“Etiketiranje” sebe je često od najvećih krivaca zašto ljudi godinama tapkaju u mjestu i ne napreduju, kako u privatnoj tako i poslovnoj sferi.

Naime, možemo se toliko identificirati s titulama i etiketama koje sebi pripisujemo (ili ih dobivamo ulazeći u odnose s drugim ljudima ili baveći se određenom profesijom), da sebe počnemo ograničavati shodno s našim očekivanjima ili očekivanjima sredine u kojoj živimo, vezano za to što određena “uloga” podrazumijeva. 

Tako često imamo predodžbe da se “udana žena” ne bi trebala ponašati na određeni način ili da se “ozbiljna” osoba ne bi trebala upuštati u rizike, avanture, šaliti se, plesati ili “opustiti”…

Ljudi tako često limitiraju sebe i svoje mogućnosti definiranjem sebe sa: “Ja (ni)sam takav tip osobe, pa ja ne mogu to učiniti, reći ili postići”, iako bi zapravo mogli postići više, samo ako se potrude i porade na svojim vještinama i talentima, no često se zbog “etiketa” ni ne usuđuju pokušati izaći iz svoje zone komfora. 

Primjerice, osoba koja sebe “definira” kao introvertnom, može imati veliku tremu pred javnim nastupom, tijekom prezentacije na radnom mjestu ili se osjećati neugodno u većoj grupi ljudi te zbog svoje “introvertne naravi” izbjegavati sve spomenute aktivnosti.

No, ako bi ta ista osoba umjesto da sebe etiketira kao introverta, sebe počela promatrati kao osobu koja treba poraditi na svojim komunikacijskim vještinama, onda bi ta ista osoba prihvaćajući prilike da govori i komunicira s ljudima, postavljajući si s vremenom sve “veće” izazove, mogla popraviti svoje samopouzdanje kao i govorničke vještine.

Identificiranje sebe kao zdravstvenog, prosvjetnog ili nekog drugog radnika može ići do te krajnosti da se ljudi potpuno “srode” s profesionalnom ulogom koju obavljaju te da se njihovo ponašanje ne razlikuje kod kuće od onoga na poslu.

Tako se često događa da prosvjetni radnici “drže predavanje” ukućanima, prijateljima, pa čak i ljudima koje sretnu na ulici, doktori traže “simptome” bolesti kod ljudi koje sreću svakoga dana i svima i svakome daju “savjete” što jesti, zašto i kako se kretati… dok kriminalni inspektori ili pravnici nerijetko u svakodnevnim situacijama nešto sumnjaju, istražuju, kopkaju, ispituju, čitaju “između redova”, psihijatri ili psiholozi svakoga “psihoanaliziraju”, a novinari konstantno nešto istražuju (što bi se narodnim jezikom reklo, “profesionalne deformacije”).

Etiketiranje s vremenom može prerasti u limitirajuća uvjerenja o sebi, poput:

Ja nisam dovoljno discipliniran/a (te stoga, osoba neće ni pokušati započeti dijetu, redovito vježbati, uzimati medicinsku terapiju na vrijeme).

Ja sam “dobra djevojka” pa meni ne priliči…(te stoga, prije nego donese bilo koju odluku, prvo se zapita što će reći drugi, ne što bi ju učinilo sretnom).

Ja nisam dobar/ra s kompjuterima (što je opravdanje da osoba neće naučiti poslati e-­mail, napraviti prezentaciju u Power Pointu, instalirati skype ili druge “jednostavne” radnje koje su danas svakodnevna potreba u modernom društvu, već će uvijek pitati nekoga tko je “dobar s kompjuterima” da to učini za njega/nju).

Začuđujuće, ova ista osoba ima facebook ­profil i zna pronaći “svoju” pjesmu na YouTube­u). 

Ja sam previše inteligentna da upišem novinarstvo (iako bi željela upisati fakultet koji je kreativan i interesantan, ima dar za pisanje i dobre komunikacijske vještine, osoba se ipak odluči upisati teži fakultet, za koji nema interesa, da bi dokazala koliko je inteligentna).

“Ja sam u 30­ima/40­ima/50­ima… za mene je već kasno” (osoba je “u godinama” te se neće ni usuditi niti potruditi usavršiti se ili promijeniti, kako profesionalno, ­poput učenja rada na računalu, engleskog jezika, prekvalifikacije), tako ni privatno.­

“U ovim godinama, meni ne priliči…”). 

Treba biti objektivan i sagledati realno svoje jake i slabe strane, svoje osobine i obrasce ponašanja, no to nije opravdanje ni razlog da se prestanemo usavršavati, mijenjati, sebi davati nove izazove ili živjeti život punim plućima.

Poznati citat američkog pastora Joel­a Osteen­a glasi: “Sve što kažete nakon ‘Ja sam’ pratit će vas i trčati za vama u stopu.”

Koje riječi vi izgovarate nakon ‘Ja sam’? Limitirate li sebe tim riječima ili si dajete slobodu da budete svakog dana bolja verzija sebe?

Tekst Dana

Za vas izdvajamo

Mogu se javiti i u 30-im, 40-im i 50-im godinama

Rani simptomi demencije: Osim gubitka pamćenja, ovo je 11 najranijih znakova

• Tomislav Stanić
• 3 min čitanja

• odluke
• pozitivne misli
• samopomoć
• samopouzdanje