hrane ima učinak na apsorpciju žuči iz crijeva. Stoga kuhanje na pari značajno poboljšava vezanje žučnih kiselina (kelj, senf, brokula, paprika, kupus, kao i repa, patlidžan, šparoge, mrkva, zeleni grah i cvjetača), što nam govori da kuhanje povrća može biti potrebno.

Pritom treba paziti na to da se prekuhavanjem mogu oštetiti enzimi i vitamini u sirovoj hrani, stoga je nužno pravilno balansirati između sirove i kuhane hrane.

Možda neki omjer od 60% kuhane – 40% sirove hrane. Imajte na umu da je hrana multidimenzionalnog djelovanja. A to znači da će kuhanjem neka hrana vezati više žuči, ali zato izgubiti enzime, vitamine i minerale. A može biti i obratno.

I na kraju, koje povrće je ono koje najviše veže žuč?  Na zadnjem mjestu su: kupus, cvjetača, paprika, špinat, šparoge i zeleni grah; zatim bolje vežu: brokula, patlidžani, mrkva. Još bolje veže kelj, a na prvom mjestu je cikla. Kuhana cikla najbolje veže žuč, ali ima manje minerala nego sirova.

Zaključak je isti: potrebno je poticati uključivanje svog tog povrća u naše svakodnevne jelovnike. Krvožilne i srčane bolesti se u velikoj mjeri mogu spriječiti odgovarajućim načinima prehrane i života, poput jedenja povrća, koje se redovito konzumira. Redovito znači barem 3 – 4 puta tjedno.

Ipak nije ono što jedete, već ono što upijate (apsorbirate). Studije pokazuju da je priprema hrane jako važna, čak važnija od količine. Radila se usporedba unosa beta-karotena putem hrane pripremane na 3 načina: potpuno kuhana, miješana – sirova i kuhana te potpuno sirova hrana. 

Beta-karoten u krvi se smatra dobrim markerom zdrave prehrane. Pa se može reći: kolika je razina beta-karotena u krvi, toliko ste zdravi.

Pa koja je grupa imala najviše beta-karotena u krvi? Ona koja je jela miješano – kuhano i sirovo jer kuhanje može povećati apsorpciju fitonutrijenata poput beta-karotena – poput kuhane mrkve koja ima više antioksidansa nego sirova.

• beta karoten
• pravilna prehrana
• žuč
• žučna dijeta